HEP logo generalni partner Telesporta

Na posudbi

Mir i dobro u BiH

Ove sezone manje je ekscesa u tradicionalno živopisnoj Premijer ligi

Što je novoga u nogometnoj Premijer ligi Bosne i Hercegovine?

Za odgovore na ona najjednostavnija, pa ako hoćete i najbanalnija pitanja često je sasvim dovoljno zaviriti na prvenstvenu ljestvicu. Takav je i slučaj s ovom sezonom u kojoj je utakmicama 19. kola prošlog vikenda završen prvi, jesenski dio prvenstva.

Prvo što ćete iz nje lako saznati je da je FK Sarajevo daleko najbolja momčad lige. Prvak iz prošlih dviju sezona je u obrani titule dosad sakupio 45 bodova. U 19 utakmica Sarajevo je slavilo 13 puta, najviše u ligi, a nijednom nije poraženo, čime se nitko drugi ne može pohvaliti. Ljestvica kaže i da su nogometaši Sarajeva za to vrijeme postigli ukupno 40 golova, a i to je najviše u ligi, kapituliravši tek 16 puta, najmanje u ligi. Uza sve to klub sa stadiona Asim Ferhatović Hase uspio je zaključiti kalendarsku godinu bez jednog jedinog poraza u domaćim natjecanjima, usput oborivši gotovo sve rekorde i potvrdivši tako apsolutnu dominaciju u bosanskohercegovačkom klupskom nogometu.

Sarajevo prema InStat Indexu ima i najboljeg igrača lige Benjamina Tatara. On je, zajedno s Nemanjom Bilbijom iz Zrinjskog, također na vrhu liste strijelaca s 10 golova, a skupio je i tri asistencije. Taj status donio je nekadašnjem igraču Novigrada, Cibalije, Slaven Belupa i Gorice kod sad već bivšeg izbornika Duška Bajevića i minutažu u četiri utakmice reprezentacije. Uza sve to, jesenji prvak među 10 statistički najuspješnijih igrača ima još čak četvoricu prvotimaca.

Barem smo jednom, prvi put u posljednjih 25 godina, vidjeli da nogomet može biti normalan, samo kada se vjeruje u njega

Prvi pratitelj Sarajeva je njegov gradski rival, Željezničar. Plavi su skupili devet bodova manje, upravo onoliko koliko su prosuli u susretima s ekipama s dna ljestvice — od Krupe su dvaput izgubili, a od Mladosti poraženi na Grbavici. Barem zasad je tako silom prilika Željo pogled s rivalovih leđa morao skrenuti i mnogo više gledati iza vlastitih, odakle dolazi nekoliko ozbiljnih pretendenata za europska mjesta. Široki Brijeg je kasnim trijumfom nad Zrinjskim u hercegovačkom derbiju sebi osigurao treće mjesto, a Veležu prvi put nakon dugo godina priliku da završi ispred svog gradskog rivala. Dobro, Rođenima je pomoglo što su nakon Sarajeva ekipa s najmanje poraza, ali ipak, Zrinjski je, iako tek na šestom mjestu, na samo jednom bodu minusa u odnosu na Velež, jednako koliko je u zaostatku i banjalučki Borac.

Ovih šest ekipa ima i realne ambicije da će se u nastavku prvenstva, koje je planirano za veljaču, boriti za tri mjesta koja vode u Europu — i četvrto, osvoji li netko od prva tri kup — ali od takvih planova još ne odustaje ni Tuzla City, ekipa kojoj za uključivanje u borbu nedostaje pet bodova. Blato stadiona Tušanj, koji ima daleko najlošiji teren u ligi, ona dijeli sa Slobodom, koja bi sa svojih 22 boda trebala biti relativno sigurna od panične borbe za ostanak. U njoj će se možda naći Mladost iz Doboja kod Kaknja, dok je takva sudbina sigurna za Radnik, Krupu i Olimpik, ali pozitvna stvar za ligu je što nitko od ovih momčadi još uvijek nije otpisan i svaka utakmica bit će im jednako važna.

Dakle, kad se podvuče crta, Sarajevo je barem zasad dominantno, ali je zato ostatak momčadi u ligi poprilično izjednačen te će vrlo vjerojatno do samog kraja biti neizvjesna borba za mjesta koja vode u Europu, jednako kao i za ona koja ostavljaju u ligi.

No, što je zapravo novoga u nogometnoj Premijer ligi BiH?

Prvi dio sezone možda je najviše obilježio kuriozitet koji bi zapravo trebao biti  sasvim normalna stvar. Naime, klubovi u Bosni i Hercegovini, konačno su počeli vjerovati u svoje trenere.

Prošle sezone tako su u ovo isto vrijeme samo Željezničar i Borac imali one s kojima su započeli prvenstvo — doduše, i Borac je svog otpustio čim je proljetni dio počeo — dok je velika većina klubova mijenjala i više puta. Nema potrebe da vi, a ni ja s vama, trošimo vrijeme na sezone prije toga, jer gotovo svaka je prethodnoj bila slična kao jaje jajetu. Od svog postojanja Premijer liga je bila nogometno Crveno vjenčanje, u kojem je krv šikljala na sve strane, sijevale sjekire i mačevi, a glave se kotrljale niz stepenište češće od nogometne lopte.

Ove godine već nakon prvog kola Mladost je napustio Fahrudin Šolbić, a početkom rujna bez posla je ostao i Olimpikov Darko Vojvodić. No, stvari su se onda naglo promijenile, a do danas je tek — dobro, to jest pola lige, ali je u BiH uvjetima tek — pet klubova mijenjalo svog šefa struke. Krupa je to, doduše, činila dvaput — Zorana Marića zamijenio je Velimir Stojnić, a njega još uvijek privremeni Siniša Mrkobrada — kao i Olimpik. U tom je sarajevskom ligašu danas trener Slavko Petrović, koji je nedavno zbog pritisaka dao ostavku u Radniku, dok je sredinom listopada krizu rezultata u Tuzla Cityju glavom platio Zlatan Nalić.

Međutim, očito je jasno da se, ako isključimo Tuzlu, radi o ekipama koje se bore za ostanak i kojima je jedina ideja s promjenom bila izazvati pozitivni šok u svojim momčadima. S druge strane, ostali su barem na pola godine zadržali povjerenje u one koji su selektirali, pripremali i vodili ekipu, konačno im pruživši priliku da pokažu što znaju ili ne znaju. I to se, iz današnje perspektive, pokazalo kao pun pogodak.

Ali naravno da stvari nisu samo crne i bijele.

Malo prije kraja jesenskog dijela prvenstva prošle sezone čak je i prvak Sarajevo nogirao Husrefa Musemića, a na njegovo mjesto je došao do tada izbornik mlade reprezentacije Vinko Marinović. Iako se u javnosti njegov angažman u U21 momčadi predstavljao kao korak pred ulazak u A reprezentaciju, Marinović je bio dovoljno pametan da zna kako je u uvjetima koji vladaju u BiH takvo nešto iluzija. Zato je dao otkaz Savezu i posvetio se Sarajevu, koje je u Europi doveo do playoffa Europske lige, dosada maksimuma za BiH klubove u kontinentalnim natjecanjima.

Međutim, najveći dobitak za Sarajevo je zapravo napredak koji je ova momčad napravila u samoj igri. Svjestan da ima daleko najbolji i najširi kadar u ligi, Marinović se u gotovo svim utakmicama postavljao tako da je taj koji kontrolira utakmicu, a njegova ekipa nastupala sa sistemom na koji se suparnik trebao prilagođavati. Nakon početnog štucanja uzrokovanog i paralelnim igranjem Europe, Marinović je donio stabilnost u igru Sarajeva, pa su se konačno — neovisno o tome tko je bio na terenu — konačno mogli vidjeti i neki mehanizmi u igri kroz koje je Sarajevo lako rješavalo većinu suparnika. Onda kada nije, Marinović je bio u stanju prepoznati da je u problemu, pa bi se povlačio, ostavljajući dojam da mu status neporaženog znači više nego što to na prvu djeluje.

Takav je, recimo, bio remi sa Željezničarom na Koševu, u kojemu je Marinovića u drugom poluvremenu nadmudrio Amar Osim; ili onaj s Veležom kada je ostao s igračem manje. Ipak, najvažniji je bio neodlučeni rezultat kod Borca, gdje je Sarajevo ostalo s igračem manje i minusom od jednog gola, ali i prepoznalo situaciju u kojoj je suparnik ostavio dovoljno prostora za pozitivan rezultat. No, realno je i to da je Marinović imao najlakši posao, obzirom da je širok kadar podebljao dobrim rezultatom i prvim mjestom.

Ono što jest obilježilo polusezonu iz kuta trenerskog razvoja, a direktno je vezano za dizanje prsta s okidača, jesu zapravo taktičko eksperimentiranje, odnosno prilagodbe koje su ljudi na klupama konačno mogli sebi priuštiti. Ranije je i najmanja kriza značila skidanje glave, pa su treneri — dijelom zbog straha, a dijelom zbog vlastite zaostalosti u nogometnom razvoju — najčešće birali najjednostavniju i najlakšu opciju.

Toni Karačić u više je navrata radio u Širokom Brijegu, a posljednji mandat započeo je prošle sezone nakon što je otišao Goce Sedloski. Ovaj 46-godišnji Širokobriježanin, koji je bio i izbornik u mladim selekcijama BiH, naslijedio je mladu momčad bez velikih i zvučnih imena, ali s velikim očekivanjima. Usto je Široki imao i daleko najviše problema s koronavirusom, s obzirom na to da se utakmice u BiH nisu odgađale radi zaraženih igrača, pa je u par navrata doslovno morao igrati s juniorima.

Međutim, nedostatke kratkog rostera i silne izostanke Karačić je naučio neutralizirati prilagodbama suparniku i vlastitim mogućnostima. Široki je ove sezone u nekoliko puta mijenjao ne samo formaciju, nego i čitav pristup i stil igre. Bilo je taktičkih pogodaka, bilo je i promašaja, ali Karačić je izbjegao upadanje u kalup i krizu iskoristio za, rječnikom Ćire Blaževića, galvanizaciju momčadi, koja je na kraju završila treća, iako je objektivno možda i kvalitetom najlošija od top 6 momčadi.

Sličnim pristupom vodio se i Feđa Dudić. Ovaj 37-godišnjak u Mostar je došao prošle godine, na Veležov start sezone s tri poraza. Vratio je momčad na noge, ali ograničen budžetom u novu sezonu nije ušao sa skupim pojačanjima, nego taktički unaprijedivši momčad koja se razvijala u nižem rangu natjecanja, a onda i teškoj borbi za ostanak.

Velež je ove sezone u utakmice ulazio planirajući se nisko braniti i kontrirati, ulazio i je i s planom da potpuno dominira posjedom, a onda sve to mijenjao usred utakmice i tražio treća rješenja, kada je za njih bilo potrebe. Povjerenje koje je tako mlad trener dobio — čak i kada je momčad upadala u krize, poput one tijekom koje je od sedam utakmica dobilo jednu — donijelo je Veležovim navijačima najbolju sezonu u posljednjih desetak godina, ali i pokazalo da je Dudić sposoban prepoznati mane i vrline svoje i suparničkih momčadi te reagirati tako da njegov limitirani kadar — u ovoj ligi većina ima kvalitetom limitiran kadar — igra moderan i zabavan nogomet, koji je usto i uspješan.

Tuzlanska Sloboda za trenera je instalirala 38-godišnjeg Gradimira Crnogorca i u ruke mu dala izuzetno mladu momčad te gotovo nepostojeći budžet, ali to što su u klubu prepoznali trenutak i držali mu leđa treneru je dalo priliku da pokuša izvući maksimum iz tima. Prognoziralo joj se sigurno ispadanje, a Sloboda je danas izuzetno čvrst suparnika za svakoga, koji osim toga igra sasvim pristojan nogomet, s konkretnom idejom i planom.

To imaju i u Doboj Kaknju, gdje je Mladost trenera mijenjala prosto jer je Šolbić sam otišao, ali danas je to najmlađa ekipa lige koja, uz tipične uspone i padove, ima razvojnu ulogu kakvu bi zapravo trebalo imati što više momčadi u ovakvoj ligi.

Podrška koju Amar Osim (53) ima u Željezničaru ipak je drugačijeg karaktera u odnosu na ostale, prije svega zato jer je njegov utjecaj u ostalim strukturama kluba mnogo veći nego što treneri inače imaju. Željo je ove sezone gubio kući od Krupe i Mladosti; takvi bi porazi bilo kojeg drugog trenera, da jasna postoji hijerhija u klubu, sasvim sigurno koštali posla. Međutim, Osim je i u takvoj situaciji uspio, na svoje znanje i iskustvo, te savršeno poznavanje lige, ostaviti Želju u samom vrhu.

Dvojica su trenera otišla na zimsku pauzu, a da zapravo plešu po žici.

Priča se da uprava Zrinjskog već sada pregovara s budućim šefom, između ostalih spominje se i Sergej Jakirović, ali bezobrazno bi bilo zaključiti da Mladen Žižović (39) na Bijelom brijegu nije dobio vrijeme i šansu da u praksu provede svoje ideje. Lani je izborio Europu, ondje je njegova momčad igrala dosta dobro, ali u domaćem prvenstvu Zrinjski igra ispod očekivanja. I nije stvar samo u rezultatima, koji na kraju krajeva i nisu pretjerano loši, nego u bojažljivom pristupu kakav je Žižović imao u dobrom dijelu utakmica ove sezone.

Slična je priča Vlade Jagodića (56), čiji su odlazak iz Borca nakon poraza od Tuzle u posljednjem kolu javno tražili navijači. I u njegovu momčad uloženo je mnogo, očekivanja su ogromna, a Borac u praksi prečesto djeluje staromodno i bez prave ideje kako kvalitetu koju ima pretvoriti u konkretni rezultat i bolju poziciju na ljestvici.

No, kada se podvuče crta, gotovo svi su klubovi — osim Tuzla Cityja, tradicionalno nestrpljivog privatnog umjetnog projekta — pokazali strpljivost. I konačno dali priliku svojim trenerima — od kojih čak osmorica još nisu prešla 50. godinu života — da pokažu što znaju. I naravno da je sve to dijelom rezultat katastrofalne situacije u nogometu, teške financijske situacije, pa možda i nedostatka pritiska navijača kojih nema na tribinama, ali je generalno donijelo napredak nogometa, razvoj trenerskog kadra i pokazalo da BiH trenerska škola još uvijek nije potpuno mrtva.

I naravno da za ovu priču treba zatvoriti jedno oko i ne vidjeti sve probleme koje ima nogomet u BiH; sve malverzacije u Nogometnom savezu i događanja koja su u posljednje  vrijeme dodatno poljuljala vjeru u bolje sutra. I naravno da trebamo ignorirati činjenicu da je suđenje i dalje slabašno, da je nogomet spor i da klubovi imaju ogromnih problema sa infrastrukturom. I naravno da za ovu priču treba pretpostaviti da će proljetni dio prvenstva biti jednako miran, da neće donijeti igre izvan terena, uključujući i kidanje glava trenerima.

No, barem smo jednom, prvi put u posljednjih 25 godina, vidjeli da nogomet može biti normalan, samo kada se vjeruje u njega.