Na posudbi

Most

Kako je ogled Malmöa i Københavna postao gradski derbi

Dobro, ovakvo će otvaranje kolumne možda zvučati bizarno, nekima i malo nadrealno, a siguran sam da će ga urednik okvalificirati pretencioznim i pretjeranim, ali baš takvi smo vam mi na Telesportu. Usto, činjenice su činjenice i od njih se ne može pobjeći. A činjenica je da će ovaj spori, sivi i već prehladni i tako tipični prvi tjedan u listopadu, i to od svih dana baš nogometno najdosadniji četvrtak, za nogomet i njegov društveni aspekt biti ni manje ni više ni — ljubitelji velikih klubova, glamura Lige prvaka i Dinamovi navijači koji silno iščekujete dvoboj s Manchester Cityjem, molim vas, okrenite glavu — povijesni…

Voljom ždrijeba drugog i lošijeg od dvaju kontinentalnih klupskih natjecanja upravo će se u četvrtak na Swedbank Areni u Malmöu sudariti Malmö FF i FC København, klubovi koji dolaze iz susjednih zemalja, ali i susjednih gradova koji su se u svoj svojoj različitosti u posljednjih 20-ak godina spojili u jedan.

Bit ću blag prema sebi kada kažem da sam u trenutku kada sam došao u Švedsku tek površno poznavao skandinavsku kulturu i povijest.

Međusobnu isprepletenost nordijskih zemalja smatrao sam u najmanju ruku mnogo jednostavnijom od one naše, koju smo — za razliku od njih — u kućnoj radinosti nedavno prepravili u krvoproliće čijih se posljedica nismo u stanju riješiti. Jasno da sam očekivao da će među ovim zemljama i njihovim stanovnicima biti društvenih i kulturnih razlika, ali u principu sam smatrao da su one u nekakvoj globalnoj perspektivi premalene i potpuno zanemarive. Švedska, Danska i Norveška su — kao, uostalom, i njihove zastave — međusobno djelovale jednako slično kao što jaje sliči svakom drugom jajetu za Uskrs: gotovo iste, samo u različitim bojama.

Švedsku sam, sa svim njenim manama i vrlinama, počeo sam upoznavati iz prve ruke, a otprilike u isto vrijeme na granici između te zemlje i Danske — točno u milimetar — policija je pronašla dvije polovice leša; jednu na švedskoj, jednu na danskoj strani.

Dva kluba čije stadione razdvaja tek 43 kilometra međusobne udaljenosti godinama razvijala svojevrsno rivalstvo koje je bilo nemoguće izmjeriti

Naravno, kopenhaški detektiv Martin Rohde i inspektorica iz Malmöa Saga Norén bili su fiktivni koliko i dvije polovice dobro očuvanih lešina na mostu Öresund u sad već legendarnoj seriji The Bridge, ali za mene su predstavljali sjajnu potvrdu da ono što se događa oko mene zapravo nije samo plod mašte nego realno iskustvo. Naime, Saga Norén jest izuzetno kompleksan i originalan lik, prije svega zbog Aspergerova sindroma od kojeg očigledno boluje. Međutim, ona je, vjerojatno i više nego što je u razvoju ove sjajne priče itko i planirao, postala svojevrsna personifikacija švedskog društva i izuzetno kompleksnih odnosa u njemu.

Teško mi je uopće govoriti o Šveđanima i njihovu načinu života, a da ne zalutam u more stereotipa, predrasuda i vlastitih iskustava koja su ipak pojedinačna i subjektivna, ali pokušat ću biti što jednostavniji. Naime, Šveđani nekako uspijevaju — i znam da to opet zvuči nadrealno, ali je moj osobni generalni dojam nakon godina života ovdje — u isto vrijeme biti i zatvoreni i odbojni i otvoreni i susretljivi; i izuzetno hladni i jako topli; brutalno iskreni i totalni lažovi; potpuno jednostavni i zbunjujuće komplicirani.

Saga zbog bolesti ima problem s prepoznavanjem i poštivanjem društvenih normi i kodova i otud njeno čudno ponašanje, ali je istina da su za Šveđane te stvari potpuno drugačije od onih koje imaju ostali Skandinavci, a onda i ostali Europljani. Sasvim je normalno da prvi susjed, kada čuje da sam već u stubištu, pričeka da izađem pa tek onda otvori svoja vrata, da se ne bismo slučajno sreli (što meni, da se ne lažemo, savršeno odgovara); isto tako je sasvim normalno da se, kada me već slučajno sretne, prema meni ponaša kao prema najboljem prijatelju.

Šveđani ustvari i danas od svih skandinavskih naroda žive najbliže fiktivnom Jantelagenu, odnosno Janteovu zakoniku. Njega je u svom dijelu Izbjeglica prelazi svoj trag (1933.) napisao Aksel Sandemose, Danac koji je pisao na norveškom jeziku i koji je u 10 točaka formulirao pravila prema kojima se, ukratko, ne smije isticati na bilo koji način drugačiji od drugih. Otud, između ostalog, i stalna i pomalo iritantna neutralnost kod Šveđana koji će gotovo uvijek radije svoje mišljenje zadržati za sebe, čak i kada ga otvoreno tražite, želeći valjda tako izbjeći bilo kakvu mogućnost neugodne ili, nedajbože, konfliktne situacije.

Recimo, pitate li Dance zašto su Šveđani drugačiji, reći će vam da su “dosadni i rigidni”. Pitate li Šveđane zašto su Danci drugačiji, oni će naprosto slegnuti ramenima i reći da jesu. Štoviše, dojam je da ni sami Šveđani nemaju jasno i čisto mišljenje o sebi — kada je prije nekoliko godina Švedski institut za istraživanje javnog mijenja proveo anketu među mladima i pitao ih da opišu svoje sunarodnjake, osam najkorištenijih pridjeva bili su zavidni, ukočeni, marljivi, prirodoljubljivi, tihi, iskreni, lažljivi i ksenofobični.

Danci su drugačiji upravo onoliko koliko je lik inspektora Rohdea drugačiji od Sage. Opušteniji i sretniji, fleksibilniji s pravilima i mnogo konkretniji kada su društvene norme u pitanju. U isto vrijeme su i mnogo veći nacionalisti i (samoproglašeni) patrioti i mnogo su zatvoreniji za promjene nego Šveđani. Pričaju i potpuno drugačiji jezik koji Šveđani gotovo da ne razumiju (pa najčešće međusobno komuniciraju na engleskom) i golim okom jasna je i očita kulturna i društvena razlika između dviju zemalja i dvaju gradova, Malmöa i Kopenhagena, koje razdvaja jedva 16 kilometara međusobne razdaljine.

Međutim, i pored svih tih različitosti, 16 kilometara udaljeni gradovi u posljednjih su se 20-ak godina gotovo stopili u jedan.

I to je jedna od sjajnih priča koje se provlače kroz The Bridge; gotovo je nevjerojatno koliko je jedan — doduše, jako veliki — komad betona uspio ujediniti dvije toliko različite skupine ljudi. Planiran još 1936., kada je njegov budući razvoj zaustavio Drugi svjetski rat, ovaj 7.845 metara dug most peti je najveći u Europi. Nakon rata dvije su vlade u više navrata razmatrale razvoj ideje izgradnje mosta, ali — kao i oko mnogo drugih stvari — Šveđani i Danci se nikako nisu mogli složiti.

Znate, Šveđani i Danci se ustvari baš pretjerano i ne vole i često vuku konopac svatko na svoju stranu. Štoviše, nisu se mogli dogovoriti ni oko same produkcije i prikazivanja serije — tako su Danci prvu epizodu prve sezone i sve osim posljednje emitirali s tjedan zakašnjenja za Šveđanima, dok su četvrtu sezonu počeli izrezavši scene kamenovanja žene jer su ih, za razliku od Šveđana, smatrali previše brutalnima.

Elem, nakon nekoliko različitih projekata oko kojih su se na kraju razilazili, Šveđani i Danci su si, taman nekako u vrijeme kad smo se mi počeli ubijati i cijepati, odlučili pružiti ruku i pokrenuti izgradnju mosta. Radovi ipak nisu započeli do sredine 1995., a most vrijedan četiri milijarde eura — koje bi trebali kroz njega isplatiti do 2037. — dovršen je u kolovozu 1999. i svečano otvoren u srpnju iduće godine. Malmö i Kopenhagen su se 20 godina kasnije — iako u različitim zemljama, s različitima valutama i različitim kulturama — pretopili u gotovo jedan grad i sasvim je normalno da ljudi iz jednog rade u drugom i da svakodnevno prelaze most, a radi se i na ideji zajedničke podzemne željeznice.

Međutim, nogomet je silom prilika bio isključen iz svih zajedničkih događanja.

Naravno, blizina dviju zemalja je stvorila veliko međusobno rivalstvo, ali klubovi su živjeli u potpuno razdvojenim svjetovima. Skandinavski nogomet se dugo godina samodestruktivno zavaravao amaterizmom, ali je nakon uvođenja profesionalizma brzo napredovao. Šveđani su, za razliku od Danaca koji su čekali početak 1980-ih, brzo shvatili da je amaterizam promašen koncept u modernom nogometu, pa su profesionalcima na početku dopuštali igranje u reprezentaciji, a kasnije profesionalizirali (ili poluprofesionalizirali) klubove.

Danci su koristili blizinu i utjecaj Njemačke i tako razvijali domaće prvenstvo, dok su se Šveđani većinom okretali britanskom uplivu i uvozili trenere, a ponekad i igrače, s Otoka. Zato su još tako rano dvije nogometne škole krenule različitim pravcima i kad su u pitanju stil i filozofija. Sve do početka 2000-ih švedski su klubovi bili uspješniji i poznatiji na kontinentalnoj sceni, ali onda se dogodila zamjena uloga. Godine 1991. Danci su osnovali svoju Superligu i već u idućoj sezoni krenuli s kontinentalnim sustavom natjecanja, odnosno sezonom koja počinje u jesen, a završava u proljeće. Poklopilo se to s vraćanjem FC Københavna u vrh danskog nogometa, ali i njeogova napretka u Europi.

Prvi put je do grupne faze Lige prvaka dogurao 2006. i na otvaranju svladao Manchester United, a od tada je igrao ukupno četiri puta, te 2010./2011. stigao i do osmine finala, gdje je ispao od Chelseaja. Razlika s klubovima iz Allsvenskana (koji se igrao i igra u ritmu proljeće-jesen) konstantno je rasla, a FCK se nakon pada dotad dominantnog Rosenborga prometnuo u daleko najbolju i najuspješniju skandinavsku momčad.

Ipak, nakon što je 2011./12. Malmö prvi put dohvatio grupnu fazu Europa lige, ta se razlika počela smanjivati. MFF je s novcem kojeg je zaradio postajao sve dominantniji u Švedskoj, ali i sve bolji u Europi — dvaput zaredom je zaigrao u grupnoj fazi Lige prvaka, a ove sezone ponovno se vratio u Europa ligu. I tu ne misli stati; iduće sezone na scenu stupa novi ugovor o TV pravima prema kojemu će švedski prvoligaši zarađivati triput više nego dosad, što će ih — a prije svega Malmö — učiniti kompetitivnijim u europskim okvirima.

Dva kluba čije stadione razdvaja tek 43 kilometra međusobne udaljenosti, što je manje nego između bilo kojeg švedskog prvoligaša i Malmöa, te u doslovno jedan grad spaja most Öresund, tako su godinama razvijala svojevrsno rivalstvo koje je bilo nemoguće izmjeriti u međusobnom natjecateljskom susretu. Doduše, između 2004. i 2007. u Skandinaviji se igralo svojevrsno regionalno natjecanje, ali je ono nakon triju izdanja (u kojima je dvaput slavio Kopenhagen, a jednom njegov gradski rival Brøndby) zbog slabog interesa ukinuto i nikad među klubovima i navijačima nije izazivalo pravi natjecateljski naboj.

Petnaestak godina kasnije, dva kluba su snažnija nego ikad u financijskom i organizacijskom smislu, a ždrijeb Europa lige odlučio je barem za trenutak izbrisati i jedinu pravu preostalu granicu između Kopenhagena i Malmöa, onu nogometnu, te im pružiti priliku da prvi put u povijesti u dvomeču odigraju natjecateljski derbi koji se sad već može smatrati gradskim.