Ispostavilo se da su najgore slutnje i najtočnije. Sunyol je na izlazu iz Madrida poželio posjetiti vojsku na tek formiranoj crti razdvajanja. Međutim, ni on ni njegov vozač nisu poznavali teren ni znali točno gdje je bila ta crta. Zalutao je, prošao republikansku stražu i parkirao se nekoliko kilometara dalje pred neprijateljskom. Viva la Republica!, viknuli su fašisti koji su odmah shvatili u čemu je stvar, a Sunyol i još dva čovjeka iz njegove pratnje naivno i s širokim osmjesima ušetali u malenu kamenu kuću koju će ljudi iz tog kraja nazvati Casilla de Muerte. Bila je to kuća smrti.

Sunyol je nekoliko minuta kasnije upucan u potiljak, a njegovo tijelo je bačeno u šumu i nikada nije pronađeno.

Više od tjedan dana je prošlo prije nego što je jedan od svjedoka među falangom ovu priču prepričao prijateljima, a ona nekako našla svoj put do Camp de Les Cortsa. Doma FC Barcelone. Uskoro je s iste adrese prema igračima koji su bili na odmoru otišlo pismo u kojemu je pisalo što se dogodilo predsjedniku te da je klub u velikim financijskim problemima, kako novca nema i kako je razumljivo da nitko ne očekuje da se stranci vrate u grad.

To isto pismo dobio je i u Dublinu i trener Patrick O’Connell, koji je godinu ranije preuzeo momčad od koje se očekivala borba za titulu španjolskog prvaka.

Nitko ne zna ni kako ni zašto, ali Don Patricio je umjesto pred streljačkim vodom ponovno završio u tada naveliko fašističkom Betisu

Paddy je, međutim, za razliku od ostalih, odmah odgovorio. “Zaboravite. Vraćam se.”

O tome što je Sunyol radio u Madridu postoji službeno objašnjenje — bio je ondje na razgovorima s vladom kako bi razmijenio informacije o stanju u Madridu, Barceloni i Valenciji — ali i nekoliko validnih teorija. Naime, nakon što je ubijen, različiti izvori iz kluba tvrdili su da je on na putu bio i kako bi pokušao u Barcelonu dovesti jednu od najvećih zvijezda tog vremena — Isidra Lángaru. Ovaj napadač, također otvoreno na strani republikanaca, u to vrijeme bio je jedan od najboljih strijelaca u Španjolskoj, a nastupao je za Real Oviedo. Ondje je debitirao upravo u sezoni u kojoj je momčad iz druge lige u viši rang s klupe uveo — Patrick O’Connell.

Vrlo je vjerojatno da je Langara bio njegova velika želja i da ju je Sunyol pokušavao ispuniti. To što je uskoro iz kluba potvrđeno da je on sa sobom imao i do 50.000 pezeta iz klupske blagajne značilo je da je preko noći klub bio na rubu gašenja — ostao je bez novca, bez predsjednika, u gradu kojim su vladali anarhisti, broj sociosa je s preko 7.000 došao na jedva 1.500, a rat je suspendirao gotovo sva službena natjecanja.

Paddy se ipak vratio, prihvatio smanjenje plaće i na kraju vodio momčad na turneju u Meksiko koja će Barcelonu spasiti financijske propasti i vjerojatno gašenja. No, je li se čovjek kojeg su 80 godina kasnije čak nazivali i spasiteljem Barcelone možda samo osjećao krivim?

Tko je uopće Patrick O’Connell i što je radio u Barceloni?

Priča ustvari počinje u njegovom rodnom Dublinu, gdje je pored posla u pekari započeo svoju nogometnu karijeru. Uskoro je s tek vjenčanom suprugom Emily prešao u Englesku, ali nastupi za Sheffield Wednesday i Hull nisu bili pretjerano uspješni. Ipak, iako s tek šest nastupa ukupno, došao je do kapetanske vrpce u reprezentaciji Irske i predvodio je do prvog i jedinog osvajanja British Home Championshipa, natjecanja reprezentacija s britanskog otočja.

To ga je prodalo Manchester Unitedu, koji ga je platio tada velikih 1.000 funti i — opet neobjašnjivo — već u prvoj sezoni mu dao kapetansku vrpcu. Iako je klub tri sezone ranije bili prvak, ta ratna 1918. nije bila sjajna godina za United, a i igrači su bili svjesni da iduće sezone od nogometa nema ništa. Otud i prva velika kontroverza vezana za ovog Irca.

U posljednjem kolu Unitedu su trebali bodovi za ostanak, a igrao je s Liverpoolom. Kladioničari su dobili neočekivano veliki broj uplata na koeficijent 8, koliko je nosila pobjeda domaćih od 2-0. Tako je utakmica i završila, a Paddy je ostao upamćen po penalu koji je izveo kod rezultata 1-0. Zapucao ga je toliko daleko da su suci nekoliko minuta vijećali hoće li ga ponoviti ili ne.

Neki su tvrdili da je to napravio jer nije htio biti dio namještaljke. Drugi da je jednostavno bio užasan izvođač penala. Treći opet da je bio toliki zajebant da je, svjestan toa kako će već netko zabiti drugi gol, naprosto htio ismijati situaciju. Kako bilo, sedmorica igrača su kažnjeni, ali on nije; nije bilo ni važno jer rat je uskoro ugasio sva natjecanja, a on se zaposlio u tvornici streljiva u Londonu.

Afere su ostavile traga i nakon rata teško je nalazio klub u Engleskoj. Nije problem bila samo priča s namještanjem. Po svemu sudeći, O’Connell i jest bio veliki zajebant, ali tako da je sebično i tvrdoglavo ispunjavao svoje želje i ciljeve, a ostale naprosto zajebavao. Navodno je u slobodno vrijeme Paddy najviše volio proučavati dno boce, a to što je imao suprugu i četvero djece nije ga pretjerano sprječavalo u, blago rečeno, zabavljanju s drugim damama. Supruga ga je nekoliko puta uhvatila u nevjeri i uskoro su se rastavili i živjeli odvojeno, a onda ga je i direktor Ashingtona, malenog kluba na sjeveru zemlje u kojem je imao ulogu trenera i igrača, ulovio u krevetu sa svojom kćeri.

Valjda više nije imao nikakvog izbora. Jednog dana Paddy je jednostavno nestao i prestao se javljati obitelji koja je ostala u siromaštvu i bez glave kuće. Prvi trag došao je tek nekoliko mjeseci kasnije, i to poštom — na kuverti koja je stigla u Dublin bio je pečat Santandera, a u njoj Emily potpuno nepoznate novčanice za koje će se ispostaviti da su španjolske pezete.

Kako je O’Connell završio u Santanderu, nitko ne zna. Racing je u to vrijeme bio solidna momčad, a trener mu je bio bivši izbornik reprezentacija Njemačke i Francuske, Englez Fred Pentland. Upravo su engleski treneri u to vrijeme dominirali Španjolskom, ali ipak je pitanje kako je anonimac bez praktično ikakvog trenerskog iskustva dobio priliku voditi Racing nakon što je Pentland otišao u Bilbao. Ali, što je važnije, O’Connell je znao što radi — vodio je momčad do pet uzastopnih regionalnih titula i pretvorio je u dovoljno snažan klub da bude pozvan kao jedan od osnivača lige.

Nakon šest godina u Racingu i dvije u Oviedu, bilo je jasno da je Paddy pronašao novi dom i potpuno novi život u Španjolskoj. Preselio je potom u Sevillu i ondje upoznao zanosnu Irkinju koja je navodno izgledala jako slično njegovoj i dalje službenoj supruzi i također se zvala Emily. Ona nikada nije čula priču o drugoj Emily i njihovo četvoro djece, pa se udala za O’Connella, koji je u to vrijeme vodio Betis — iz Segunde ga je uveo u Primeru, a onda ušao u povijest donijevši klubu jedinu titulu prvaka ikad.

Betis je, kao i sve njegove momčadi, igrao prije svega tvrd nogomet koji se prije svega oslanjao na čvrstu obranu i brzu tranziciju. Te je sezone primio gotovo dvostruko manje golova od prve sljedeće momčadi, a na kraju imao bod više od Real Madrida. U zadnjem kolu Betisu je trebao je trijumf u Santanderu, a legenda kaže da je Paddy noć prije utakmice sjedio sa svojim bivšim igračima koji su mu rekli da nema popuštanja, a on nije ni insistirao. Tek je ostao čitavu noć družeći se s njima i ispijajući zdravice. Betis je sutradan slavio s 5-0.

Njegova pozitivna fakinština te činjenica da je iz korijena promijenio pristup nogometu kod dotad amaterskih momčadi— od treninga, preko taktičke pripreme, pa sve do prehrane — prometnulo ga je u jednog od najboljih trenera koji je u ono vrijeme radio u Španjolskoj. Brzo su mu i latinizirali ime, postao je Don Patricio, zvali su ga i Mister ili Maestro, ponegdje zbog čvrste discipline koju je zahtijevao i General.

Sljedeći korak, za 1.500 pezeta mjesečno, bila je velika Barça s kojom je u prvoj sezoni izgubio finale Kupa od Madrida, te završio peti na ljestvici. Iako tada već veliki klub, Barcelona je s Don Patriciom igrala defenzivni nogomet. za 22 utakmice primila je najmanje u ligi (32), ali i zabila tek 39 golova — 24 manje nego Oviedo, 23 manje od Real Madrida i 20 manje od prvaka Athletic Bilbaa.

I zato mu je trebao napadač.

No, rat je još jednom prekinuo njegov vrhunac. Sunyol je ubijen, klub se gotovo raspadao i spasila ga je tek sjevernoamerička turneja. Međutim, brzo nakon povratka u razorenu Barcelonu — u koju su se vratila tek petorica nogometaša — niz Avenidu Diagonal marširali su Santiago Bernabeu i njegovi drugovi fašisti. Većini onih koji su imali veze s ratnom Barçom zabranjeno je bavljenje nogometom, ali ne i O’Connellu. Nitko ne zna ni kako ni zašto, ali Don Patricio je umjesto pred streljačkim vodom ponovno završio u tada naveliko fašističkom Betisu. Nije mu više smetao fašizam, ni diktatura…. Radio je kratko i u Sevilli, opet u Betisu, a onda se vratio u Englesku.

Njegova je priča kasnije bila slabo poznata, sve do prije nekoliko godina, a za Engleze je bila nepoznata i tih kasnih 1940-ih. Ondje nitko nije mario za neku tamo Primeru, Betis ili Barcelonu; Don Patricio O’Connell, bivši kapetan Manchester Uniteda, za Engleze je bio anonimus. Živio je na tavanu kuće brata Larryja, odao se alkoholu, kocki i lakim ženama — što je bilo s drugom Emily, ne zna se — i ubrzo ostao bez novca do te mjere da je prosio na ulici. Novčano su mu pomagali i Barcelona i Betis, ali nije bilo dovoljno za normalan život.

Umro je od upale pluća u 71. godini života i Larry je bio jedini na njegovom sprovodu. Spustili su ga u neoznačeni grob na katoličkom groblju na Kensal Roadu u sjeverozapadnom Londonu i nitko nije ni znao gdje je gotovo 60 godina. U posljednjih nekoliko godina Irci su ipak uspjeli saznati mnogo više o vjerojatno najvažnijem nogometnom treneru kojeg su ikada imali — snimljena su dva dokumentarca, postavljena bista s njegovim likom na Betisovu stadionu, napisana knjiga i doslovno stotine novinskih tekstova koje su od O’Connella napravile mit, preko noći ga pretvorivši u čovjeka koji je, eto, spasio Barcelonu predvodeći je na turneji po Meksiku.

A činjenica je da on tu samo klimnuo glavom i pristao. I da ne znamo više od toga. Kao što ne znamo ni je li Sunyol s većinom Barcelonina novca krenuo u Madrid zbog njegove želje. I je li zbog toga klub na početku rata zamalo nestao.

Znamo samo da je Patrick Paddy Don Patricio O’Connell bio kapetan velikog Manchester Uniteda, španjolski prvak s Betisom i trener FC Barcelone. I jedan od najvažnijih likova u povijesti španjolskog nogometa.