Na posudbi

Moyes među mjehurićima

West Ham trenutno konkurira za Ligu prvaka. Koliko je to realno?

Nekoliko minuta službenog predstavljanja novog menadžera West Ham Uniteda bilo je dovoljno da David Moyes postane sprdnja dana među nogometnim navijačima. Bio je prosinac 2019. i Škot je već imao reputaciju gubitnika, koju mu je na pleća sručilo onih nesretnih 10 mjeseci u ulozi Izabranog na Old Traffordu, pa avantura u Baskiji, te osam pobjeda iz 43 pokušaja sa Sunderlandom.

“Ja pobjeđujem”, govorio je Moyes pred dotad poluzainteresiranim novinarima koji su se najednom pridigli, razdragano gurkali laktovima i gotovo naglas smijali čovjeku koji u 22 godine trenerske karijere nije osvojio niti jedan jedini ozbiljan trofej. “Zato sam tu. To je ono što ja radim. Ja pobjeđujem”.

Godinu kasnije i nema baš previše onih koji bi svoje komentare iz tih dana pretjerano rado podijelili kao sjećanja na društvenim mrežama. West Ham će u ponedjeljak na svom stadionu dočekati posljednjeplasirani Sheffield United i trijumfom možda — ne pobijedi li Liverpool u Leicesteru i kiksa li Chelsea protiv Newcastlea — dohvatiti i iz lanjske perspektive nedostižno četvrto mjesto koje vodi u Ligu prvaka. Dobro, ovo je poprilično nategnuta hipotetska situacija, pogotovo ako u obzir uzmemo da je u samo par tjedana i s par loših rezultata jednako realno i da ovaj West Ham sklizne u donji dio ljestvice, ali upravo je ono čime se predstavio Moyes tog dana i najbolji pokazatelj toga što je napravio u 400 i kusur dana nakon toga.

Dvije su stvari ovdje izuzetno važne za West Ham i smjer u kojemu će ići pod Moyesom.

West Ham United izgleda kao ozbiljna momčad. Međutim, činjenica je da su ovo rezultati i performanse iznad realnih mogućnosti i lako mogu opet iskriviti sliku

Prva je zapravo potvrda da radi upravo ono što je rekao onog dana na predstavljanju navijačima i novinarima. Nogomet, ili bolje rečeno površno pisanje i još češće čitanje o njemu, oduvijek ima problem s ignoriranjem konteksta u korist zabave. Naslovi su tu da ugrabe pažnju, a često se ona onda zadrži samo na njima, pa priča ima potpuno drugačiji smisao od onoga što netko zaista pokušava objasniti.

Škotski menadžer, kojemu je ovo drugi mandat u West Ham Unitedu, zapravo je govorio o svojoj karijeri i načinu na koji je vodio klubove u kojima je radio. Negdje se stvari nisu poklopile onako kako je on mislio, negdje je priča otišla u drugom smjeru, ali još od skromnog Preston North Enda krajem 1990-ih Moyes je većinom radio s limitiranim momčadima iz kojih je pokušavao izvući maksimum — i naučiti ih da pobjeđuju s onim što imaju. I da žive s tim.

Kada je u ožujku 2002. preuzeo Everton, predstavljen je kao jedan od najboljih mladih engleskih trenera koji će klub pokušati vratiti na staze stare slave. Prvi zadatak pak bio je da izbori ostanak u Premier ligi, što mu je i pošlo za rukom. Preko ljeta je prvi put imao priliku graditi vlastitu momčad, ali ograničeni budžet koji je vodio ka kvalitetom limitiranom kadru, te tek 17. mjesto u prvenstvu, otvorili su oči Moyesu. Shvatio je da su dobar skauting i pragmatični nogomet jedini put prema naprijed, što je potvrdio u sezoni 2004./05., kada je Everton završio četvrti. Pad na posljednje mjesto tijekom iduće sezone — na kraju je momčad završila 11. — zapravo je stvorio stvarnu sliku o Evertonu koji on može voditi.

Između 2007. i 2013. Everton je svaku sezonu završio u gornjem dijelu ljestvice — peti je bio dvaput, šesti dvaput, sedmi još dvaput. Najveći Moyesov dobitak bila je ustvari činjenica da je Evertonu pokazao što je realnost i koje su stvarne mogućnosti.

Povratak na staze stare slave lijepa je i nostalgična priča koja rijetko ima sretan završetak, naprosto zato što su se stvari u engleskom nogometu promijenile do te mjere da su i mogućnosti plavog dijela Liverpoola drastično manje nego u 1980-im kada je osvajao titule. Možda to zvuči surovo, možda čak djeluje i kao manjak ambicija, ali je ustvari samo realno — Moyes je znao što je Evertonov maksimum i naučio je momčad da pobjeđuje i izvlači taj maksimum. I bude zadovoljna s njim, odnosno činjenicom da je klub dugoročno stabilan i bez problema. “Dobri čovjek”, kako ga je u razgovoru za The Athletic nazvao Nikica Jelavić, Everton je iz ‘narodnog’ pretvorio ne u obiteljski klub, nego u obitelj koja je svjesna svoje realnosti i uživa u njoj.

Sasvim je jasno i logično da će se ova priča zaustaviti na onih 10 mjeseci u Manchester Unitedu. Neizbježno je, jer je taj kratki period koji Moyes proveo na Old Traffordu, u kojem je Crvene vragove vodio u 51 utakmici, postao svojevrsni lijevak kroz koji prolazi svaka priča o njegovoj karijeri, skupljajući sve pozitivno na vrhu, zbijajući u malenu cijev koja sve usporava i ne dopušta da stvari teku onako kako bi trebale nego ih propuštaju kap po kap.

Činjenica je da je Sir Alex Ferguson Moyesa za svog nasljednika izabrao upravo zbog osjećaja za dugoročni rad koji je ovaj stekao u Evertonu. Međutim, takav se način nije uklopio u Unitedov način rada — ondje su očekivali da će se Fergusonova era samo nastaviti, a to nije bilo moguće. I jasno je da je i Moyes radio pogrešne poteze i da je nogomet bio loš, ali iz današnje perspektive gledano sasvim je realna mogućnost da bi stvari bile drugačije da je i Moyes dobio vrijeme da se prilagodi klubu, ali i klub da se prilagodi novoj situaciji.

Ništa od toga se nije dogodilo i Moyes je, nakon zabavne avanture u Real Sociedadu, zamalo sahranio vlastitu karijeru odlaskom u nezaustavljivo raspadajući Sunderland. Kratko je dah uhvatio krajem 2017. naslijedivši Slavena Bilića u West Hamu, ali su ondje pogrešno mislili da Moyes smrdi na gubitnički mentalitet. Na početku prošle sezone zamijenili su ga blještavim imenom Manuela Pellegrinija, koji nije ispunio baš niti jedno od očekivanja koje je West Ham imao od njega — Čekićari nisu igrali ni ljepše, ni uzbudljivije, niti su igrali dobro, na kraju tamo u prosincu 2019. ostavši visjeti samo tri boda iznad crte koja ih razdvaja od zone ispadanja.

Što nas dovodi do druge, i mnogo važnije stvari za budućnost West Hama i njegova odnosa prema Moyesu.

West Ham zapravo već godinama ima ozbiljan problem s percepcijom vlastitih mogućnosti, odnosno vlastite veličine. Ne važi to samo za nerealnu navijačku bazu, jer sasvim je normalno da navijači ponekad žele mnogo više nego što klub objektivno može. No, ako je suditi prema svemu onome što su napravili u posljednjih nekoliko godina, očito je da vlasnici kluba, gledajući iz svojih mjehurića, smatraju kako je West Hamov potencijal mnogo veći nego što ustvari jest. Uostalom, sam prelazak s Boleyn Grounda na gotovo dvostruko veći Olimpijski stadion bio je potez koji je trebao potvrditi veličinu kluba, a dogodilo se da se klub možda i dodatno udaljio od navijača.

Kada je doveden Pellegrini kao bivši trener Real Madrida i Manchester Cityja, predstavljen je kao čovjek koji će West Hamu dati dodatnu dozu glamura i s kojim će klub napraviti ne samo rezultatski iskorak, nego igrati i drugačiji nogomet koji će mu donijeti globalnu popularnost i gurnuti u društvo velikih, gdje vlasnici vjeruju da treba biti.

Činjenica je da je u nogometu najteže biti realan, ali West Hamov je problem u tome veći što s vremena na vrijeme rezultati koje postiže dodatno iskrive sliku i odvedu ga u pogrešnom smjeru. Možda je najbolji primjer za to Bilić, koji je u isto ovo vrijeme prije pet godina bio u gotovo identičnoj situaciji kao i Moyes danas. West Ham je igrao dobar nogomet, borio se za plasman u Ligu prvaka i stvarao dojam da je napravio iskorak koji ga može održati u utrci s najboljima. Međutim, ti su rezultati bili daleko iznad realnih mogućnosti, pa kada su — i pored velikih ulaganja u pojačanja — u idućoj sezoni bili bliže stvarnosti, ona im je dolazila kao šamarčina na koju nisu znali reagirati.

David Moyes iskusan je i solidan menadžer koji je brzo shvatio s kakvim potencijalom raspolaže.

Ogromno iskustvo koje je stekao s Evertonom — koji je organizacijski i financijski usporediv s West Hamom — pomoglo mu je da jako brzo ovoj grupi igrača ugradi pobjednički mentalitet i od nje napravi ekipu sposobnu igrati dobar, ali prije svega pragmatičan nogomet koji donosi solidne rezultate. Nekoliko relativno jeftinih pojačanja, zatezanje igre u prekidima, uspostavljanje discipline u momčadi, i eto ga, West Ham United izgleda kao ozbiljna momčad. Međutim, činjenica je da su ovo rezultati i performanse iznad realnih mogućnosti i lako mogu opet iskriviti sliku, pogotovo uspiju li u izbjeći probleme s ozljedama i nadoknaditi ‘kratku’ klupu.

Moyes je na tom svom drugom predstavljanja u prosincu 2019. rekao i da se osjeća kao da proživljava déjà vu. U međuvremenu je pokazao da je u stanju od West Hama napraviti čvrstu momčad koja bi dugoročno mogla imati stabilnost, izbjeći borbu za ostanak i postupno stvarati sebi priliku da napreduje i dostigne nivo kakav je, recimo, imao Moyesov Everton.

No, očekivati od njega da konstantno drži današnji rezultat i ‘stvara’ momčad koja će sutra igrati Ligu prvaka nesrazmjerno je njegovim, kao i West Hamovim mogućnostima.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.