Na posudbi

Moje prvo SP: Italia 90

Toto Schillachi, Kamerun, Ciao, Panini, zadnja Jugoslavija…

Ne sjećam se najbolje što sam jutros doručkovao, ime osobe s kojom se upoznajem zaboravim dok vraćam ruku u džep, ne sjećam se ni prvog poljupca, a prečesto zaboravljam i neke od vrlo važnih datuma koje bih trebao obilježiti. Ali tog se vrelog proljetnog popodneva od prije 28 godina sjećam savršeno.

Tog je dana na Kantarevcu otvoreno moje prvo Svjetsko nogometno prvenstvo.

Kantarevac je — za one koji ne znaju, a vjerujem da je takvih puno — bio legendarno mjesto mostarskog sporta. Bilo je to maleno betonsko zdanje u središtu grada, u blizini Stare gimnazije, koje je kolijevka gotovo svih klubova koji spadaju u ono što danas zovemo dvoranskim sportovima. Mostar 1960-ih, kada se počela igrati ozbiljna košarka i rukomet, nije imao multifunkcionalnu dvoranu, a taj nedostatak ga je činio sportskom kasabom 1990-ih, iako su dotad svi klubovi rođeni na betonu Kantarevca — košarkaški klub Lokomotiva, rukometni klubovi Velež u muškoj, Lokomotiva i kasnije Galeb u ženskoj, odnosno odbojkaški klub Student — već preselili u školsku dvoranu na Bijelom brijegu. Mostar ni danas, ljeta gospodnjeg 2018. nema sportsku dvoranu (iako je gradnja službenog započeta tamo malo prije Mundijala u Italiji) i veća je kasaba nego je bio tada. Zanimljivo, Mostar više nema ni većinu ovih klubova koji su potpuno nestali ili su marginalizirani ratnih i poratnih godina s pojavom novih i politički važnijih projekata.

Elem, Kantarevac je, osim što je u djetinjstvu bio dom Draženu Praji Dalipagiću, uz Mirzu Delibašića najboljem bosanskohercegovačkom košarkašu svih vremena i članu Kuće slavnih, ili Zvonimiru Noki Serdarušiću, jednom od najboljih svjetskih rukometnih trenera, često bio i dom mnogobrojnim nogometašima. Mali nogomet je u Mostaru oduvijek bio jedan od najvažnijih i najpopularnijih sportova — i sada je prvak BiH momčad Mostar Stari Grad Staklorad — a majstori s betona imali su često i bolji i važniji status u gradskim mitovima i pričama od velikih Veležovih zvijezda. I danas se s koljena na koljeno prenose priče o vrhunskim igračima koji su po nepisanom mostarskom pravilu imali nadimak i koji nisu došli do Veleža, a samim tim i ostvarenja nogometnog talenta na većem nivou, jer naprosto nisu željeli ili su prečesto zatvarali kafane, a o nekim se ljudima priča sa strahopoštovanjem.

S prvim znacima proljeća Kantarevac bi se pretvorio u malonogometnu arenu na kojoj su se igrali službeni turniri i neke za ulicu i raju mnogo važnije neslužbene utakmice. Na jednu od takvih tog poslijepodneva pratio sam starog. Šestogodišnji dječak teško drži fokus na takvim stvarima, a lutanje betonskim tribinama Kantarevca nekako me je dovelo do otvorenih i praznih paketića Paninijevih sličica. Dakako da nisam brinuo o tome što se u Mostaru tada o bacanju smeća u kantu za otpatke i očuvanju okoline razmišljalo s jednakim žarom i intelektom kao i danas — sve što sam ja znao u tom trenutku bilo je da je Svjetsko prvenstvo počelo.

Samoljepljive sličice su, pretpostavljam, i za većinu ostalih bile valjda prvi korak u istraživačko novinarstvo. U društvu nije važno bilo samo biti dobar u onome što smo mi zvali Pole-cijele, nego si morao i znati koji su Koreanci zajedno na onim duplim slikama ili gdje je i kada rođen Pierre Littbarski, koliko je visok Nicola Berti ili “garantiram ti da je ovo najbolji golman na svijetu, bola” Michel Preud’homme. Ne znati kapacitet Dall’Are ili San Sira bilo je ravno sramoti. Ustvari, do početka prvenstva znali smo sve o svemu; na Panini smo dodavali materijal iz Sportskih novosti koje bi nas zapale kasno popodne nakon što bi ih detaljno iščitali očevi ili starija braća, a sjećam se i nekakvog specijalnog izdanja Politikinog zabavnika koji je također imao samoljepljive sličice, ali one se nisu skupljale nego je čitav komplet došao uz taj, uvjetno rečeno, album.

Ipak, kada je prvenstvo startalo, shvatili smo da nitko ništa ne zna.

Prvo je Kamerun, koji je bio jedna od onih ekipa čiji su igrači bili toliko nedostojni SP-a da su morali po jednu sličicu dijeliti na dvojicu igrača, iznenadio svjetskog prvaka Argentinu, a onda je još na talijanskom mučenju otvaranja protiv Austrije jedini gol za domaćine zabio Salvatore Toto Schillaci, kojeg uopće nije bilo u albumu.

Uspomene na prvo Svjetsko prvenstvo najjače su, ali svode se na flashbackove, sitnice koje u svojoj glavi pretvorimo u legende i mitove

Neki standardni ritual gledanja utakmica SP nismo imali; stari i burazer gledali su svaku utakmicu, ja bih se priključio većinom u dnevnim terminima, sve bolje zadržavajući fokus i pokušavajući uhvatiti koliko je bilo moguće toga. Vrijeme na poluvremenu smo sva trojica ubijali igranjem Emlyn Hughes International Soccera. Nikada nije bilo važno ima li piva ili čipsa ili navijačke sarme; utakmice su se gledale radi nogometa — koji, doduše, jest bio užasan. Možda se to moje pamćenje zajebava sa mnom, ali smio bi staviti ruku u vatru da u to vrijeme međunarodni nogomet kod nas nije bio ni pretjerano popularan – djeca bi na pitanje za koga navijaju odgovarala nabrajajući imena domaćih klubova i igrača, a stranci su bili samo potencijalni suparnici.

Zato je, barem kod Mostaraca — iako ću kasnije postati svjestan toga da smo se mi više od bilo koga drugog pretvarali i živjeli u laži — sve ovo bilo samo predigra za nastup jugoslavenske reprezentacije. Prve s Nijemcima se, doduše, sjećam tek kroz maglu i jedini detalj koji mi je ostao urezan, osim što su nam Švabe na terenu skakali po glav, je taj da smo utakmicu gledali u nekoj pizzeriji, otac i ja.

Četiri dana kasnije, poslije tada meni potpuno nejasne priče o “11 boca viskija” – je li moguće da je netko bio toliko žedan? — atmosfera se malo popravila. Kolumbijci su nam bili interesantna egzotika, barem za većinu. Mit o kosatom Carlosu Valderrami širio se mahalom, nadodavalo se i nadoštiklavalo, za nas dječake sudar Jugoslavije s Kolumbijom bio je dvoboj protiv troglave aždahe. Valjda se zato tako živo sjećam tog gola koji je došao nekako iznenada, tako da ti se ureže u pamćenje zauvijek; točno onda kada mu se najmanje nadaš, od čovjeka od kojeg se ne nadaš nikako, pogotovo ne tako. Pape Sušić centaršut na Davora Jozića, ovaj je smiri prsima, a onda zabije volej u mrežu za veliku pobjedu Jugoslavije koja će kasnije biti samo potvrđena uvjerljivom pobjedom, ali i teškom utakmicom za gledanje protiv Ujedinjenih Arapskih Emirata.

Za mene kao dječaka, taj privid normalnog života u Jugoslaviji značio je i revolucionarno ljeto ’90. Naime, prvi put u životu sam se odvojio od roditelja i familije i putovao sam. Dobro, ne baš sam — Mostar je valjda imao neko odmaralište u Gracu kod Makarske, a njega su koristili vrtići u koje sam išao i ja. Sedam dana na moru s ostalom djecom usred SP-a nije mi izgledalo loše sve dok nisam stigao u Gradac. Problem je bio što su tete imale svoj plan — doručak, plaža, ručak, plaža, spavanje. Nogomet im se nikako nije uklapao u sistem. Sjećam se da smo imali, onako zatvorski, pravo na jedan poziv ako bismo plakali. A ja sam svoj iskoristio da se požalim kako mi ne daju da gledam utakmice. Pa su našli kompromisno rješenje — u restoran su navukli nekakav stari televizor i dopustili onima koji žele gledati dvoboj Španjolske i Jugoslavije.

Piksijeve majstorije iz Verone tako sam gledao potpuno sam – ako se dobro sjećam, sva ostala djeca izabrala su kupanje na plaži.

Četiri dana kasnije, svi su dječaci željeli gledati Jugoslaviju, odjednom se stvorila euforija, ali tete opet nisu imale razumijevanja. Nama je, naime, te subote valjalo natrag za Mostar. Odgledali smo regularni tijek u kojem je Refik Šabanadžović dobio crveni karton (ali toga se već ne sjećam) i dio produžetaka, a onda su nas u suzama odvukli u autobus. Penale smo odslušali na radiju, praćene šumom koji se pojačavao i smanjivao sa svakom krivinom Jadranske magistrale. Maradona je promašio, ali promašio je i Piksi Stojković, i Dragoljub Brnović, i na kraju Faruk Hadžibegić i priča se završila, a kako bi drugačije, opet u suzama.

Uspomene na prvo Svjetsko prvenstvo najjače su, ali svode se na blijeda sjećanja na trenutke i detalje; nekakve flashbackove, sitnice koje u svojoj glavi pretvorimo u legende i mitove, sitnice koje ostaju zauvijek urezane u memoriji i za koje sam siguran da nikada neće iščeznuti. Ostao je u pamćenju i Toto Schillaci, i Kamerun, i tužni poraz Engleske u polufinalu, i pljuvanje Franka Rijkaarda i Rudija Völlera, i Ciao kao najbolja maskota ikada, i dosadan i uspavljujući nogomet i isto takvo finale. Ipak, najviše od svega moju naivnu dječju, nogometom opčinjenu glavu dojmila se euforija koja je — barem u mom okruženju — nastala nakon Verone i prije Firence.

Četiri godine kasnije slika je bila potpuno drugačija i kristalno jasna. Ali to je već neka druga priča… Ciao.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.