Brescia je vijest objavila prije dva dana, novinari su dobro napunili dvoranu u kojoj je predstavljen, a oduševljeni navijači jedva su propustili 29-godišnjeg napadača da uđe u hotel u kojemu je predstavljen javnosti. Mario Balotelli se vratio u talijanski nogomet, vratio se u grad u kojemu je odrastao i priča je sama po sebi interesantna, ali daleko je od crvenog tepiha i blještavih reflektora na kakve je Mario do prije nekoliko godina bio naviknut. Sve je nekako ostalo ispod radara, baš onako kako je, ako je usporedite sa svim onim što je Balotelli prolazio ranije, ostala i čitava njegova i to dosta uspješna francuska priča.
I nije razlog tome samo činjenica da je Ligue 1 sama po sebi postala nezanimljiva, dosadna i udaljena od šireg vanjskog interesa, nije razlog ni strmoglavi pad Marseillea u kojem je proveo svoje posljednje francuske dane ili slabašni medijski profil kakav u Francuskoj, a pogotovo Europi, ima Nica. Nije razlog ni to što je Brescia tek provincijski klub kojeg ionako vrlo vjerojatno čeka borba za ostanak u ligi i za čija pojačanja nikoga nije pretjerano briga.
Glavni razlog nezainteresiranosti za Balotellija je taj što je s vremenom njegova priča postala dosadna. Praksa je to koja se ponovila svima koji su na naslovnice dolazili na način na koji je dolazio Mario. Čak i najboljima, malim zelenima. Jer ispostavilo se da je izigravanje budale ljudima zanimljivo tek neko vrijeme. U jednom trenutku — nema, doduše, jasnog pravila u kojem — ono preraste u dosadu i zasićenost raje koja naprosto počne ignorirati sve te gluposti.
Nogometna publika stvarno voli dobru zajebanciju — recimo, paljenje vlastite kupaonice petardama, mačevanje u indijskom restoranu, mučenje s oblačenjem majice, bacanje pikado strelica na mlade suigrače, kenjanje u lokalnoj srednjoj školi, tučnjavu sa suigračima, upadanje u ženski zatvor — ali s vremenom se smijanje duhovitom i blesavom luđaku počne pretvarati u otvorenu mržnju prema razmaženom derištu koje nema poštovanja prema sebi i drugima, a onda jednostavno u ignoriranje budale.
Iako on to možda u stvarnosti i nije.
Ako je Mario konačno odrastao, onda bi u godinama koje dolaze mogao biti ključni čovjek u borbi za bolju i drugačiju Italiju. Ako nije, onda će zauvijek ostati budala
Sicilija i Palermo još uvijek su se oporavljali od domaćinstva sada već legendarnoj skupini F — u kojoj nitko nikoga nije mogao dobiti, ali su se zato navijači doslovno danima tukli bez prestanka — kada se u kolovozu 1990. rodio Mario Barwuah. Bilo mu je jedva četiri mjeseca kada su ga tata Thomas i mama Rose panično donijeli u bolnicu Di Cristina. Čitav dan nije prestajao plakati, vrućica je bila sve strašnija i Rose je shvatila da sve izgleda potpuno identično onome što se događalo nekoliko godina ranije u Konongu, u njihovoj rodnoj Gani. Tada su kćerku Bernice donijeli u lokalnu bolnicu i doktori nisu znali što se točno događa i kako joj mogu pomoći. Doktor Manlio Locascio bio je mnogo iskusniji; napravio je rentgenski snimak dječakovog stomaka i dijagnosticirao uređeni poremećaj crijeva. Mariju su trebale višestruke operacije i mjeseci oporavka u bolnici.
Maleni Mario tek je u prosincu izašao iz bolnice, a obitelj je krajem 1991. odlučila Siciliju zamijeniti bogatijim sjeverom zemlje i Brescijom, u kojoj je Thomas pronašao posao u metalnoj industriji, a Rose nastavila raditi kao čistačica. Međutim, uvjeti života bili su teški — obitelj je već imala kćer Abigail — i obitelj je djelila malenu garsonjeru s još jednom obitelji afričkih imigranata. Mariju je trebala stalna njega, u naredne dvije godine često je bio u bolnicama, pa su iz socijalne službe predložili da mu pronađu privremeni dom. Thomas i Rose su pristali, a Mario je preselio među Balotellije, obitelj dobrostojećih Francesca i Silvije.
Psiholozi tvrde da se posvojena djeca gotovo po pravilu osjećaju odbačeno, što ih čini ranjivijima i u stanju konstantne sumnje u sve. Boje se novog odbacivanja, pa svoje okruženje testiraju i iznad onoga što bismo smatrali normalnim granicama. O Mariju Balotelliju — ovo prezime je službeno prihvatio kada je navršio 18 godina i postao talijanski državljanin — često su pisali i raspravljali talijanski psiholozi i upravo taj njegov životni put vidjeli kao jednim od najvažnijih uzroka njegovu ponašanju.
Mario je rano počeo osjećati odbojnost prema biološkim roditeljima, koje će kasnije u razgovorima s novinarima u nekoliko navrata i javno optužiti da su ga napustili i da žele njegov novac. Odnos s udomiteljima postajao je sve bolji, ali bio je to dug i bolan proces. Mario je odrastao u dominantno bijelom društvu koje nije bilo naviknuto na druge i drugačije. Silvia mu je pokušala usaditi ljubav prema školi, ali Mario nije bio pretjerano zaljubljen u knjige, a nije pomagalo ni to što je često upadao u probleme. Nogomet je obožavao, ali rasizam je ondje bio još zastupljeniji nego u školi — roditelji su u mlađim kategorijama tražili da se “crnac izbaci iz momčadi”. No, kako je problem s pokvarenim društvom postajao veći, njegov nogomet je bio sve bolji.
Već s 15 smatrali su ga jednim od najtalentiranijih nogometaša svoje generacije, a postao je najmlađi koji je ikada zaigrao u Serie C. Uspon je išao strelovito brzo, a Francesco nije štedio novac — san je bio da zaigra za njegovu Bresciju, ali java je bila mnogo bolja od toga. Proba u Barceloni nije uspjela, ali zato ga je u svoje redove doveo Inter, za koji je u Seriji A debitirao već 2007., s jedva 17. Uskoro je došao i prvi pogodak (travanj 2008., Atalanta), dogodine je kao najmlađi zabio i u Ligi prvaka, za pojasom je do svog 20. rođendana imao tri titule talijanskog prvaka, jedan nacionalni kup i Ligu prvaka.
A na leđima svjetla reflektora.
Ostatak priče vrlo vjerojatno znate — Mario je u međuvremenu postao jedan od najboljih mladih napadača na kontinentu, ali je i na terenu i izvan njega bio frustrirani usamljeni dječak koji je testirao okolinu u kojoj se ionako nije osjećao svojim. I to s pravom; svijet oko njega, pogotovo u Italiji, bio je gotovo jednako surov kakav je bio i dok je odrastao, na pola puta između dviju obitelji, dviju zemalja i kultura. Međutim, s vremenom je Balotelli potpuno izgubio svaku kontrolu i uskoro je simpatični zajebant sve više postajao naporno razmaženo derište, sve dok nije dotakao onu točku u kojoj je postao jednostavno dosadan i nezanimljiv.
Zato su tri godine u Francuskoj djelovale kao da je u drugom planu, kao da je daleko od ozbiljnog nogometa. Nije bio, u Nici je na početku i solidno trpao, 17 golova u prvoj pa onda 26 u drugoj sezoni, da bi onda taj klub i taj grad postao nezanimljiv, a sukobi s trenerom Patrickom Vieirom svakodnevica. Vjerovao je kako je sve to ispod njegovog nivoa, kako zaslužuje puno više, a barem je jedno od to dvoje bilo istina. Međutim, nije bilo zainteresiranih, nije bilo nikoga tko bi mu pružio nadu da je i dalje važan. Ponuda iz Marseillea bila je posljednja slamka, ondje je igrao relativno dobro, ali Olympique je imao svoje probleme, nestalo je novca i Mario je bio višak koji klub nije mogao pokriti.
Zato se Mario vratio. Mama Silvija ga je dočekala uplakana i raširenih ruku, Brescia se digla na noge i primila ga kao heroja, a ova mršava Seria A treba još poneku zvijezdu njegova kalibra. Ali kada se podvuče crta, za 29-godišnjaka će ovo biti mnogo teži i važniji ispit nego što to na prvu izgleda.
Talijansko društvo — a s njim, logično, i nogomet — napravilo je korak unatrag kada je u pitanju odnos prema drugima i drugačijima. Mario je za većinu simbol takvih; i za one koji ga smatraju svojim i za one koji ga preziru — i zato će njegovo ponašanje prema okolini biti ključno i za njegovu ulogu u tom društvu i trag koji tek treba ostaviti. Ako je Mario konačno odrastao, ako je konačno od razmaženog derišta postao čovjek koji zna da su ga oni koji to trebaju prihvatili kao svoga, bez obzira na sve, onda bi u godinama koje dolaze mogao biti ključni čovjek u borbi za bolju i drugačiju Italiju od one kakvu danas gledamo. Ako nije, onda će zauvijek ostati budala za koju više nikoga nije briga.
Dobrodošao kući, Mario.
