Na posudbi

McEnroe protiv svijeta

Jedan od najvećih ikad i njegova borba sa svima

Može li se uopće zajebati priča o Johnu McEnroeu?

Ovaj legendarni tenisač u subotu će, vjerojatno u svom omiljenom meksičkom restoranu u New Yorku uz poneku margaritu zalivenu tekilom, 60. put puhnuti u one malene svijeće na rođendanskoj torti. Njegov jubilarni rođendan, kao i činjenica da će sjajni francuski dokumentarni film John McEnroe: In the Realm of Perfection Juliena Farauta ovog mjeseca doživjeti i svoju hrvatsku premijeru na ZagrebDoxu, gurnulo je njegovo ime na dnevni red i u Telesportovom tornju otvorilo još jednu — a vjerujte, toga mi imamo mnogo — raspravu.

Naravno, nema nikakve sumnje da je McEnroe jedan od (desetak?) najboljih tenisača svih vremena, jedan od najkontroverznijih sportaša svih vremena i lik koji zavrjeđuje da se o njemu piše i čita. Međutim, pitali smo se to i mnogo puta ranije — ima li stvarno smisla pisati o ljudima koji dolaze izvan našeg vremena? Pisati o ljudima koji su svoj vrhunac, svoje najbolje rezultate napravili dok smo mi bili tek djeca, klinci koji se u najboljem slučaju kroz maglu sjećaju ponekog poena ili mlataranja rukama pred potpuno izgubljenim i nejakim sucem? Generalno o stvarima koje ste možda vidjeli ili pročitali, ali niste ih doživjeli, ne na svojoj koži i u stvarnom vremenu? I je li uopće pošteno — prije svega prema onima koji se sjećaju — graditi priču o takvom čovjeku oko nečijeg tuđeg doživljaja, iz neke druge ili treće ruke koja je stvari proživjela na svoj način i dala mu već svoj subjektivni dojam?

Ali, opet se vraćamo na isto pitanje, može li se stvarno zajebati priča o tako velikom i ludom sportašu kakav je bio i jest John McEnroe?

Postoji zato teniski meč koji je rekao mnogo više od toga tko je pobjednik, a tko poraženi i o kojemu će se pisati jako dugo. Ne samo zato što je to bila utakmica u kojoj je McEnroe trebao pobijediti, i ne samo zato što je to bila utakmica u kojoj je Johnny Mac morao pobijediti, nego zato što je to bila utakmica u koju je stala čitava njegova karijera, i svi njegovi strahovi i nade, i njegov karakter i ego i čitav njegov život.

Svi su uz mene, svi vjeruju u mene. To znači da nešto nije u redu

Godina je 1984. i američki tenisač dominantna je figura na Touru. Bilo je to vrijeme u kojemu ga — a sam priznaje da je tako još otkako je ispunio svoje ciljeve iz djetinjstva i zaigrao za Davis Cup reprezentaciju te tenisom dospio do sveučilišta — već nije bilo briga što drugi misle i tenis je igrao samo zato što mu je to bio ćejf. Točnije, pobjeđivao je jer mu je bio ćejf i nije mu bilo važno da to dijeli s drugima, makar oni bili njegovi najveći navijači. Samo sedam godina ranije je kao amater odigrao svoj prvi Grand slam turnir, neočekivano došao do polufinala Wimbledona i provirio poveliki nos na veliku scenu. Već u prvoj profesionalnoj sezoni osvojio je pet titula na Touru, a onda od 1979. nadodao tri US opena i dva Wimbledona u singlu i još šest Grand slamova u dublu. U ožujku 1980. prvi put je došao do broja jedan na ATP listi i u to vrelo pariško ljeto 1984. bio daleko najbolji tenisač svijeta u tom trenutku.

Naravno, Johnny Mac bio je i mnogo više od toga. Super-razmaženko, kako su ga nazvali engleski novinari, bio je jedan od onih koje su ili mrzili ili obožavali, čovjek prema kojemu nitko nije bio ravnodušan. Njegov rivalitet s Jimmyjem Connorsom i Björnom Borgom odavno je bio velika teniska priča tog vremena, ali njegov labilni karakter i stalne svađe sa sucima, suparnicima, novinarima, navijačima ili usputnim prolaznicima bile su stvari koje su ga stavljale u centar pažnje.

Labilni i neurotični John McEnroe vjerojatno je u tom trenutku bio najbolji tenisač svih vremena, vjerojatno i najveća teniska zvijezda svih vremena, ali to je mogao zahvaliti prije svega svom ogromnom talentu, a ne nekom teškom i napornom radu o kakvom nam danas glavu pune roboti u kakve su se pretvorili moderni tenisači. Vidjeti McEnroea na treningu bilo je ravno pomračenju sunca — on je formu održavao tako što je pored singla stalno igrao dublove u kojima će u karijeri osvojiti ukupno 78 ATP titula i s još 77 u singlu ukupno i danas biti rekorder.

Međutim, ta je 1984. bila zastrašujuća čak i za njegove standarde. Bio je doslovno nepobjediv.

U to vrijeme Melbourne je na travnatim terenima domaćin Australian Opena bio na prijelazu iz studenog u prosinac (on je svakako propustio taj turnir, što nije bilo neobično za to vrijeme) pa je do prvog Grand slam finala godine McEnroe skupio 42 meča i svaki od njih je dobio. Nitko mu nije mogao ništa, izgledalo je kao da se uopće ne muči i lako dobiva svakoga tko bi se našao s druge strane mreže. Do pariškog finala odigrao je 13 utakmica protiv top 10 igrača i izgubio tek dva seta; trećeg igrača svijeta Connorsa svladao je u dva navrata (polufinale RG, finale Dallasa) a drugog najboljeg na planetu Ivana Lendla čak četiri puta i to sva četiri u finalima turnira (Philadelphia, Bruxelles, Forest Hills, Düsseldorf).

Valjda u to vrijeme — a pokazale su njegove dvije autobiografije da nije pretjerano drugačije ni danas — nije volio baš nikoga osim sebe, ali Lendl je morao biti na vrhu role toalet papira na kojemu su bila napisana imena njemu omraženih osoba. Čehoslovak je bio sve što McEnroe nije — jedan od prvih tenisača koji je imao striktni program ishrane, hladni i proračunati istočnjak, mašina bez emocija, čovjek kojemu je život apsolutno posvećen tenisu, treningu i pobjeđivanju po svaku cijenu.

Za ljutitog i nervoznog McEnroea je, iako tada već vrhunski tenisač i u jednom trenutku broj jedan na svijetu, Lendl tada bio i sinonim za gubitnika. Ne samo zato što je izgubio sva četiri Grand slam finala koja je do tada u karijeri igrao, nego i zato što je Amerikanac mislio da je pronašao način kako ga razbiti. Nakon sedam poraza u prvih devet međusobnih mečeva, McEnroe je u dvije godine prije finala Roland Garrosa dobio u osam od devet (izgubio tek finale San Francisca 1983.)

Allez, John, allez, vikali su inače zahtjevni navijači na centralnom terenu Roland Garrosa nakon što je McEnroe završio drugi set finalnog meča French Opena 1984. Bilo je to njegovo prvo (i, kasnije će se, ispostaviti jedino) finale na ovom turniru — kako je sam govorio, jebiga, Roland Garros se ne osvaja servis volejom — i nikako nije želio propustiti najveću priliku karijere na zemlji. Break u prvom setu bio je dovoljan za 6-3, u drugom je Čeh osvojio tek dva gema i sve je izgledalo savršeno za McEnroa. Nakon sat i deset minuta bilo je 2-0, McEnroe u potpunoj kontroli i publika je vjerovala da je gotovo, njegovi navijači su vjerovali da je gotovo, vjerojatno je i sam Lendl vjerovao da je gotovo. Valjda je i John povjerovao da je gotovo.

Ali sve se može zajebati.

Priču o tome kakav je tenisač bio John McEnroe nemoguće je iz kuta nekoga iz moje generacije predstaviti objektivno. Još je teže iz ovog kuta ispričati kakav je čovjek i karakter bio. Zato za sve nas tu priču priča utakmica s Lendlom na centralnom terenu Roland Garrosa u vrelom lipnju 1984., priča o jednom čovjeku, jednom sportašu i perfekcionizmu koji je ustvari utopija. Jer savršeni čovjek, baš kao ni savršeno ispričana priča, ne postoji.

Tenis je sport koji je, možda i najviše od svih, svojevrsna pomalo nadrealna personifikacija borbe sportaša sa samim sobom. Borbom sa svojim problemima, sa svojim duhovima, sa strahovima. U idealnim uvjetima tenisač je u svoj svojoj izolaciji i osamljenosti i taj koji ima sve u svojim rukama. Stvari bi trebale biti gotovo pa toliko proste da onaj koji je bolji i pobjeđuje. Upravo tako se oduvijek osjećao McEnroe i otud i gomila neprijatelja na terenu i oko njega.

Perfekcionist je sklon vjerovati da bi on sam stvari doveo do savršenstva, samo da svi oko njega rade svoj posao jednako savršeno i zato je za njega uvijek netko drugi kriv. Borbu sa samim sobom i svojim lošim odlukama, borbu sa svojim unutrašnjim neprijateljem i vlastitim karakterom pretvarao je u borbu protiv kompletnog vanjskog svijeta. Neravnomjerno poravnati ili slabo očišćeni teren, nedorasli i nekompetentni suci, glasni navijači ili novinari, kamere koje preglasno zuje, uvijek je netko ili nešto bilo krivim za to što se njegov savršeni svijet remetio i ponekad, kao tog dana u Parizu, rušio.

John se i danas kune da ga svakog ljeta u ovom francuskom gradu barem dva puta okupanog u znoju bude noćne more i snovi o Ivanu Lendlu. Kune se da se budi i ne zna je li meč završio ili tek treba početi, ali da zna što je i kako poremetilo njegovo savršenstvo.

Ljudi su naprosto previše vjerovali u njega. Navijači na tribinama počeli su pakirati stvari, Lendl je vjerojatno razmišljao gdje ugurati još jedan glupi pladanj koji ide poraženom, a i u njegovoj glavi stvari su djelovale lakše nego što su možda i trebale biti. Onda se na prvom servisu za set loptu u drugom na trenutak zamislio. Držao je lopticu u ruci, nije ju ni pepao, ni izbacio, samo je gledao u prazno. Valjda je to bio trenutak kada mu se javila bubica u glavi. Svi su uz mene, svi vjeruju u mene. To znači da nešto nije u redu. Nešto neće biti u redu.

Iz njegova je boksa izašao Ahmad Rashad, nekadašnji wide receiver Vikingsa: “Gotovo je, imaš ga, vidimo se u hotelu”. Jinx. Na početku trećeg seta bubica u glavi počela se glasno smijati. Odjednom je, priznat će to kasnije u (ne baš pretjerano zanimljivoj) autobiografiji But Seriously, sve odvlačilo pažnju. “Kunem se Bogom”, napisao je, “Onda sam čuo kako netko na engleskom jeziku kamermanu u slušalice daje instrukcije. Ima ga. Kada meč završi fokusiraj se na Johna i snimaj ga čitavu ceremoniju dodjele pehara”. Još jedan jinx. Zapucao je onda jedan lagani volej u mrežu, izgubio četvrti gem trećeg seta, ljutito se zatrčao do kamermana, uzeo mu slušalice i u mikrofon viknuo: shut up!

Na sljedećem Lendlovu servisu McEnroe je imao tri break lopte i nije ih iskoristio; set je otišao na Čehovu stranu. U četvrtom je Johnny Mac uhvatio jedan i servirao na 40-30 i 4-3 — bio je na pet poena od kraja i osvajanja Roland Garrosa. No, sve što je moglo poći u krivo, pošlo je. Publika se nakon situacije s kamermanom okrenula protiv njega. Lendl je bio spremniji, kretao se lakše i brže, a McEnroe je sve češće promašivao. I promašivao. Na kraju je promašio i zadnju loptu, otišla je u aut, oborene glave čestitao je Lendlu. Zamahnuo je reketom prema kamermanu koji ga pokušao snimiti iz bliza. Odjebi, otkinut ću ti jebenu glavu. Noćna mora za čitav život.

John McEnroe tu je godinu završio s 82 pobjede iz 85 mečeva. Osim Lendla, svladao ga je i Indijac Vijay Amritraj u prvom kolu Cincinnatija te Šveđanin Henrik Sundström u Davis Cupu. Osvojio je ukupno 13 titula u singlu, što uključuje i trijumfe na Wimbledonu i US Openu, i to uz tek tri izgubljena seta. Ukupno. U finalu Wimbledona Connorsu je prepustio tek četiri gema, u finalu US Opena razbio je Lendla. Najuspješnija je to individualna sezona u povijesti tenisa — nitko nikada nije ponovio nešto takvo.

Johnny Mac bio je tenisač koji je funkcionirao na mentalitetu “sam protiv svih” ili nikako drugačije. Dani poput pariškog nisu bili u njegovom mentalnom sklopu; stvari nisu mogle biti savršene jer je njegov tenis bio borba protiv njegove nesavršenosti. On je svoju neurotičnost i egocentričnost i svu negativnost koja ga je okruživala pretvorio u prednost. Iako su mu to često savjetovali, njemu kontrola bijesa nikada nije trebala; on ga je sam držao točno ondje gdje ga je želio. Ljutnja i bijes stvarali su mu glad za pobjedom; umjesto da igra i pobjeđuje za tenisku publiku, on je to radio usprkos njoj.

Zato je u četiri sata i osam minuta finala s Lendlom stao čitav njegov teniski život — neurotik koji je namjerno okretao sve protiv sebe imao je gotovo savršenu utakmicu, gotovo savršenu sezonu i gotovo savršenu karijeru. Ali savršenstvo ne postoji. Jer sve se može zajebati.

Film John McEnroe: In the Realm of Perfection (U carstvu savršenstva) bit će prikazan na Međunarodnom festivalu dokumentarnog filma ZagrebDox, koji se održava od 24. veljače do 3. ožujka u kinu Kaptol Boutique Cinema u Zagrebu. Kompletni program možete pogledati na službenoj stranici festivala.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.