Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Na posudbi

Mjesto koje zovemo dom

Priča bez kraja o stadionu mog kluba

Kada sam prvi put gledao Velež u Vrapčićima bilo mi je 12 godina i osjetio sam gađenje.

Doslovno čitav moj život obilježile su selidbe. Prvo smo krajem 1980-ih bili podstanari u čekanju da, kao i svaka druga obitelj socijalističkog srednjeg staleža u Mostaru, dobijemo svojih barem 60-ak kvadrata za život. Lutali smo od mahale do mahale, mijenjajući stanodavce, susjede i — pogotovo mi, djeca — prijatelje na (polu)godišnjoj bazi. Onda, kada je došao naš red i kada se obitelj skrasila, započeo je rat, a s njim i ono što se, sve dok ga Haag nije preimenovao u udruženi zločinački pothvat, nazivalo humanim preseljenjem.

Moja je obitelj — doduše, tada bez oca koji je već odrađivao dane u jednako humanom koncentracijskom logoru Heliodrom — krajnje suptilnim metodama, koje su sasvim slučajno uključivale napunjene duge cijevi zbog pogrešnog prezimena, zamoljena da napusti svoj dom i život nastavi u onome što se i danas i ne samo zbog geografske odrednice, naziva Istočnim Mostarom.

Ondje su nastavljena naša lutanja i nakon što se rat (barem tako kažu) završio. Oni koji su prisvojili naš stan nisu bili pretjerano oduševljeni idejom povratka baš svih na svoje, pa smo igrom slučaja opet godinama bili prinuđeni na burne podstanarske vode. Nakon dugog čekanja stan je vraćen, prodan, kupljen drugi. Uskoro sam postao i ponosni vlasnik indeksa koji će dugo služiti tek za jeftiniju kupovinu autobusnih i drugih karata, a s njim i unajmljenih ključeva za različite brave po Sarajevu, da bih se na kraju otisnuo na ovu posudbu u Skandinaviju gdje sam — opet — nekoliko puta selio.

I daleko najčudnija i najbizarnija stvar sa selidbom je što baš nikada niste svjesni trenutka kada to neko novo mjesto počnete zvati kućom. Samo se dogodi.

Jer svaki put je — bez obzira na uvjete i na to selite li iz ustajalog skloništa s najlonima umjesto prozora ili udobnog stana okruženog parkovima, dječjim igralištima i savršenim susjedima — osjećaj gotovo uvijek isti. Ono tamo što ostaje iza vas je iz nekog neobjašnjivog razloga mjesto ispunjeno skoro samo dobrim i lijepim sjećanjima, vašim mirisom i okusom, nešto što ovo novo i strano mislite da nikada neće imati. Sve dok se jednog dana ne ulovite u onom toplom ugodnom osjećaju kakav vam može pružiti samo mjesto koje smatrate domom. Ili, da parafraziram jednog velikog mislioca, Winnieja The Pooha, nikada nismo svjesni da stvaramo sjećanja, samo se zabavljamo. I živimo.

Nije to bila naša kuća, bila je to zapišana kartonska kutija koju smo našli pod mostom i istjerani iz svog doma sakrili se pod nju dok ne dođu bolja vremena

Tog je hladnog i vjetrovitog 25. dana u studenom 1995. u Vrapčićima gostovao sarajevski Željezničar. Igralo se osmo kolo Prve lige Bosne i Hercegovine, a Velež je prethodne četiri domaće utakmice igrao u 50 kilometara (i nekoliko srušenih mostova) udaljenoj Jablanici. Trebao je to biti povratak Veleža u podijeljeni grad, ali nitko od možda 1.000 ljudi koliko se skupilo uz staru zahrđalu ogradu oko razvaljenog terena na kojemu je virila poneka travka nije imao takav osjećaj.

Bila je to prva utakmica u povijesti koju je moj klub kao domaćin igrao u ovom od centra desetak kilometara udaljenom predgrađu i još jedna koju nije igrao kod kuće i siguran sam da su svi ti ljudi dijelili isti osjećaj koji sam imao i ja kao dječak. Taj odvratni osjećaj gađenja.

Kako je Velež uopće završio u tim nekakvim Vrapčićima?

Ispolitizirana je to priča za koju danas svatko misli da je zna prepričati, ali u nekakvoj svojoj verziji za koju vjeruje da je istinita. Naime, povijest kaže da je Velež, kao i svi radnički klubovi predratnog vremena, od svog osnivanja imao ogromnih problema s terenom za odigravanje utakmica. Klub su u lipnju 1922. na livadi pored Sjevernog logora — ili u kafani izvjesnog Palikuće u blizini, kako kaže druga verzija priče — osnovali učenici Učiteljske škole i mahom mladi komunisti i radnici. Na toj su livadi odigravali i prve utakmice, a one ozbiljnije su igrali na terenu na Strelčevini kojim je upravljao Jugoslavenski Športski Klub, tada najjači u gradu. Na tom su terenu igrali i drugi mostarski klubovi, uključujući i tada vrlo aktivni Zrinjski, ali Velež je — barem po službenoj povijesti — bio jedini koji je JŠK-u morao plaćati korištenje.

Nakon Drugog svjetskog rata su ugašeni svi klubovi koji su djelovali za vrijeme NDH, a svoj život je nastavio tradicionalno komunistički Velež, čiji su se igrači i članovi na samom početku rata pridružili partizanima i uključili u obranu zemlje. Oni su obnovili stadion na Strelčevini i nastavili ga koristiti sve do 1958. Gradu je industrijalizacija dala potpuno novi izgled, ali i smisao; širio se na livade i voćnjake svog dotad rijetko naseljenog ruralnog zapadnog dijela. Ondje je pronađen i prostor za novi, moderni gradski stadion na kojemu će igrati Velež. Taj stadion, koji se gradio radnim akcijama i uz sudjelovanje mnogobrojnih Mostaraca, Rođeni su pred 9.000 ljudi otvorili 7. rujna 1958., također utakmicom protiv Željezničara.

Mostar je rastao, a s njim i njegov klub i njegov stadion. Na prvobitnu tribinu izgrađena je još jedna, među prvima u Jugoslaviji su postavljeni i reflektori (i premijerno korišteni u utakmici protiv WBA), napravljene su moderne svlačionice, prostorije za igrače, ali i prostorije za klupsku administraciju, kao i trofejna dvorana. Na ovom je stadionu Velež bio domaćin na putu do osvajanja svoja dva jedina trofeja (Kup Maršala Tita 1981. i 1986.) a od 1965. je na njemu organizirao i Februarski turnir. Godine 1972. na stadionu je izgrađen spomenik poginulim članovima kluba u Drugom svjetskom ratu, koji i danas kao takav stoji.

Iako je šire područje grada imalo jedva 100.000 stanovnika, rekord stadiona je oboren u kolovozu 1979., kada je pobjedu protiv Hajduka gledalo 30.000 navijača. Najposjećenija je bila sezona 1985./86., u kojoj je 17 domaćih utakmica u prosjeku pratilo 9.588 gledatelja, a ukupno je u 34 sezone Prve lige prosjek na ovom stadionu bio za provincijski klub više nego solidnih 6.124 gledatelja. Prema službenoj arhivi kluba, Velež je do 15. ožujka 1992., kada je pod Bijelim brijegom svladao Zemun, na Gradskom stadionu u Mostaru kao domaćin odigrao ukupno 532 prvenstvene utakmice.

A onda je došao rat i ono humano preseljenje svega nepodobnog. Nakon što ranih 1990-ih Veležu nisu uspjeli promijeniti ime, taj klub je postao jednim od neprijatelja novog sistema vrijednosti.

Dva su dokumenta bila presudna — jedan od 11. srpnja 1992. i drugi od 30. ožujka 1993. Tim je dokumentima, a prema odluci o općoj mobilizaciji i Uredbi o oružanim snagama Hrvatske Zajednice Herceg Bosne, izvršeno prenošenje svih sredstava, objekata, opreme i prava raspolaganja imovinom s FK Veleža na Hrvatsko vijeće obrane. Veležu je naređeno da napusti prostorije, a njegovi pehari i oprema su zaplijenjeni. Klub je još jedno vrijeme egzistirao u stanu tadašnjeg direktora Nenada Bijedića. U svibnju 1993. u Mostaru počinje otvoreni rat između HVO-a i Armije BiH, a teren stadiona je korišten kao “sabirni centar”.

Velež je svoj rad zahvaljujući bivšim igračima i trenerima nastavio krajem te godine i to u istočnom dijelu grada, a od tamo je igrao i prvo prvenstvo BiH u Zenici. Grad je i nakon Washingtonskog i Daytonskog sporazuma bio de facto podijeljen — na nekadašnjoj liniji razgraničenja dugo je bio šator, kao svojevrsni granični prijelaz. U međuvremenu je svoj rad obnovio Zrinjski, a pravni nasljednik ratne općine dodijelio je ovom klubu gradski stadion na korištenje na razdoblje od 109 godina. Zrinjski je nastavio igrati Ligu Herceg Bosne, kasnije i BiH, i stadion se pretvorio u političko oružje.

Međutim, svakome tko je išta znao o postratnom Mostaru bilo je jasno da je to podijeljen grad i da će stvari ostati onakve kakve su bile sa zadnjim ispaljenim metkom.

Zato je Velež, iako teška srca, znao da mora tražiti svoj novi, treći dom.

Prvu službenu utakmicu kao domaćin Velež je tako odigrao u nekadašnjoj vojarni JNA, Sjevernom logoru. Kao i većina velikih vojarni, i ova je imala nogometni teren i betonsku tribinu za 50-ak ljudi, a Velež je taj teren proširio i uredio kako bi u četvrtfinalu Kupa BiH dočekao FK Sarajevo. Na pješčanom terenu od navijača ograđenim najlonskom vrpcom Rođeni su slavili 6-1, a većina je vjerovala kako će na ovom mjestu biti novi, privremeni, dom ovog kluba. Međutim, lokalna vlast odlučila je u blizini praviti džamiju, pa mjesta za ozbiljan stadion nije bilo. Velež, kojemu je nova vlast u međuvremenu promijenila grb i s njega skinula zvijezdu, morao je u izgnanstvo u Jablanicu, sve dok ne osposobi teren u Vrapčićima koji mu je bio dodijeljen.

Bilo je to igralište nogometne momčadi Pamučne industrije Đuro Salaj. Moćni kombinat koji je prije rata zapošljavao 6.200 radnika imao je sportsku sekciju i pored svog postrojenja u Vrapčićima maleni nogometni teren, s jednom montažnom tribinom za stotinjak ljudi.

Improvizirana kućica iza zapadnog gola predstavljala je svlačionice, koje na početku nisu imale niti vode. Teren je bio prekriven kamenom, a trava je bila gotovo rijetkost. Oko igrališta nije bilo niti jedne građevine, pa je zimi bura nosila sve pred sobom, a ljeti sunce pržilo u vrh glave i ubijalo ljude. Usto, bilo je to igralište daleko od našeg grada, daleko od kruga izvan kojeg Mostarci ništa ne priznaju svojim. Bilo je to selo. Nije to bila naša kuća, nije to bila ni improvizacija, bila je to zapišana kartonska kutija koju smo našli pod mostom i istjerani iz svog doma sakrili se pod nju dok ne dođu bolja vremena.

I zato nam se gadila.

U 20 godina koje su uslijedile u Mostaru se malo toga promijenilo na bolje. Grad i njegovi građani i dalje su taoci politike i političara koji su nastavili ratovati, samo drugim sredstvima. Ali s jednakim ciljevima — da se sami obogate. Zrinjski je krenuo drugim smjerom, već više od 20 godina Bijeli brijeg je njegov dom i čitave generacije naviknute su na taj status quo. Veležov put je u tih 20 godina najčešće bio prema dolje – i sada je to klub koji igra u nižem rangu natjecanja i tek se nada napretku i boljim vremenima. I generacije njegovih navijača odgojene su na tome.

Međutim, promijenila se jedna stvar. Istina, možda prvo silom prilika, ali to igralište u Vrapčićima nam je prvo prestalo biti tako strano. Onda smo ga počeli graditi. Malo po malo, svojim novcem, novcem i rukama navijača i simpatizera kluba. Nekako je niknula jedna tribina, s godinama onda i druga, nakaradno i u improvizaciji, ali se gradilo. S vremenom je renoviran i teren, napravljene su moderne svlačionice, pa je stadion proširen, a lani je izgrađen i pomoćni teren te posebne svlačionice za omladinsku školu. Trenutno je u tijeku postavljanje krova na zapadnoj tribini, u planu je i izgradnja reflektora, ali u budućnosti i rekonstrukcija postojeće tribine. Stvari su išle i gore i dolje, klub je bio i na vrhu i na dnu, kroz njega su prolazili i dolazili dobri i loši ljudi, dobri i loši treneri i dobri i loši igrači. I opet će, znamo da hoće.

Danas je Stadion Rođeni u Vrapčićima sasvim drugo i drugačije mjesto. Istina, i dalje nam nedostaje naša stara kuća, i dalje Mostaru treba moderan i normalan stadion u centru grada, i dalje smo svjesni da je sve ovo plod podjele ratnog plijena i bizarnog i ludog grada kojim vladaju totalne budale, kakvim je Mostar postao nakon ovog usranog rata. I da je u tom ludom mjestu i dalje baš sve moguće.

Ali iduće subote, 23 godine kasnije, kada Velež u svojoj 350. prvenstvenoj utakmici na ovom stadionu dočeka Metalleghe iz Jajca, barem više nitko ne osjeća gađenje. Ne osjeća jer znamo da opet imamo svoju kuću koju smo sagradili vlastitim rukama i mjesto koje zovemo dom. Kakvo je da je, ali je naše.