Prvo što ćete iz nje lako saznati je da je FK Sarajevo daleko najbolja momčad lige. Prvak iz prošlih dviju sezona je u obrani titule dosad sakupio 45 bodova. U 19 utakmica Sarajevo je slavilo 13 puta, najviše u ligi, a nijednom nije poraženo, čime se nitko drugi ne može pohvaliti. Ljestvica kaže i da su nogometaši Sarajeva za to vrijeme postigli ukupno 40 golova, a i to je najviše u ligi, kapituliravši tek 16 puta, najmanje u ligi. Uza sve to klub sa stadiona Asim Ferhatović Hase uspio je zaključiti kalendarsku godinu bez jednog jedinog poraza u domaćim natjecanjima, usput oborivši gotovo sve rekorde i potvrdivši tako apsolutnu dominaciju u bosanskohercegovačkom klupskom nogometu.

Sarajevo prema InStat Indexu ima i najboljeg igrača lige Benjamina Tatara. On je, zajedno s Nemanjom Bilbijom iz Zrinjskog, također na vrhu liste strijelaca s 10 golova, a skupio je i tri asistencije. Taj status donio je nekadašnjem igraču Novigrada, Cibalije, Slaven Belupa i Gorice kod sad već bivšeg izbornika Duška Bajevića i minutažu u četiri utakmice reprezentacije. Uza sve to, jesenji prvak među 10 statistički najuspješnijih igrača ima još čak četvoricu prvotimaca.

Barem smo jednom, prvi put u posljednjih 25 godina, vidjeli da nogomet može biti normalan, samo kada se vjeruje u njega

Prvi pratitelj Sarajeva je njegov gradski rival, Željezničar. Plavi su skupili devet bodova manje, upravo onoliko koliko su prosuli u susretima s ekipama s dna ljestvice — od Krupe su dvaput izgubili, a od Mladosti poraženi na Grbavici. Barem zasad je tako silom prilika Željo pogled s rivalovih leđa morao skrenuti i mnogo više gledati iza vlastitih, odakle dolazi nekoliko ozbiljnih pretendenata za europska mjesta. Široki Brijeg je kasnim trijumfom nad Zrinjskim u hercegovačkom derbiju sebi osigurao treće mjesto, a Veležu prvi put nakon dugo godina priliku da završi ispred svog gradskog rivala. Dobro, Rođenima je pomoglo što su nakon Sarajeva ekipa s najmanje poraza, ali ipak, Zrinjski je, iako tek na šestom mjestu, na samo jednom bodu minusa u odnosu na Velež, jednako koliko je u zaostatku i banjalučki Borac.

Ovih šest ekipa ima i realne ambicije da će se u nastavku prvenstva, koje je planirano za veljaču, boriti za tri mjesta koja vode u Europu — i četvrto, osvoji li netko od prva tri kup — ali od takvih planova još ne odustaje ni Tuzla City, ekipa kojoj za uključivanje u borbu nedostaje pet bodova. Blato stadiona Tušanj, koji ima daleko najlošiji teren u ligi, ona dijeli sa Slobodom, koja bi sa svojih 22 boda trebala biti relativno sigurna od panične borbe za ostanak. U njoj će se možda naći Mladost iz Doboja kod Kaknja, dok je takva sudbina sigurna za Radnik, Krupu i Olimpik, ali pozitvna stvar za ligu je što nitko od ovih momčadi još uvijek nije otpisan i svaka utakmica bit će im jednako važna.

Dakle, kad se podvuče crta, Sarajevo je barem zasad dominantno, ali je zato ostatak momčadi u ligi poprilično izjednačen te će vrlo vjerojatno do samog kraja biti neizvjesna borba za mjesta koja vode u Europu, jednako kao i za ona koja ostavljaju u ligi.

No, što je zapravo novoga u nogometnoj Premijer ligi BiH?

Prvi dio sezone možda je najviše obilježio kuriozitet koji bi zapravo trebao biti sasvim normalna stvar. Naime, klubovi u Bosni i Hercegovini, konačno su počeli vjerovati u svoje trenere.

Prošle sezone tako su u ovo isto vrijeme samo Željezničar i Borac imali one s kojima su započeli prvenstvo — doduše, i Borac je svog otpustio čim je proljetni dio počeo — dok je velika većina klubova mijenjala i više puta. Nema potrebe da vi, a ni ja s vama, trošimo vrijeme na sezone prije toga, jer gotovo svaka je prethodnoj bila slična kao jaje jajetu. Od svog postojanja Premijer liga je bila nogometno Crveno vjenčanje, u kojem je krv šikljala na sve strane, sijevale sjekire i mačevi, a glave se kotrljale niz stepenište češće od nogometne lopte.

Ove godine već nakon prvog kola Mladost je napustio Fahrudin Šolbić, a početkom rujna bez posla je ostao i Olimpikov Darko Vojvodić. No, stvari su se onda naglo promijenile, a do danas je tek — dobro, to jest pola lige, ali je u BiH uvjetima tek — pet klubova mijenjalo svog šefa struke. Krupa je to, doduše, činila dvaput — Zorana Marića zamijenio je Velimir Stojnić, a njega još uvijek privremeni Siniša Mrkobrada — kao i Olimpik. U tom je sarajevskom ligašu danas trener Slavko Petrović, koji je nedavno zbog pritisaka dao ostavku u Radniku, dok je sredinom listopada krizu rezultata u Tuzla Cityju glavom platio Zlatan Nalić.

Međutim, očito je jasno da se, ako isključimo Tuzlu, radi o ekipama koje se bore za ostanak i kojima je jedina ideja s promjenom bila izazvati pozitivni šok u svojim momčadima. S druge strane, ostali su barem na pola godine zadržali povjerenje u one koji su selektirali, pripremali i vodili ekipu, konačno im pruživši priliku da pokažu što znaju ili ne znaju. I to se, iz današnje perspektive, pokazalo kao pun pogodak.

Ali naravno da stvari nisu samo crne i bijele.

Malo prije kraja jesenskog dijela prvenstva prošle sezone čak je i prvak Sarajevo nogirao Husrefa Musemića, a na njegovo mjesto je došao do tada izbornik mlade reprezentacije Vinko Marinović. Iako se u javnosti njegov angažman u U21 momčadi predstavljao kao korak pred ulazak u A reprezentaciju, Marinović je bio dovoljno pametan da zna kako je u uvjetima koji vladaju u BiH takvo nešto iluzija. Zato je dao otkaz Savezu i posvetio se Sarajevu, koje je u Europi doveo do playoffa Europske lige, dosada maksimuma za BiH klubove u kontinentalnim natjecanjima.

Međutim, najveći dobitak za Sarajevo je zapravo napredak koji je ova momčad napravila u samoj igri. Svjestan da ima daleko najbolji i najširi kadar u ligi, Marinović se u gotovo svim utakmicama postavljao tako da je taj koji kontrolira utakmicu, a njegova ekipa nastupala sa sistemom na koji se suparnik trebao prilagođavati. Nakon početnog štucanja uzrokovanog i paralelnim igranjem Europe, Marinović je donio stabilnost u igru Sarajeva, pa su se konačno — neovisno o tome tko je bio na terenu — konačno mogli vidjeti i neki mehanizmi u igri kroz koje je Sarajevo lako rješavalo većinu suparnika. Onda kada nije, Marinović je bio u stanju prepoznati da je u problemu, pa bi se povlačio, ostavljajući dojam da mu status neporaženog znači više nego što to na prvu djeluje.

Takav je, recimo, bio remi sa Željezničarom na Koševu, u kojemu je Marinovića u drugom poluvremenu nadmudrio Amar Osim; ili onaj s Veležom kada je ostao s igračem manje. Ipak, najvažniji je bio neodlučeni rezultat kod Borca, gdje je Sarajevo ostalo s igračem manje i minusom od jednog gola, ali i prepoznalo situaciju u kojoj je suparnik ostavio dovoljno prostora za pozitivan rezultat. No, realno je i to da je Marinović imao najlakši posao, obzirom da je širok kadar podebljao dobrim rezultatom i prvim mjestom.

Ono što jest obilježilo polusezonu iz kuta trenerskog razvoja, a direktno je vezano za dizanje prsta s okidača, jesu zapravo taktičko eksperimentiranje, odnosno prilagodbe koje su ljudi na klupama konačno mogli sebi priuštiti. Ranije je i najmanja kriza značila skidanje glave, pa su treneri — dijelom zbog straha, a dijelom zbog vlastite zaostalosti u nogometnom razvoju — najčešće birali najjednostavniju i najlakšu opciju.

Toni Karačić u više je navrata radio u Širokom Brijegu, a posljednji mandat započeo je prošle sezone nakon što je otišao Goce Sedloski. Ovaj 46-godišnji Širokobriježanin, koji je bio i izbornik u mladim selekcijama BiH, naslijedio je mladu momčad bez velikih i zvučnih imena, ali s velikim očekivanjima. Usto je Široki imao i daleko najviše problema s koronavirusom, s obzirom na to da se utakmice u BiH nisu odgađale radi zaraženih igrača, pa je u par navrata doslovno morao igrati s juniorima.

Međutim, nedostatke kratkog rostera i silne izostanke Karačić je naučio neutralizirati prilagodbama suparniku i vlastitim mogućnostima. Široki je ove sezone u nekoliko puta mijenjao ne samo formaciju, nego i čitav pristup i stil igre. Bilo je taktičkih pogodaka, bilo je i promašaja, ali Karačić je izbjegao upadanje u kalup i krizu iskoristio za, rječnikom Ćire Blaževića, galvanizaciju momčadi, koja je na kraju završila treća, iako je objektivno možda i kvalitetom najlošija od top 6 momčadi.

Sličnim pristupom vodio se i Feđa Dudić. Ovaj 37-godišnjak u Mostar je došao prošle godine, na Veležov start sezone s tri poraza. Vratio je momčad na noge, ali ograničen budžetom u novu sezonu nije ušao sa skupim pojačanjima, nego taktički unaprijedivši momčad koja se razvijala u nižem rangu natjecanja, a onda i teškoj borbi za ostanak.

Velež je ove sezone u utakmice ulazio planirajući se nisko braniti i kontrirati, ulazio i je i s planom da potpuno dominira posjedom, a onda sve to mijenjao usred utakmice i tražio treća rješenja, kada je za njih bilo potrebe. Povjerenje koje je tako mlad trener dobio — čak i kada je momčad upadala u krize, poput one tijekom koje je od sedam utakmica dobilo jednu — donijelo je Veležovim navijačima najbolju sezonu u posljednjih desetak godina, ali i pokazalo da je Dudić sposoban prepoznati mane i vrline svoje i suparničkih momčadi te reagirati tako da njegov limitirani kadar — u ovoj ligi većina ima kvalitetom limitiran kadar — igra moderan i zabavan nogomet, koji je usto i uspješan.

Tuzlanska Sloboda za trenera je instalirala 38-godišnjeg Gradimira Crnogorca i u ruke mu dala izuzetno mladu momčad te gotovo nepostojeći budžet, ali to što su u klubu prepoznali trenutak i držali mu leđa treneru je dalo priliku da pokuša izvući maksimum iz tima. Prognoziralo joj se sigurno ispadanje, a Sloboda je danas izuzetno čvrst suparnika za svakoga, koji osim toga igra sasvim pristojan nogomet, s konkretnom idejom i planom.

To imaju i u Doboj Kaknju, gdje je Mladost trenera mijenjala prosto jer je Šolbić sam otišao, ali danas je to najmlađa ekipa lige koja, uz tipične uspone i padove, ima razvojnu ulogu kakvu bi zapravo trebalo imati što više momčadi u ovakvoj ligi.

Podrška koju Amar Osim (53) ima u Željezničaru ipak je drugačijeg karaktera u odnosu na ostale, prije svega zato jer je njegov utjecaj u ostalim strukturama kluba mnogo veći nego što treneri inače imaju. Željo je ove sezone gubio kući od Krupe i Mladosti; takvi bi porazi bilo kojeg drugog trenera, da jasna postoji hijerhija u klubu, sasvim sigurno koštali posla. Međutim, Osim je i u takvoj situaciji uspio, na svoje znanje i iskustvo, te savršeno poznavanje lige, ostaviti Želju u samom vrhu.

Dvojica su trenera otišla na zimsku pauzu, a da zapravo plešu po žici.

Priča se da uprava Zrinjskog već sada pregovara s budućim šefom, između ostalih spominje se i Sergej Jakirović, ali bezobrazno bi bilo zaključiti da Mladen Žižović (39) na Bijelom brijegu nije dobio vrijeme i šansu da u praksu provede svoje ideje. Lani je izborio Europu, ondje je njegova momčad igrala dosta dobro, ali u domaćem prvenstvu Zrinjski igra ispod očekivanja. I nije stvar samo u rezultatima, koji na kraju krajeva i nisu pretjerano loši, nego u bojažljivom pristupu kakav je Žižović imao u dobrom dijelu utakmica ove sezone.

Slična je priča Vlade Jagodića (56), čiji su odlazak iz Borca nakon poraza od Tuzle u posljednjem kolu javno tražili navijači. I u njegovu momčad uloženo je mnogo, očekivanja su ogromna, a Borac u praksi prečesto djeluje staromodno i bez prave ideje kako kvalitetu koju ima pretvoriti u konkretni rezultat i bolju poziciju na ljestvici.

No, kada se podvuče crta, gotovo svi su klubovi — osim Tuzla Cityja, tradicionalno nestrpljivog privatnog umjetnog projekta — pokazali strpljivost. I konačno dali priliku svojim trenerima — od kojih čak osmorica još nisu prešla 50. godinu života — da pokažu što znaju. I naravno da je sve to dijelom rezultat katastrofalne situacije u nogometu, teške financijske situacije, pa možda i nedostatka pritiska navijača kojih nema na tribinama, ali je generalno donijelo napredak nogometa, razvoj trenerskog kadra i pokazalo da BiH trenerska škola još uvijek nije potpuno mrtva.

I naravno da za ovu priču treba zatvoriti jedno oko i ne vidjeti sve probleme koje ima nogomet u BiH; sve malverzacije u Nogometnom savezu i događanja koja su u posljednje vrijeme dodatno poljuljala vjeru u bolje sutra. I naravno da trebamo ignorirati činjenicu da je suđenje i dalje slabašno, da je nogomet spor i da klubovi imaju ogromnih problema sa infrastrukturom. I naravno da za ovu priču treba pretpostaviti da će proljetni dio prvenstva biti jednako miran, da neće donijeti igre izvan terena, uključujući i kidanje glava trenerima.

No, barem smo jednom, prvi put u posljednjih 25 godina, vidjeli da nogomet može biti normalan, samo kada se vjeruje u njega.