Ahmadu je bilo 15 godina, Muhammad je bio njegov godinu dana mlađi brat. Obožavali su nogomet.
Noći bi provodili upijajući prijenose nogometnih utakmica iz Europe, a danima bi iščekivali vikend i utakmicu voljene Areme, lokalnog kluba iz njihova Malanga, grada u regiji Istočna Java u Indoneziji. Iako je nogomet jeftin i dostupan čak i siromašnim radničkim obiteljima kakva je bila njihova, Ahmad i Muhammad nikada ranije nisu bili na stadionu Kanjuruhan, na kojem je utakmice igrao njihov klub. Vjerojatno zato što nekad prosto nisu mogli do ulaznica za nerijetko do kraja ispunjene tribine, nekad zato što im obitelj nije dopuštala jer je bilo preopasno. Zato je ova utakmica bila savršena: u goste Aremi dolazio je dolazio veliki i omraženi lokalni rival Persebaya Surabaya, ali je policija već odavno odlučila da na stadionu neće biti gostujućih navijača upravo kako bi se izbjegle velike nevolje.
Nogomet je najpopularniji sport u Indoneziji, ali je, kao i svuda, gotovo savršeno ogledalo društva. Četvrta najveća zemlja na svijetu po broju stanovnika neovisnost od Nizozemske je stekla nakon Drugog svjetskog rata, a njome je sve do puča i građanskog rata 1965. totalitaristički vladao predsjednik Sukarno. Nakon puča u kojemu je navodno ubijeno između 500.000 i milijun ljudi, prije svega simpatizera komunističke partije, vlast je preuzeo njegov vođa general major Suharto, čiji je Novi poredak u idućih gotovo 30 godina donio generalni ekonomski napredak, ali i gušenje bilo kakve političke opozicije, demokracije i ljudskih prava, kao i razvoj korupcije na gotovo svim razinama.
Ali i nakon njegova svrgavanja i jačanja demokratskih procesa, kao i ekonomskog napretka u posljednjih 15 godina, izuzetno komplicirana zemlja koja broji oko 275 milijuna stanovnika i koja se prostire preko više od 17.000 otoka, u kojoj se priča oko 1.300 različitih jezika i dijalekata i koja ima više od 800 etničkih skupina, i dalje ima problema s ekonomskom, političkom i socijalnom nestabilnošću, korupcijom i terorizmom.
Ljudi su se gušili, svjedoci kažu da se čulo pucanje kostiju, vriskovi i zapomaganje su djelovali zaglušujuće. Pomoć nije mogla stići jer vani je već trajao novi kaos
U takvim se uvjetima razvijao i nogomet — kako ga tamo zovu, sepak bola. Indonezija nikad u povijesti — isključimo li nastup u Francuskoj 1938. pod imenom Nizozemska Istočna Indija, kad je u jedinoj utakmici poražena od Mađarske — nije nastupila na Svjetskom prvenstvu. Kvalifikacije za Azijski kup ove godine završila je ispred Kuvajta i Nepala, pa će na njemu nastupiti prvi put nakon 2007. kad je bila domaćin, odnosno tek peti put ikad, ali ni na ovom natjecanju nikada nije prošla skupinu. Trenutno su Indonežani 155. na FIFA-inoj ljestvici i tek 30. po rankingu u Aziji, odmah iza Afganistana, a ispred Maldiva. Njihovi klubovi već 10 godina nisu uspjeli dohvatiti grupnu fazu azijske Lige prvaka, a zadnji klub koji je u njoj igrao bila je Arema, koja je uzela jedan bod i imala gol razliku -20.
No, kvaliteta nogometa nije najveći problem. Na primjer, 2007. je zbog korupcije iza rešetaka završio predsjednik Nogometnog saveza Nurdin Halid, ali je i dalje sasvim normalno obavljao svoju dužnost i vodio tamošnji nogomet iz zatvora. Njega je FIFA suspendirala tek 2011. kada je dobio nezakoniti treći mandat, ali to je prouzročilo pravi rat među moćnicima koji su se na kraju podijelili na dva saveza i dvije lige te dobili FIFA-inu suspenziju zbog koje nisu igrali u međunarodnim natjecanjima te je poništena domaća liga. Ipak, ništa od toga nije moglo odbiti ljude od nogometa, pa su stadioni, barem kod tradicionalno najvećih klubova, i dalje bili puni.
Krajem 1990-ih se padom Novog poretka u Indoneziji počeo razvijati ultras pokret.
Kako piše James Montague u 1312 — Among The Ultras, izvrsnoj knjizi o razvoju navijačkog pokreta u svijetu, bio je to spoj bujajućih novopridošlih subkultura — punka, talijanske ultra scene i filmova o nogometnom huliganizmu u Engleskoj. Njegova popularnost među mlađom populacijom je rasla, a brojke su djelovale nadrealno. Veliki broj navijačkih grupa imao je petoznamenkaste brojeve članova, a Jakmania, koja okuplja navijače najpopularnijeg kluba Persija Jakarta — za koji je između 2018. i 2022. Riječanin Marko Šimić postigao 61 gol u 91 utakmici — broji više od 100.000 članova i na gostovanjima često ima preko 10.000 ljudi.
Stvorilo je to najživopisniju nogometnu i navijačku kulturu u Aziji, stvorena su i žestoka rivalstva, ali je pokrenulo i val nasilja, pretvorivši stadione u neke od najopasnijih na svijetu. Procjenjuje se da je od 1997. u sukobima povezanim s nogometnim navijačima ubijeno više od 80 ljudi, od kojih je većina nasmrt pretučena. Za razliku od Europe, gdje su u sličnu kulturu nogometnog nasilja ipak uvedeni i neki kodeksi, u Indoneziji su stvari mnogo radikalnije. Ostati usamljen među protivnicima ili pasti gotovo u pravilu znači smrt ili u najboljem slučaju teški invaliditet.
Nije pomogla ni činjenica da je mentalni sklop policije gotovo isti i da ona bilo kakve i najmanje probleme također pokušava riješiti isključivo brutalnim nasiljem. Policija nije obučena, opremljena niti sposobna nositi se s problemima, pa reagira po inerciji; umjesto kontrole mase njeno se djelovanje često pretvara u dodavanje ulje na vatru.
Katastrofalna organizacija, počevši od nogometnog saveza do lige i klubova, jako loša i zastarjela nogometna infrastruktura, kultura nasilja i nesposobna policija; sve su to činjenice kojih su bili svjesni apsolutni svi, kao i one da će ona prije ili kasnije prouzrokovati tragediju kakva se dogodila u subotu.
Zapravo je sve izgledalo savršeno normalno, za indonezijske uvjete.
Gosti su vodili 2-0, a Arema se vratila krajem poluvremena i izjednačila. Ipak, momčad je poklekla u nastavku i prvi put nakon 23 godine na svom terenu izgubila od najvećeg rivala Persabaye. Gostujućih navijača nije bilo na tribinama, a gostujući igrači odmah su pobjegli u svlačionicu i potom u oklopna policijska vozila koja su navijači zasipali kamenjem. To je već standardna praksa u velikim derbijima.
Na teren su uskočila trojica Areminih navijača kako bi “porazgovarali s igračima”. I to je standardna praksa nakon poraza u važnim utakmicama; nekad su to prijateljski razgovori, nekad napadi na igrače i trenere. Ovaj put je za njima uskočilo još njih s tri tribine, a policajci su odavno mahali s više od metar dugim palicama i pokušavali uspostaviti red. Petnaestak minuta sve se i dalje činilo relativno normalnim i djelovalo je kao da policija nema problema s uspostavljanjem reda.
No, onda je netko od policajaca izgubio kontrolu ili živce ili jednostavno pukao. Postoji i nepotvrđena teorija da je jedan od dvojice policajaca koji su smrtno stradali te noći već bio ubijen i da je to bila reakcija. Kako bilo, ispaljen je suzavac — čije korištenje FIFA zabranjuje na stadionima, čak i policiji — za njim još jedan, pa još jedan, i još gomila njih nakon toga. Kaos je postajao sve veći, dio navijača sada je na terenu ratovao s policijom, dio je na njemu tražio sigurnost, ali najveći dio od njih 42.000 — bar 4.000 više nego što je karata pušteno u prodaju — samo je pokušavao pobjeći s tribina.
Dio izlaza je ostao zatvoren — prije svega izlazi 12 i 13, gdje je započeo kaos sa suzavcem, možda zato jer su policajci mislili da će tako lakše kontrolirati masu, a možda naprosto zato jer ih je netko u panici zaboravio otključati. Ljudi su se nabijali, jedni druge gurali, pokušavali spasiti svoje živote, potpuno nesvjesni da ih tako ugrožavaju drugima. Ljudi su se gušili, svjedoci kažu da se čulo pucanje kostiju, vriskovi i zapomaganje su djelovali zaglušujuće. Pomoć nije mogla stići jer vani je već trajao novi kaos i sukobi s policijom; nije ni zato što su automobili bili parkirani na ulazima na stadion koji se nalazi izvan centra grada.
Nogomet je u čitavoj zemlji suspendiran, a navijači drugih klubova, uključujući Persabayu, na ulicama oplakuju žrtve i pozivaju na kraj nasilja. Devet policajaca je suspendirano, još njih 28 je pod istragom zbog prekomjerne upotrebe sile. Aremin je predsjednik preuzeo svoj dio odgovornosti. Nogometni savez također. Vlasti su najavile najopsežniju istragu u povijesti Indonezije, uključila se i FIFA i čitav nogometni svijet.
Ono što su svi znali da će se u nekom trenutku dogoditi, a znali su i točno zašto, sad se dogodilo i sad svi žele ispraviti stvari, “da se više nikad ne ponovi”.
Za 15-godišnjeg Ahmada Cahyju i njegova godinu dana mlađeg brata Muhammada Farela je prekasno. Oni su u subotu 1. listopada 2022. prvi put u svom životu otišli na nogometnu utakmicu. I nikad se neće vratiti. Ahmad, Muhammed i još više od 120 ljudi, nitko još ne zna točno koliko; dječaka, djevojčica, muškaraca i žena, sinova i kćeri ubijeni su u drugoj najvećoj nogometnoj tragediji u povijesti čovječanstva.
Još jednoj nogometnoj tragediji koja se mogla i morala izbjeći.
