Bilo je to neobično ljeto u Engleskoj. Živa na termometrima je prečesto lutala u predjele u kojima nikada ranije nije bila, pa su zabilježene i dotad rekordne temperature koje su dosezale gotovo 40 stupnjeva. U All England Clubu jagode sa šlagom su i dalje zalijevali šampanjcem, ali ih je nemalo iznenadio Ivo Karlović kada je svladao Leytona Hewitta, postavši tek drugi čovjek u povijesti koji je izbacio branitelja titule u prvom kolu. Doktor Ivo će, doduše, ispasti u trećem kolu, a priča godine postati 22-godišnji i, barem se tada činilo, izuzetno perspektivni Roger Federer, koji je osvojio svoj prvi Grand Slam turnir u karijeri. Možda i bude nešto veliko od tog dečka, govorili su.
Nešto ranije Old Trafford je bio domaćin finala Lige prvaka, a Englezi su iz prvih redova nijemo promatrali ne pretjerano zanimljivi talijanski dvoboj Milana i Juventusa. Četiri godine ranije Manchester United je u onom mitskom finalu u Barceloni preokrenuo Bayernovo vodstvo i slavio u sudačkoj nadoknadi, ali od tada njihovih klubova (ponovno) nije bilo u finalu najvažnijeg natjecanja. United je te 2003. ispao u četvrtfinalu Lige prvaka, Liverpool je došao do iste faze Kupa UEFA i zapeo na Celticu. Valencia je u međuvremenu također igrala dva finala, u društvo velikih se ugurao i njemački Bayer Leverkusen, a Florentino Perez je stvarao moćne Galacticose, koji su već ulovili dva ušata trofeja.
Konačna potvrda da engleski klupski nogomet i pored silnih ulaganja i dovođenja stranih igrača ponovno gubi utrku sa ostatkom Europe tog je 2. srpnja 2003. došla baš iz španjolske prijestolnice.
Preko 500 novinara iz 25 zemalja natiskalo se u dvoranu u Madridu i satima čekalo svoj komadić najvažnije vijesti dana. Pred njih je u Perezovu društvu u svijetloplavom odijelu i bijeloj, skoro do pupka raskopčanoj, ali i dalje nekim čudom savršeno urednoj košulji ušetao veseli mladić sa zavezanim repićem na vrhu glave i plavim uvojcima koji su mu padali na ramena. Nasmijao se i blicevi fotoaparata počeli su se presijavati na njegovu savršeno potamnjelom tenu i blještavo bijelim zubima a on je, onako neobavezno i kao i većina drugih u takvim situacijama pomalo smotano ne znajući koju stranu da okrene, ispred sebe raširio bijelu majicu s brojem 23 i natpisom “Beckham”. Najveća domaća zvijezda koju je u tom trenutk imala Premier liga, kapetan reprezentacije i Manchester Uniteda, 28-godišnji David Beckham na vrhuncu svoje karijere odlučio je napustiti Englesku i pridružiti se bogatijem, popularnijem i kvalitetnijem klubu i ligi.
Španjolska šamarčina arogantnim Englezima i poruka da ondje stanuje nogometna krema.
Međutim, nekoliko sati ranije sa Stamford Bridgea je došla vijest koja je u tom trenutku bila tek mala i usputna. Ken Bates, omraženi ali relativno uspješni vlasnik londonskog Chelseaja, BBC-u je konačno potvrdio da će prodati klub. Nakon intenzivne potrage na Otoku, kupca je odjednom pronašao mnogo lakše nego što je i mogao zamisliti.
U London SW6 se nekoliko dana ranije dovezao slabo poznati Rus koji je navodno želio investirati u nogometni klub. Ono što je Bates znao bilo je da je zainteresiran za Chelsea, da ima novca i da ne voli mnogo pričati. Ipak, ni on nije očekivao da će sve biti gotovo za manje od 15 minuta — Bates je na papir stavio ponudu, a povučeni i pomalo neuredni čovjek mutavog i nezainteresiranog izraza lica pružio je ruku. Nikome nije trebao prevoditelj — Roman Arkadijevič Abramovič bio je novi Chelseajev vlasnik. Prvi stranac vlasnik engleskog premijerligaša.
O tome tko je on te 2003. zapravo nitko nije znao ništa. Mnogi jesu pisali, mnogi jesu glumili znanje, ali u praksi nisu to znali ni Chelseajevi navijači, koji su se veselili tek činjenici da konce više ne vuče Bates, nisu znale ni lokalne vlasti, a nisu ni novinari. Spekuliralo se i nagađalo, iz Moskve je dolazila poneka štura informacija, ali osim one da je on jedan od najutjecajnijih i najbogatijih ljudi u Rusiji blizak tamošnjoj vlasti nijedna se nije mogla vjerodostojno provjeriti. Tek će godinama kasnije, u sudskom procesu s bivšim poslovnim partnerom Borisom Berezovskim, stvari postati jasnije i mnogo više će se govoriti o porijeklu Abramovičeva bogatstva te načinu na koji se probio među rusku elitu, ali dotad je povijest već bila napisana. Njegova je jednostavna mantra da je bio pravi čovjek na pravom mjestu u pravo vrijeme bila sasvim dovoljno objašnjenje.
U tom je trenutku jedino bilo važno da novac ima i želi ga trošiti.
Prije dva dana je Sunday Times objavio kako je Rus spreman poslušati ponude
I to trošiti na klub koji u tom trenutku nikako nije izgledao kao dobra investicija. Daleko od toga da je Chelsea bio klub bez velike i važne povijesti — na Stamford Bridge prva je titula stigla 1955., a osvjen je i po jedan FA i Liga kup u 1960-ima. Na početku 1970-ih je nakon dvije utakmice u Pireju u finalu Kupa pobjednika kupova svladao Real Madrid i uzeo trofej, ali nakon toga je uslijedio veliki pad. Kraj 1970-ih i početak 1980-ih klub je proveo većinom u nižem rangu, a mučili su ga i ogromni problemi s financijama, huliganima i stadionom koji nije ispunjavao najviše uvjete.
Stamford Bridge je sve do sredine 1990-ih bio ruglo. Bez krova na dvije tribine i sa starom i ogromnom atletskom stazom koja se prvo koristila za utrke pasa, a kasnije kao parking za automobile tijekom utakmica. Klub u velikim problemima tako je 1982. Ken Bates kupio za jednu funtu. Bates je imao iskustvo rada u Oldham Athleticu, ali je po profesiji bio tek hotelijer koji je novac zaradio dobrim (i sumnjivim) poslovanjem na Britanskim Djevičanskim otocima i u današnjem Zimbabveu. Njegov je prioritet bila rekonstrukcija stadiona i obračun s huliganima.
U potonjem mu je pomoglo to što je čitava Engleska u to vrijeme vodila rat s huliganima, pa njegove radikalne metode — na stadionu je postavio električnu ogradu u koju je obećao pustiti struju u slučaju nereda — ipak nisu bile korištene. Stamford Bridge je počeo dobivati novi izgled, pa je gotovo u potpunosti preuređen i tek 2001. dobio današnji izgled. U međuvremenu je Bates novac uložio i u solidnu momčad. Nakon tavorenja u sredini ljestvice od 1996. je Chelsea konstantno bio među šest najboljih momčadi lige; godine 2000. je osvojio FA Cup, godinu ranije bio treći, a u sezoni 2002./03. na kraju je u direktnom dvoboju s Liverpoolom osigurao četvrto mjesto i nastup u Ligi prvaka.
Ken Bates je u 20 godina poluamaterski klub s ruba ispadanja u treću diviziju pretvorio u ozbiljnu kompaniju s vrijednim nekretninama i jako dobrom momčadi, ali i u međuvremenu upao u dug vrijedan gotovo 80 milijuna funti. Iako se u to vrijeme nije javno govorilo o tome, u trenutku kada je Abramovič stigao u London Chelsea je bio na koljenima i na rubu bankrota. Da bi preživio tu sezonu, već je pod hipoteku bio stavio buduću zaradu od televizijskih prava, a potraživanje od 23 milijuna funti dospijevalo je naplatu u roku od šest tjedana. Čak ni taj plasman u Ligu prvaka nije garantirao da Chelsea uopće ima budućnost.
No, njegov vitez na bijelom konju nije donio samo prosperitet Chelseaju, nego je i izmijenio sliku načina vođenja klubova u Engleskoj i čitavom svijetu.
Zašto je Abramovič uložio novac u Chelsea i nogomet uopće pitanje je na koje i 15 godina kasnije gotovo da nema sasvim logičnog odgovora. Zbog novca nije; u nogometu nema ozbiljnog novca. Jasno, ima za sitne i srednje ribe, možda i ponekog morskog psa, ali za kitove čija ukupna (poznata i oprana) imovina prelazi 10 milijardi funti tu nema apsolutno nikakvog (pozitivnog) financijskog efekta. Uostalom, Chelsea je u tih 15 godina samo jednu poslovao u plusu, a procjenjuje se da je Abramovič do sada u klub ulupao gotovo dvije milijarde funti. Istina je i to da mu je, kao vjernom vojniku Vladimira Putina, Chelsea poslužio kako bi oprao i popeglao imidž, odnosno stvorio ime u međunarodnim okvirima, nešto što drugi ruski oligarsi prije njega nisu imali.
Usto, Chelsea je za Abramoviča možda i solidno životno osiguranje — dogodi li mu se nekada da mu se “stavovi ne poklope” s aktualnom ruskom vlašću, biti planetarno poznat i među navijačima jednog engleskog kluba i popularan i omiljen lik nije garancija, ali nije nimalo loš preduvjet za pokušati izbjeći od javnosti skrivenu slučajnu nesreću, ruski začin u kavi ili srčani udar u cvijetu mladosti.
Abramovič se prema klubu od prvog dana ponašao kao prema omiljenoj igrački. Reći da mu novac nije važan bilo bi pretjerano jer on je svakome važan, ali on se s Chelseajom igrao bez obzira na to što je bio svjestan kako na njoj financijski gubi. U prva četiri tjedna tako je na londonski klub potrošio 140 milijuna funti; igrači su prepričavali kako je dolazio na treninge i ohrabrivao ih, a onda je jedno vrijeme sjedio s njima u svlačionici prije i poslije utakmica i samo ih u tišini promatrao. Bogataši njegovog profila obično se vole zabavljati kolekcionarstvom, a njegov hobi bio je sakupljanje nogometnih trofeja. A znate već kakvi su pasionirani kolekcionari, daju sve za ono što im nedostaje. Padale su trenerske glave, mijenjali su se igrači, ali Roman je na ovaj ili onaj način u ormar slagao sve što je bilo u ponudi: pet titula prvaka, pet FA Cupova, još tri Liga kupa i tri Charity Shielda, onda i Europa liga i ona najvažnija, titula osvajača Lige prvaka. Sve.
Međutim, mnogo je važnije to što je promijenio filozofiju kluba i način na koji funkcionira tržište. On nije Chelsea eliti pridružio tako što je igrao po pravilima; on je pravila promijenio. Promijenio je tijek povijesti i to na najlakši mogući način — imao je novac i nije ga bilo briga koliko će potrošiti da ispuni svoje ciljeve. U međuvremenu su se na tržištu pojavili slični ili jači igrači, a velika većina onih koji su željeli biti uspješni igra po njegovim pravilima. Bio je u to vrijeme jedini strani vlasnik u Premier ligi i prvi koji je imao dovoljno novca da ga troši bez brige; danas samo pet klubova u ligi ima Britance za većinske vlasnike. Abramovič se donekle morao prilagoditi tržištu, Financijskom fair playu i novoj paradigmi koju su postavili konkurentski vlasnici, ali njegova osobna ulaganja i dalje su ta koja Chelsea drže u samom vrhu engleskog i europskog nogometa.
Što nas dovodi do ključnog pitanja: što će se dogoditi kada Roman Abramovič jednom odluči prodati Chelsea?
Prije dva dana je Sunday Times objavio kako je Rus spreman poslušati ponude, što su iz centrale u Moskvi i njenoj ispostavi na Fulham Roadu odmah demantirali. I ako Times nema pravu informaciju, i ako je istina korigirana spekulacija da Abramovič traži samo manjinskog vlasnika spremnog na ulaganja, nije nikakvo čudo da novinari pokušavaju loviti u mraku. Odnosi između Rusije i Velike Britanije su loši, Abramovič je ostao bez radne vize, zaledio je ulaganje od 500 milijuna u novi, milijardu funti vrijedan Stamford Bridge, a ulaganja u momčad sve su manja. I ako u ovom trenutku stvarno ne razmišlja o povlačenju iz kluba, pitanje ipak nije hoće li, nego kada će se Rus izvući iz Chelsea i prodati ga nekome.
Nema nikakve sumnje da je Abramovič klub postavio na stabilne noge i ugurao ga u samu elitu svjetskih klubova. Chelsea je danas veliki klub, jedan od najpoželjnijih poslodavaca i jedan od, u sportskom smislu, favorita u svakom natjecanju u kojem igra. Tako je već 15 godina i to je nešto na što su svi naviknuti. Doslovno je generacija navijača odrasla na tome da je njihov klub jedan od velikih, dominantnih i onih koji određuju pravila. I na prvi pogled neće biti teško naći kupca za takav klub na takvom mjestu; uostalom, Abramovič je ovog ljeta navodno već odbio ponudu Sir Jima Ratcliffea, najbogatijeg Britanca — i navijača Manchester Uniteda, ali vlasnika sezonske ulaznice za Chelsea — vrijednu dvije milijardi funti.
Rus je u klub ulio preko milijardu i po funti i logično je da očekuje ponudu višu od ove Ratcliffeove. Budući vlasnik morao bi računati na veće početno ulaganje i osigurati sredstva kojim bi Chelsea pratio korak za ulaganjima čitavih država koje kontroliraju konkurenciju. Izgledno je da takvih interesenta ne bi bilo previše.
Američki princip vlasništva po kojemu je zarada ispred sportskog uspjeha — što vidimo i na primjerima Manchester Uniteda, Arsenala i Liverpoola — predaleko je od filozofije koju je Abramovič izgradio u Chelseaju, a kineski konzorciji s kapitalom i planom napisanim na toalet papiru nisu dovoljno ozbiljni, pa za budućnost Chelsea preostaju dva puta. Ili će klub kupiti Abramovičev čovjek, možda i ekstremno bogati navijač kluba koji će po svaku cijenu forsirati rezultat i biti spreman na ogromne gubitke, ili će on otići u ruke jedne od arapskih zemalja koje su se, doduše, već dobro snašle u Manchesteru i Parizu. Svaka druga opcija značila bi korak unatrag i debeli zaostatak za konkurencijom, ako bi kupac uopće imao novca da pokuša klub održati na razini na kojoj je danas.
To je strah s kojim navijači ovakvih klubova moraju živjeti: uživati u onome što im je stvoreno danas jer lako je moguće da je to najbolje što će im se ikad dogoditi; nitko ne zna što im se može dogoditi sutra.
