Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Na posudbi

Naprijed u prošlost

Premier liga Bosne i Hercegovine danas je čardak ni na nebu ni na zemlji

Iza sedam gora i sedam mora, daleko, daleko iza kuće onog zmaja iz vica, iza sedam vremenskih i prostornih dimenzija, daleko od stvarnosti ozbiljnog nogometa, prošlog je vikenda započeo proljetni dio sezone u Premijer ligi Bosne i Hercegovine.

Tko je najvišem rangu bosanskohercegovačkog nogoloptanja nadjenuo ovo kretensko ime, nažalost, nije poznato – barem ne meni – ali nije nimalo teško zaključiti da se radilo o tipičnom nogometnom funkcionaru našeg podneblja. Bezidejan, ne pretjerano inteligentan i bez ikakvog pokrića samouvjeren do arogancije, potpuno lišen osjećaja za realnost i uvijek spreman ukrasti, makar to bilo i takva glupost kakva je naziv natjecanja, nepoznati je junak nesvjesno ismijao nogometno prvenstvo Bosne i Hercegovine prije nego što se lopta prvi put u njemu i zakotrljala.

“Zašto… Zašto ga ne bismo nazvali, lupam, Premier liga? K’o u Engleskoj, bolan?”, podigao je visoko kažiprst i upitao se valjda na glas naš neznani heroj i montipajtonovski precizno nacrtao buduću sliku nogometa u specifičnoj i, valjda je to prava riječ, bizarnoj zemlji kakva je Bosna i Hercegovina. Bilo je to trolanje prije nego što smo i znali za njega, i to na vrhunskoj razini; pretvaranje prljavog i smrdljivog smeća u potencijalno simpatičan, vrhunski trash. “Baš k’o u Engleskoj, vala. Premijer liga”.

Novija povijest bosanskohercegovačkog klupskog nogometa jednako je kompleksna kao i politički ustroj i kompletno društvo ove zemlje i sve ono što se u srcu Balkana događa u posljednjih 20-ak godina. Rat je nogomet zatekao u solidnom stanju, s nekoliko klubova koji su za jugoslavenske uvjete bili zaista dobro organizirani – a onda ga je, kao i sve ostalo u BiH, razbio na najsitnije moguće dijelove koji se ni danas ne mogu složiti u normalnu, barem gledljivu sliku.

Dejtonski je sporazum potpisan u Parizu u prosincu 1995. godine, a još ranije se nogomet počeo vraćati na stadione. Igralo se i za vrijeme samog rata – u Sarajevu je dio stadiona Koševo bio na nišanu snajpera, pa je publika jednostavno izbjegavala taj dio tribina – a kada je magični trio Izetbegović–Tuđman–Milošević umakao krvavo pero u tintu i šarao po nakaradnom sporazumu koji je donosio mir, na tri teritorija pod tri različite vojske igrala su se tri nogometna prvenstva.

Kroz Prvu ligu Herceg-Bosne, u kojoj su igrali klubovi s teritorija pod kontrolom HVO-a, od 1994. do 2000. prošlo je ukupno 50 klubova. Prvu ligu Republike Srpske, koja se igrala dvije godine duže, igrala su 52 kluba, dok je u – inovativnog li imena – Prvoj ligi BiH, koju je organizirao od UEFA-e priznati NSBiH, nastupilo ukupno 25 ekipa.

Zbroj od 127 klubova u “društvu najboljih” kroz pet godina nakon rata značio je procvat seoskog nogometa – kako u organizacijskom smislu, tako i na terenu. Natjecali su se klubovi poput Derventskih vitezova, Bosna Koka Bazika, Posavca iz Ugljara ili Korpara iz Grebnice, u RS-u su nastupali Nikos Kanbera iz Rudanke, Crvena zemlja iz Nove Vesi, FK Ledinci iz Batkovića, a pod okriljem NSBiH igrali su i Đerzelez, koji je selio iz Sarajeva u Zenicu te u Hrasnicu, Vrbanjuša iz Sarajeva i Zmaj od Bosne iz Tuzle.

Titule su osvajali gotovo isključivo timovi s nogometne periferije – s izuzetkom zeničkog Čelika, koji je triput bio prvak Prve lige BiH. Mali klubovi su se naslađivali i šamarali nekadašnje velikane; Velež je u Lukavcu izgubio 12-1, a Željo od Zmaja od Bosne 9-1. Široki Brijeg je dominirao među Hrvatima (pet titula), a u RS su prvaci po dvaput bili Boksit iz Milića i Rudar iz Ugljevika. Klubovi iz istog grada igrali su različite lige – Velež i Zrinjski, na primjer – a postojali su i oni koji su se pozivali na istu tradiciju. Tako je Drina iz Zvornika igrala u dvije različite lige, a Sarajevo i Željezničar imali su doslovno svoje srpske verzije.

Dobivali su većinom domaći, suci su postajali ovisnici o janjetini, plaćalo se u kešu, ali i mahalo šakama i pištoljima. Međutim, stadioni su bili solidno ispunjeni, a interes veliki. Otišlo je, dakako, sve što je valjalo još prije rata, ali bile su to generacije igrača koje su osnove učili u jugoslavenskoj nogometnoj školi. Usto, na nogomet se gledalo kao na bijeg od stvarnosti, kao na potvrdu da se život normalizira, da se ono sranje nikada nije ni dogodilo i da će jednom stvari biti opet kao prije.

Savez u Sarajevu legitimitet je dobio 1994. kada je postao pridruženi član FIFA-e, a reprezentacija počela igrati utakmice. Od tada se radilo na udruživanju liga: na početku se igrao play-off, potom liga Federacije bez Republike Srpske, da bi 2002/2003. prvi put u ligi igrali klubovi sa sve tri strane. Leotar iz Trebinja je osvojio prvu titulu, a i pored čestih nereda, namještaljki, domaćinskog suđenja i velikih problema s nacionalizmom na stadionima, na sve se i dalje gledalo s dozom optimizma, nadajući se da će nogomet biti vjesnik boljih vremena.

Iduće je sezone za Zrinjski zaigrao Luka Modrić i ispalio legendarnu rečenicu da svatko tko preživi bosansku Premijer ligu s lakoćom podnosi pritisak Engleske. Od tada datira i mit o Modriću kao najboljem igraču prvenstva – u praksi je te sezone Zrinjski jedva izborio ostanak, Luka je bio najbolji igrač momčadi po izboru navijača, a najbolji igrač prvenstva se službeno nije ni birao. Zvučnije ime od njega u BiH bio je – navodno – tek Michael Laudrup. On je na vrhuncu karijere, a ni ne znajući, formalno stigao iz Kobea i potpisao za Čelik, koji ga je automatski preprodao Ajaxu. Navodno je samo na tim papirima oprano skoro dva milijuna američkih dolara. Doduše, u pet klubova u BiH je igrao i izvjesni Phil Jackson; naravno, Kolumbijac nije imao NBA prstenove.

Bosanska liga imala je, a i danas djelomično ima, najveći potencijal u regiji da postane zanimljiva i isplativa. Prednost je to što nema klubova koji grabe sve što valja i slabe konkurenciju, nema kluba koji je drastično bogatiji od ostalih. Nema Dinama i njegove dominacije, nema Hajduka, nema Partizana i Zvezde. Željo i Sarajevo jesu imena, ali u tom smislu ni blizu razine na kojoj bi željeli biti. Naravno, ima utjecajnijih i moćnijih, ali nitko u toj mjeri da apsolutno vlada Savezom. Uostalom, između 2003. i 2011. bilo je sedam različitih prvaka. Od prve zajedničke sezone samo je Željezničar iz 2013. uspio obraniti naslov. Bosanci imaju klubove s tradicijom, gradove s nogometnom kulturom, s derbijima koji izazivaju veliku pozornost, a na kraju i naboj koji nema ni u jednoj drugoj ligi šire regije.

Prosječni rok trajanja trenera jedva je četiri mjeseca; samo jedan klub i dalje ima onog s kojim je započeo sezonu – a to nije lanjski prvak i aktualni lider Zrinjski

Najbolje od svega bi trebalo biti to što se nema mnogo toga za izgubiti, jer novca ionako nema – klubovima je financijski svejedno da li će završiti peti ili deveti, pa čak nije tolika tragedija ni da ispadnu u niži rang. Dakle, pritisak na trenerima trebao bi biti manji, njima odriješene ruke da rade i razvijaju se te više od svega razvijaju mlade igrače; BHPL u teoriji je savršen poligon za razvoj mladih talenata i njihovo usavršavanje do točke kada se mogu unovčiti.

Naravno, baš ničega od toga nema u praksi.

Samo jedan klub i dalje ima trenera s kojim je započeo sezonu – a to nije lanjski prvak i aktualni lider Zrinjski – dok je prosječni rok trajanja trenera jedva četiri mjeseca. Klubovi su zakrčeni ostarjelim igračima koji nemaju baš nikakvu perspektivu i koji pokušavaju izmusti koliko je moguće. Liga koja bi trebala biti razvojna, u kojoj bi klubovi trebali proizvoditi nogometaše, preprodavati ih i od toga živjeti, već godinama nije imala pravi transfer. Većina igrača ima jednogodišnje ugovore, a mladići nemaju kada dobiti priliku. I ako je dobiju, oko njih kruže lešinari koji sebe nazivaju agentima i koji opet traže samo svoju korist.

U prošlom kolu, u kojemu je odigrano šest utakmica, četiri od 12 klubova među starterima uopće nisu imali igrača koji može konkurirati za U21 reprezentaciju. Ukupno je 12 igrača rođenih poslije 1. siječnja 1996. krenulo od početka; dvojica su stranci, a Luka Menalo ima mogućnost u budućnosti dres BiH zamijeniti hrvatskim.

Zašto je tako?

Prije svega, zbog činjenice da su klubovi gotovo u pravilu užasno organizirani. Nema Zakona o sportu, nije regulirano vlasništvo nad klubovima, pa svatko to koristi na način koji mu odgovora. I pored činjenice da se navijači bore ustrojiti svoje klubove tako da imaju pravo glasa, na vodećim su pozicijama većinom polupismeni bivši igrači ili nasilnici i kabadahije, koji su svoj utjecaj zaslužili snagom ili ratnim profiterstvom – pardon, zaslugama. U BiH nema dominantnog kluba, ali zato vlada zakon jačeg i spretnijeg. Dogovori, pregovori, rukovanja, zagrljaji – pa tko koga prevari. Naravno, i ljigavi političari kupe jeftine poene; za primjer, predsjednik HDZ BiH prošle je sezone na zahtjev Zrinjskog dobio istu medalju za osvojenu titulu kao i igrači i članovi uprave.

Svi u klubovima vide neki interes. Najčešće mali i sitni interes, ali takav kao magnet u klubove privlači pilićare i sitne kriminalce kojih je bosanskohercegovački nogomet, u različitim oblicima, pun kao šibica. I koji ga polako, ali sigurno šalju pod zemlju i zatrpavaju crnicom. Zato je čak pola od osam klubova koji su osvajali titulu danas u nižim rangovima natjecanja; neki na rubu preživljavanja, neki gotovo pa ugašeni; njihovi vlasnici, financijeri ili zaštitnici su po zatvorima. Dodajte na to pobjednike Kupa, Orašje i Slaviju, te ovogodišnjeg davljenika Olimpic, i lista je zaista impresivna.

Klubovi, kao i u svim savezima, daju delegate u skupštine lokalnih, a onda i u nacionalnu nogometnu organizaciju, pa tako dobivamo savršeni krug u kojemu i Savez vode nesposobnjakovići kojima je vlastiti interes na prvom mjestu i koji, sve i da žele, ne znaju kako od ovog prvenstva napraviti perspektivno i zanimljivo natjecanje. U tu priču uklapaju se i suci – jednako katastrofalni, bez osjećaja za igru, ali s razvijenim osjećajem za (potpuno slučajnu, naravno) nepravdu.

Treneri i igrači taktički i tehnički su zaostali već desetljećima; većina utakmica je potpuno negledljiva, s katastrofalnim tempom i uz jako malo aktivne igre, u prosjeku i 20 minuta manje nego u jačim europskim ligama. Igrači koji i odu u inozemstvo doživljavaju sportski i kulturni šok te rijetko predstavljaju pojačanja novim momčadima, a često su tek sramotni izvozni proizvod, poput bajate Sarabonove čokolade.

Bosanskohercegovačka nogometna Premijer liga danas je čardak ni na nebu ni na zemlji. Natjecanje je to koje lako može biti najzanimljivije na Balkanu, neizvjesna razvojna liga za mlade igrače i trenere. Liga za raju. Umjesto toga danas je lunapark za igrače koji nisu dovoljno dobri za nešto više i pohlepne nesposobnjakoviće koji ga vode.