Moj otac obožavao je sport. Njegova percepcija ljubavi prema sportu nije bila takva da bi subote i nedjelje provodio buljeći u ekran, trošeći baterije na daljinskom upravljaču prebacujući s utakmice na utakmicu i grickajući i ispijajući proizvode koji se reklamiraju u međuvremenu. Kada se prestao ozbiljno baviti sportom — igrao je košarku, a kasnije je bio sudac i komesar — i dalje bi vikende, i na snijegu i na čelopeku i dok god je fizički mogao, započinjao jutarnjim nogometom s društvom (koje je jednako obožavalo sport), a onda uživo gledao sve ono što je taj dan u Mostaru, a često i nešto šire, nudio.
Veležove utakmice, kod kuće i na strani, bile su i ostale obiteljska tradicija, a isto je važilo i za utakmice nogometne, košarkaške, ponekad i rukometne reprezentacije, ali i apsolutno sve što bi se moglo pogledati uživo — od lokalnog nogometa i košarke, preko rukometa i odbojke, pa sve do boksa, atletike, skokova u vodu, relija ili — doduše, u samo jednoj prilici — kajaka na divljim vodama.
Kada su moji roditelji prvi put došli u posjet u Stockholm, gdje sam u međuvremenu preselio, pored svih klasičnih turističkih ruta i obilazaka za njega je pod mus bila i posjeta nogometnim stadionima. Bio je listopad, pa je sve što smo mogli uhvatiti bila posljednja Hammarbyjeva domaća utakmica u toj sezoni. Srećom, dobar prijatelj koji je u to vrijeme radio na švedskoj televiziji iznenadio me je i poručio da ima i dvije ulaznice za kvalifikacijsku utakmicu za plasman na Europsko prvenstvo u Francuskoj u kojoj su Šveđani na novosagrađenoj supermodernoj Friends Areni dočekivali Moldaviju.
Bilo je to za njega, naviknuntog na oronule domaće stadione, nadrealno iskustvo. Na ulazu na stadion stajale su dvije hostese. Jedna nam je oko zglobova stavila fluorescentne papirnate narukvice poput onih koje vam u hotelima zakače na ruku kada masno platite svoje all inclusive ljetovanje kako bi vas razlikovali od onih koji moraju plaćati svoja pića i kugle sladoleda. Druga nas je ljubazno dopratila do lifta i poželjela dobru zabavu; sama je pritisnula dugme koje nas vodi na kat, valjda da se mi ne mučimo.
Iz lifta smo ušetali pred još hostesa koje su nam nasmiješeno poželjele dobrodošlicu u veliki restoran, u kojemu je već bilo mnogo ljudi. Većina se glasno smijala i ispijala svoje piće, drugi su u kutovima sjedili i tiho razgovarali, treći se gurali pred i doslovno švedskim stolom. Mi smo popili jedno besplatno pivo, a onda izašli na tribinu da — to je uvijek radio — pogledamo zagrijavanje. Na stadionu je bilo možda nešto više od 20-ak tisuća Šveđana; uskoro su igrači bili na terenu, himne su odsvirane i utakmica je počela.
Nema u ovom madridskom dvoboju između Rivera i Boce apsolutno ništa klasično, a kamoli superklasično; ništa originalno niti autentično
Nakon 25 minuta netko je, ne sjećam se više tko, prebacio sporu zadnju liniju i slabašnu ofsajd zamku Moldavaca, a u praznom prostoru se potpuno sam našao Zlatan. Primio ju je na prsa i sebi dao for, ali umjesto da je pukne u drugu stativu ili barem rutinski pošalje ispod istrčalog vratara, Ibrahimović je loptu majstorski gurnuo naprijed, predriblao golmana i onda je s osmijehom od uha do uha ćušnuo u praznu mrežu. I kada niste emotivno vezani za momčad koju gledate, takav gol mora vam stvoriti osjećaj uzbuđenja i radosti; upravo ste gledali jednog od ako ne najboljih, onda sasvim sigurno najatraktivnijih igrača našeg vremena kako zabija golčinu. Za to se, između ostalog, dolazi na stadione.
Međutim, okolo nije bilo previše ljudi koji su dijelili naše oduševljenje njegovom majstorijom; skupo plaćena sjedišta zjapila su prazna. Većina onih koji su imali iste ulaznice kao i mi i one trakice oko ruku je i dalje sjedila gore u restoranu te vodila svoje male poslovne razgovore uz besplatni sushi i poneki pogled prema jednom od desetine velikih ekrana na zidovima. Nije morao ništa reći, sve mi je bilo jasno u njegovom začuđenom pogledu.
Tko su, pobogu, svi ovi ljudi i zašto su na stadionu ako ne gledaju nogomet?
Jedan malo stariji i puno kultniji, ali jednako moderan stadion iduće će nedjelje potpuno neočekivano biti domaćin još jedne velike utakmice, ali i još jednom potvrditi koliko je daleko nogomet otišao od svoje esencije i koliko se udaljio od stvarnog, pravog nogometnog navijača.
Boca Juniors i River Plate dva su najveća i najpopularnija argentinska kluba. Priča o vjerojatno najvećem nogometnom rivalstvu i najvažnijem gradskom derbiju u svijetu nogometa počela je još 1905., kada je četiri godine nakon Rivera rođena i Boca i ispričana je dovoljno puta da je svi znaju. U međuvremenu su dva kluba u tih 100 i kusur godina pridobili (navodno) 70 posto navijačke populacije u Argentini, međusobno su odigrali preko 200 derbija u različitim natjecanjima i s različitim ulogom, a prošlog su mjeseca trebali igrati najveću. Nakon 2-2 u prvoj utakmici dva kluba iz Buenos Airesa trebala su u revanšu odlučiti o pobjedniku Cope Libertadores — najvažnijeg južnoameričkog klupskog natjecanja koje je, usput, ime dobilo po borcima za slobodu zemalja ovog kontinenta i njihovu neovisnost o španjolskim i portugalskim konkvistadorima.
Međutim, da ponovimo ukratko, tamošnja policija i osiguranje utakmice napravili su amatersku pogrešku. Bocinu su momčad do Monumentala, kao nikad ranije, pokušali provesti kroz Avenidu Monroe, gdje su se po tradiciji okupili navijači Rivera. Nastao je kaos u kojemu je ozlijeđeno nekoliko igrača Boca Juniorsa, koji je potom odbio igrati utakmicu.
Kaos koji će, pokazat će se to nekoliko dana kasnije, zauvijek promijeniti povijest nogometnog sporta.
Čelni ljudi CONMEBOL-a, južnoameričke nogometne organizacije čiji je predsjednik paragvajski birokrat Alejandro Dominguez, prvo su utakmicu sa subote odgodili na nedjelju. Onda su se predsjednici dvaju klubova složili da uvjeta za odigravanje utakmice u nedjelju nema, pa je CONMEBOL opet odgodio početni udarac, ali je o njegovoj konačnoj sudbini odlučivao tek dva dana kasnije. I tada je napravio prvi presedan — Dominguez je odlučio da River Plate sa svojih 117 godina tradicije nije u stanju organizirati utakmicu. I umjesto da onda kazni klub logičnim izbacivanjem iz natjecanja, nastavio je lupati, svjestan da su TV prava za finale prodana i da se ono mora odigrati na ovaj ili onaj način. Pa je onda usput odlučio i da Buenos Aires, grad sa šest prvoligaša i valjda tisuće odigranih gradskih derbija u posljednjih 100 godina, nije u stanju organizirati takvu utakmicu, makar ispred praznih tribina.
Štoviše, tog dana je odlučio da ni Argentina kao zemlja nije u stanju organizirati jednu nogometnu utakmicu. I otvorio povijesnu utrku za domaćinom. A u modernom nogometnom svijetu takvu utakmicu željeli su baš svi. Jer svima se automatski dignuo na mogućnost da baš oni najednom imaju priliku svijetu prodati svu tu povijest, tradiciju, emociju, čitavu ludnicu koju okružuje najveći derbi na svijetu.
Dame i gospodo, prvi put ne samo u vašem gradu, nego i na vašem kontinentu, nikada prije viđeno, jedan i jedini Superclásico.
Međutim, glatko su odbijene (logične) ponude gradova u Južnoj Americi, otpale su i Sjedinjene Države, nije bila dovoljno senzacionalna ni Genova, a do kraja se tek sasvim slučajno držala neizmjerno bogata i nogometno nedorasla Doha. Sve dok u priču nije upao od Buenos Airesa 10.000 kilometara udaljeni Madrid. Dominguez je sam ideju nazvao ludom, ali ju je ubrzo upakirao u svjetlucavu priču o “100.000 Argentinaca u Madridu” i prihvatio nakon samo dvije minute telefonskog razgovora s Florentinom Perezom.
To je ono što su svi željeli i što su vidjeli kao idealnu situaciju koja je došla kao splet okolnosti — priliku da ludilo Superclásica i tradiciju Cope Libertadores upakiraju u glamur i blještavilo Europe i njenog modernog nogometa. Ali jasno je i najvećoj budali da je sve to nemoguće i da su nam opet prodali muda pod bubrege. Da je još jedna bitka za budućnost igre naprosto izgubljena.
Nema u ovom madridskom dvoboju između Rivera i Boce apsolutno ništa klasično, a kamoli superklasično; ništa originalno niti autentično. Ništa, baš ništa. I možda će zaista na tribinama biti tisuće navijača oba kluba, i možda će atmosfera biti luda i nabijena emocijama, ali naprosto nije to — to. Jer činjenica je da većina onih koji subotom pohode Monumental i koji su bili među 70.000 koji su prošlog tjedna čekali rivale iz Boce neće biti u dvije prosječne plaće udaljenom Madridu. I neće biti njihovih rivala iz drugog kraja grada; neće jer ovo nije finale za njih, nije utakmica za njih.
Ovo je njena kopija koju su od originala besramno iskopirali birokrati i direktori u skupim odijelima, sve kako bi svojim klijentima osigurali još jednu dobru priliku za sastanak uz sushi i švedski stol, kako bi kulisa bila sjajnija i blještavija, kako bi se napisao prolog novom poglavlju u povijesti nogometa u kojemu će se velike utakmice igrati na drugim, bogatijim, sjajnijim i glamuroznijim — kontinentima.
Već dugo je nogomet na tom putu koji, uostalom, poznajete i iz vlastitog dvorišta. Putu na kojemu ulaznice za velike utakmice reprezentacija i klubova prvo dobivaju sponzori i oni koji trebaju biti viđeni, a navijačima što ostane. Ako ostane. Poglavlje je to u kojemu će od sutra, od subote, od neke iduće godine tržište postati još važnije i važnije i važnije, i u kojemu na kraju više nikoga neće biti briga za stvarnu povijest, stvarnu tradiciju i stvarne navijače. Poglavlje u kojemu će najvažnije biti stvoriti kulisu, blještavu i skupu sliku za nas siromašne iza televizora, kako bi nam je učinili još poželjnijom, ali i još daljom i još nedostupnijom.
Kulisu koju će na kraju praviti glupave lutke od krvi i mesa kojima ni samima neće biti jasno tko su i što, pobogu, rade na stadionu ako ne gledaju nogomet.
