Od dana kad se njegovo ime — zahvaljujući novinaru Sinanu Sinanoviću, koji je imao prijateljski odnos s Miralemovim ocem Fahrudinom — prvi put pojavilo u bosansko-hercegovačkim medijima. Ima tamo u Luksemburgu neki mali, taj će biti igračina. I želi igrati za svoju domovinu. Pa onda trenutak kada je debitirao za Metz, pa trenutak kada je odbio Francusku da bi se poturao po Ilidži i čekao da mu netko da koju minutu u omladinskim selekcijama BiH. Debi za reprezentaciju kod Ćire Blaževića protiv Bugarske, pa one minute na kapaljku u Lisabonu, pa prvi gol protiv Gane u Papetovu debiju na klupi. Svi imamo onaj nesretni Pariz, ali svi imamo i Kaunas, pa Rio i Maracanu.

Netko možda pamti onaj gol Real Madridu, netko onaj Grcima, netko možda onaj nesretni penal protiv Cipra, ili to da je od zadnjih pet četiri zabio Fincima. Sve je to nogomet. I svatko ima svoju sliku, svoju emociju. Svoju priču.

Miralem Pjanić će nedostajati reprezentaciji i proći će još dugo vremena dok nađemo nekoga njemu sličnom

Moja je započela u Murciji u rujnu 2008. Zbog bolesti sam propustio uživo raditi Bugarsku, pa sam Miralema prvi put sreo na gostovanju europskom prvaku, na otvaranju kvalifikacija za SP 2010. Ćiro nam je do kasno u noć pričao svoje priče, a uvijek je jedna uključivala “ovog malog Mireta”. On je djelovao kako biste i očekivali od 18-godišnjeg dječaka u takvoj situaciji; onako malen i štrkljast, u isto vrijeme još i povučen, šutljiv, kao da se srami toga što je tu s ostalima, s velikima.

Onda bi dobio loptu, a mi bismo samo stajali i gledali. Nije tada bilo onog pravila o 15 minuta treninga, pa bismo ga gledali do kraja; igrao se lopte, uživao u svakom dodiru, svaki put vodio ljubav s njom. Onda bi je postavio na 30, 35, 40 metara, ovisno o tome kako bi bio raspoložen. Gledali smo treninge na kojima je, sa zidom i golmanom, pogađao sedam, osam ili devet od 10 slobodnjaka. Magija.

Zapravo, suvišno je trošiti ovaj prostor da vam pričam kakav je Pjanić igrač. Ali ono što je s njim bilo drugačije, što je bilo posebno, pogotovo kad je bio na vrhuncu, jest to da je bio onaj igrač kojemu televizija ne radi uslugu. Jer da biste vidjeli što on zapravo radi, koliki je njegov doprinos, koliko je važan za doslovno svaki napad, to ste morali vidjeti uživo, jer to je bio jedini i najbolji način. Opet kažem, magija.

U jesen 2014., nekoliko mjeseci nakon Svjetskog prvenstva i nekoliko dana prije gostovanja Bayernu u Ligi prvaka, sjedili smo u restoranu u EUR-u, dijelu Rima sagrađenom u 1930-ima, u kojem su sjedišta nekih od najvećih talijanskih kompanija. “Ovo je jedino mjesto gdje možemo jesti na miru, relativno na miru”, govorio je, dok su oko nas sjedili valjda nezainteresirani bankari i biznismeni. Uz tanjur paste — “jer s pastom nikad ne možeš pogriješiti” — pričao je svoju životnu priču. Koliko mu je bilo važno nogometno odrastanje u luksemburškim omladinskim selekcijama, koje su funkcionirale kao akademije. Govorio je i o tome da je Metz izabrao zbog rada s mladima, o teškom privikavanju na Lyon, o vježbanju slobodnjaka s Juninhom.

Pričao je i o tome kako je nakon svega s Lyonom osjećao da ga ne cijene dovoljno, i o tome kako mu je Luis Enrique svojim razgovorima potpuno promijenio percepciju nogometa, pričao je o obitelji, o posljedicama koje je rat ostavio na njih, o sinu kojeg je tek dobio. Pričao je doslovno o svemu — ručak se pretvorio u kafu, kafa se pretvorila u vožnju do Bernardinija, novu kafu s Francescom Tottijem i društvom, trening, pa druženje poslije treninga. Pričao je o svemu, satima; jedan od najdužih i najboljih intervjua koje sam radio.

Ali svaki put kad bismo se vratili na reprezentaciju BiH, osmijeh bi mu postao vedriji, oči sretnije. Bilo je to vrijeme nakon Brazila, svi smo bili ponosni, svi smo jedva čekali svaku sljedeću utakmicu. Ali kad bi pričao o reprezentaciji, Miralem je pričao isto kao i onog prvog dana u Murciji, kao i u ovoj poruci neki dan kada se opraštao od nje — emotivno, iskreno, ponosno.

I s vremenom je možda postajao ljući, s vremenom smo mi od njega očekivali više i previše, i s vremenom je bilo i dobrih i loših stvari, dobrih i loših partija, dobrih i loših sistema i trenera. Ali i pored silnih kritika, i pored silnih razočaranja koja su donosili rezultati, nitko mu nikad nije mogao zamjeriti posvećenost reprezentaciji. Nitko mu nije mogao ukrasti taj osmijeh s lica i očiju svaki put kad bi netko spomenuo BiH.

Na kraju je napravio potez kakav mnogi nogometaši ne znaju povući, kakvog mnogi nisu svjesni i kakav mnoge dovede u situaciju da slika i emocija budu ružnije nego što bi trebale biti. Prihvatio je realnost, prihvatio da je došao kraj i, kako je to manje-više i sam objasnio, oprostio se za bolje sutra svih, a najviše reprezentacije. I ma koliko ga u posljednje vrijeme nije bilo dovoljno, i ma koliko je njegov doprinos nakon odlaska iz Europe smanjen, Miralem Pjanić će nedostajati reprezentaciji i proći će još dugo vremena dok nađemo nekoga njemu sličnom.

Nogomet je igra emocija i doživljaja. Nitko od nas tisuća i tisuća istu stvar na terenu ili pored njega baš nikada ne vidi na isti način, pogotovo je ne proživljava na isti način. Svatko ima svoju sliku, koja se onda nadovezuje na onu prošlu, pa se u glavi slažu kao nekada u albumu, jedna za drugom — neka svjetlija, neka tamnija, neka više, a neka manje draga.

Ali na kraju, ostat će nam ta jedna, ona po kojoj ćemo pamtiti Miralema Pjanića, jednog od najboljih koji su ikad igrali za reprezentaciju BiH.