Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Na posudbi

Najbolji gol u životu

O stotinkama tišine i velikom Edinu Džeki

Dogodi se takav trenutak u životu s vremena na vrijeme, ali dogodi se rijetko. I dogodi se, potpuno neobjašnjivo i gotovo natprirodno, ali u pravilu onda kada se najmanje nadate. Okidač bude neka sasvim mala sitnica. Samo jedan dodir, jedan pogled, jedna riječ, i to ponekad izvan svakog konteksta, često i bez nekakvog logičkog smisla ili čak bez značaja i važnosti. Nešto izvantjelesno što vas natjera da se zamislite, da u dubini svog mozga podvučete crtu i prisilite ga da stvari procesuira ekstremno brzo, ali maksimalno detaljno. Trenutak je to u kojem dođete do zaključka koji vam možda neće promijeniti život, ali hoće vas obilježiti zauvijek i po njemu ćete ravnati sve ono što je bilo prije i što će biti poslije.

Takav trenutak dogodi se i u životu nogometnih navijača.

Nemam zaista snage ni volje brojati koliko sam utakmica nogometne reprezentacije Bosne i Hercegovine pogledao uživo. Prva utakmica koju sam kao dječak pogledao bila je ona protiv Albanaca na Bilinom polju u travnju 1996., ujedno i prva službena — te druga u povijesti — za ovaj tim na domaćem terenu. Gledao sam s tribina i veliku većinu onih koje su uslijedile, a nakon što sam se počeo baviti novinarstvom i pisati o reprezentaciji BiH, veliku većinu njih gledao sam iz novinarske lože. U televizijskom prijenosu gledao sam apsolutno sve utakmice na kojima nisam bio, a koje su bile prikazivane ili se snimka pojavila kasnije; veliku većinu utakmica nogometne reprezentacije Bosne i Hercegovine gledao sam dva, tri, pet a neke i 10 puta. Propustio sam zbog nekog boljeg ili lošijeg razloga možda ukupno 30-ak minuta nogometa kojeg je BiH igrala u zadnje 22 i vjerujem da sam vidio sve golove koje je postigla (i primila) A reprezentacija, a koji su emitirani nekad i negdje.

Vidio sam i apsolutno sve golove koje je za reprezentaciju Bosne i Hercegovine postigao Edin Džeko.

Bio sam u onom improviziranom press boxu olimpijskog Koševa lipanjske noći 2007. kada je mlađahni štrkljavi debitant iz češke lige raspalio punom i loptu poslao kroz uši neurednog, kosatog i bradatog Rüştüa Reçbera za svoj prvi gol u reprezentaciji. U Murciji je protiv Španjolaca promašio zicer, ali Ćiro Blažević ga nije prestajao hvaliti, a ovaj mu je vratio onom strašnom serijom — 11 golova u osam utakmica. Među njima je i onaj u Genku kada je prvo prošetao pola belgijske obrane, a onda u nastavku akcije zabio u rašlje za prvi gol u pobjedi koja je Bosnu i Hercegovinu vratila na mapu ozbiljnih nogometnih ekipa. Savršeno pamtim trenutak kada se na Stade de Franceu leđima naslonio na naivnog Adila Ramija, namjestio sebi loptu na desnu, a onda je zavio pored nemoćnog Huga Llorisa. Trk raširenih ruku, klizanje na jednom koljenu, totalna ludnica među desetak tisuća navijača BiH u pariškom predgrađu.

U kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo u Brazilu zabio je 10 komada, na kraju asistirao za onaj najvažniji Vedada Ibiševića; zajedno s njim i svima koji su te noći bili na terenu Kaunasa plakao sam od sreće na atletskoj stazi onog smiješnog S. Darius ir S. Gireno stadionasa. Sjećam se i onog fantomskog i nikad prežaljenog ofsajda iz Cuiabe, i onog protiv Iranaca… Ustvari, živo se sjećam svakog od 55 koliko je zabio za svoju zemlju. U ponedjeljak sam na Grbavici gledao i ova dva kojima je rutinski i uz tek jednog pravog igrača iza sebe razbio Sjevernu Irsku.

Ruke su vam u zraku, hvatate se za glavu, tresete čovjeka pored sebe, okrećete se u nevjerici, prva reakcija vam nije veselje nego apsolutni šok. Što sam to upravo vidio?

Ali nikada niti jedan gol nije ostavio takav dojam kakav je ostavio onaj iz 30. minute te utakmice.

Bila je to, da se ne lažemo, jedna od onih čudnih utakmica iz kojih je teško izvući bilo kakve logične zaključke koje bi šira javnost prihvatila kao bilo kakav argument. Robert Prosinečki je selekciju Bosne i Hercegovine preuzeo početkom ove godine i od tada je u 10 utakmica upisao tek jedan poraz, i to s kombiniranom momčadi protiv Meksika. Nakon toga su njegovi igrači uvezali osam utakmica bez poraza, primili tek dva gola i u Ligi nacija ugrabili svih devet bodova, svladavši Irce dvaput a Austrijance jednom. Dakle, bilo kakva priča osim euforije danas u Bosni i Hercegovini nema gotovo nikakvog smisla i smatra se “kontrarevolucionarnom”.

S druge strane, upravo je utakmica sa Sjevernom Irskom na Grbavici bila dobar odraz aktualnog stanja u reprezentaciji Bosne i Hercegovine. Motivirana, borbena i rastrčana momčad koja bi rado kontrolirala utakmicu kroz posjed, ali naprosto nema pravu kvalitetu za to. Prosinečki je, barem se tako čini, pronašao svojih idealnih 11 i ne pravi promjene osim onih na koje je prisiljen, ali nekakva slika o strukturi i organizaciji igre i dalje mutna i nejasna. Prečesto se posjed BiH pretvara u ne pretjerano plansko kruženje lopte oko suparnika i završava ispucavanjima ili, u gorim i češćim slučajevima, pogreškama u predaji lopte koje suparniku otvaraju ogroman prostor protiv spore i trome bosanskohercegovačke obrane.

Međutim, ova generacija — koja je možda imenima i na papiru jedna od lošijih u posljednjih desetak godina — ima ono što niti jedna prije nje nije imala. Božicu Fortunu na svojoj strani. Gotovo je nemoguće pobrojati što je sve Sjeverna Irska promašila u dvije utakmice, a samo na Grbavici imala je tri stative, i u to savršenim situacijama i s već svladanim vratarom. Poklonili su Irci Bosni i Hercegovini gol Elvisa Sarića u Belfastu, ali su kao dobri gosti s poklonom došli i na Grbavicu, pa se 20-godišnji Norwichev Jamal Lewis poskliznuo i traljavo odreagirao ispred Edina Višće, koji je uposlio Džeku, a ovaj rutinski zabio.

Naravno, bilo bi suludo i nepravedno reći da je Fortuna ta koja je Prosinečkog u godinu dana od neželjenog djeteta prometnula u heroja Baščaršije.

Naprotiv, Robijevi anđeli čuvari su upravo ondje gdje bi trebali biti — na terenu. Prosinečki je prošao golgotu Azerbajdžana i užitak s Hrvatskom te je vjerojatno vrlo dobro svjestan činjenice da ova selekcija nema pretjerano veliku kvalitetu. Nije ju imala ni ranije, a pogotovo je nema sada, ali ono što je u Sarajevu — barem je takav dojam — najbolje funkcioniralo je i jednostavni princip na kojemu reprezentativna momčad danas počiva.

Priča o strukturi je lijepa, ali svojevrsna anarhija je ta koja je pod Safetom Sušićem donijela rezultat, pa je — uz nekoliko jasnih, ali malih taktičkih korekcija — upravo to način kojim Robi gazi s ovom BiH. Selekcija je to koja u ovom trenutku u početnih 11 ima tek dvojicu vrhunskih igrača, Miralema Pjanića i Džeku, i Prosinečki je oko njih izgradio improvizirani sustav koji funkcionira tako da devet fizikalaca pokušava izgraditi najbolje za dvojicu umjetnika. Pjanić igra uz dvojicu prema naprijed izuzetno limitiranih igrača (Muhamed Bešić i Elvis Sarić), ali igrača koja su spremna raditi za njega i zato ne bi bilo nikakvo čudo da je priprema utakmice snažno tapšanje po ramenima i nekakav motivirajući govor, jer se plan — barem tako zasada izgleda — svodi na to da se čeka bljesak ovog dvojca ili suparnička pogreška i to iskoristi.

I to za sada funkcionira besprijekorno. Na Grbavici je, prema statistici WhoScoreda, BiH imala četiri udarca u okvir (od čega tri Džeko) i zabila dva gola. Protiv Austrije su u Zenici u okvir išle dvije, a ušla je jedna (opet Džeko), dok je u Belfastu Bosna i Hercegovina prema vrataru Baileyu Peacock-Farrellu šutnula tri puta (Džeko jednom) i zabila dva gola. Bosna i Hercegovina nikada nije bila ovako brutalno efikasna i to je, bez obzira na sve prednosti i mane takvog nogometa, ono što joj u ovom trenutku odgovara i donosi pobjede, bolju atmosferu i ogromno samopouzdanje. Jedino za čime treba žaliti je sustav Lige nacija, jer devet početnih bodova protiv ravnih sebi u kvalifikacijama vjerojatno bi značio jedan korak prema Europskom prvenstvu, a ovako je priča mnogo kompliciranija.

I jasno je da takav jednostavan plan nikada ne bi imao smisla da Džeko ne igra u vrhunskoj formi za reprezentaciju. On je jedan od onih igrača koji na prvu izgleda nezainteresiran, kao alibi-igrač koji štedi energiju i kreće se manje od ostalih. Međutim, Džeko je sušta suprotnost svega toga; on radi, razigrava ostatak ekipe, otvara prostor (limitiranima) Višći i Harisu Duljeviću, kao i Sariću (koji ima isti problem s kvalitetom) iz drugog plana i igrač je o kojem je Bosna i Hercegovina doslovno ovisna — jednako u pozitivnom i u negativnom smjeru. Zaključiti da je kapetan Džeko najbolji i najvažniji igrač ovog tima sasvim je normalna i logična stvar i u njoj nema ničega apstraktnog.

Ali ima u onom trenutku kakav se dogodio u 30. minuti.

George Saville je napravio prekršaj na malo više od 30 metara od gola. Pjanić je namjestio loptu, nerijetko on upravo iz te daljine šutira i to dosta uspješno. Sjedio sam na sjevernoj tribini; stotine ljudi upalile su opciju snimanja na svojim telefonima i očekivali udarac. Bio je to jedan od onih trenutaka kada buka publike prijeđe u žamor i iščekivanje. Ali Pjanić je loptu udario nježno, potkopao je i samo prebacio živi zid; kapetan gostiju Corry Evans za trenutak je podignuo pogled s Edina, a ovome je to bilo dovoljno da utrči u prostor i zahvati loptu desnim volejom, bukvalno je zabivši u mrežu iza zbunjenog Peacock-Farrella.

Buka se pretvorila u žamor, a sada se žamor pretvorio u nekoliko stotinki tišine — nekoliko stotinki u kojima gledate ispred sebe i pokušavate prihvatiti činjenicu da ste upravo vidjeli najbolji gol u svom životu. Ruke su vam u zraku, hvatate se za glavu, tresete čovjeka pored sebe, okrećete se u nevjerici, prva reakcija vam nije veselje nego apsolutni šok. Što sam to upravo vidio? Sudac je mahnuo zastavom, svemir se poigrao i još nasmiješio, Edinu Džeki poništen je najbolji gol u reprezentativnoj karijeri, ali kao da je sve to bilo samo neizbježni dio priče, besmislenost koju je taj trenutak trebao da postane baš takav, iznad svega.

Bio je to onaj bizarni, natprirodni, gotovo izvantjelesni doživljaj — potpuno nevažan za utakmicu, nevažan za povijest nacionalnog nogometa, ali doživljaj u kojem je mozak nakon svih 55 golova u 97 utakmica za reprezentaciju, nakon svih osvojenih titula u Njemačkoj i Engleskoj, nakon ukupno 318 golova u profesionalnoj karijeri, trebao jedan takav trenutak da bi potvrdio ne to da je Džeko u vrhunskoj formi, da je vrhunski napadač ili da je — ma koliko ga netko manje ili više volio ili ne volio nikako — najbolji napadač ove reprezentacije.

Bio je to trenutak u kojemu shvatiš da je Edin Džeko najbolji igrač iz Bosne i Hercegovine svih vremena.