Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Na posudbi

Nedjelja kad nije otišao Hase

Tko je zapravo bio mitski Asim Ferhatović?

Nije bio Osijek, nije bio maj, nije dunuo ni vjetar. Jest bila nedjelja, i kiša je padala gotovo bez prestanka, a ljudi i dalje jesu išli u kolonama i ništa im nije smetalo. Na licima jesu bili osmjesi, u rukama Oslobođenje, i nije bilo potrebe da se djeca provlače pored mrzovoljnih i strogih redara. Kapije su bile otvorene, atmosfera slavljenička, Koševo je s 30.000 na tribinama bilo puno.

Bio je 2. srpnja 1967. i Sarajevu je trebao samo jedan bod protiv posljednjeplasiranog Čelika da ostane ispred zagrebačkog Dinama i osvoji svoju prvu titulu prvaka. Posao nije bio lagan kako se očekivalo, Čelik je bio uporan da pokvari slavlje, ali do poluvremena je Vahidin Musemić već zabio hat-trick, a Boško Antić dodao još jedan gol, Sarajevo vodilo 4-2 i počelo proslavljati titulu. Tek drugi put u povijesti jedan klub izvan velike četvorke je trebao postati prvak Jugoslavije i to je samo po sebi bila ogromna stvar.

Bila je ovo bez sumnje najveća generacija FK Sarajevo ikad. Malo više od mjesec dana prije tijesno je izgubila i povijesno finale Kupa od Hajduka — povijesno, jer se prvi put igralo na domaćem terenu jednog od sudionika, a ne u Beogradu, a da to bude Split odlučio je ždrijeb. Za koji i sada u Sarajevu vjeruju da je imao jednu lopticu topliju. No, utakmica s Čelikom trebala je biti posebna i zato što su navijači trebali u (preranu) mirovinu ispratiti za njih najvećeg ikada.

I vjerojatno već nakon trećeg Musemićeva gola riječ i jesu uzimali stariji, započeli prepričavati anegdote i sjećanja, priče i legende o najboljem igraču kojeg su gledali, o njegovu magičnom driblingu, snažnom šutu. Nije nitko spominjao Engleze, Švabe i Ruse, ali jest i Hajduk i Dinamo i Zvezdu i Partizan, jer on ih jest sve rušio, i ovo je trebalo biti njegovih posljednjih i najvećih pet minuta. Trebala je to biti nedjelja u kojoj će otići onako kako veliki nogometaši zaslužuju, kao veliki pobjednik, kao prva i najveća sarajevska nogometna zvijezda, kao najbolji ikad.

On nije bio profesionalni nogometaš, on je bio čovjek koji je igrao nogomet

Trebala je to biti Nedjelja kada je otišao Hase. Ali nije bila.

Asimu Ferhatoviću tog je srpnja 1967. već bilo 34 godine i njegovi najbolji dani bili su iza njega. Rodio se na Vratniku, staroj sarajevskoj mahali gdje je započeo i zapravo završio svoju fudbalsku karijeru. I to na potpuno drugačiji način od ostalih, na poseban način. Igrao je ondje na prašnjavim improviziranim terenima, sa sklupčanim čarapama ili loptama od iskidanih jorgana, družio se s jaranima — i onda kada je bio dječak, ali i desetljećima kasnije kada je već bio renomiran prvoligaški igrač. Šah, tavla, nogomet, prijatelji i druženje, to je bio smisao života.

Ono što bismo danas nazvali profesionalnom karijerom započelo je kada mu je bilo 15 i priključio se omladinskom pogonu FK Sarajeva. Prema dostupnim podacima, u maju 1952. — dakle, s 19 godina — upisao je prvoligaški debi za svoj klub, i to protiv Crvene Zvezde u Beogradu. Prvi gol je postigao godinu dana kasnije, u pobjedi 2-1 nad Zagrebom. S devetkom na leđima Hase se s vremenom razvijao — opet sudeći prema pričama i rijetkim video zapisima — u pomalo netipičnog napadača za svoje vrijeme.

I on je, poput većine centarfora tog vremena, bio snažan. Štoviše, njegovi bivši suigrači tvrde da nitko u momčadi nije imao ni približno jak torzo i ruke — ojačao je još kao mladić kada je radio kao šegrt u klaonici. Ali za razliku od ostalih koji su većinom skakali i trpali, ta snaga njemu je bila dijelom trademark driblinga; zagradio bi se rukom i doslovno zaobišao čuvara ili, mnogo češće, više njih. Ferhatović je zapravo obožavao loptu i nije je volio dijeliti — ni sa svojim kolegama iz momčadi, a pogotovo ne sa suparnicima. Osim kada je trebalo završiti priču, zabiti pogodak, što bi često prepustio suigračima.

Gotovo svaka priča o njemu počinje s nizanjem nemoćnih suparničkih defenzivaca, koje bi se onda završavalo ne prelijepim pogotkom ili nekakvom bombom, nego češće vraćanjem unatrag kako bi driblao još. I još. Na kraju je za Sarajevo u Prvoj ligi odigrao 204 utakmice i zabio 75 golova, a prema klupskim podacima je ukupno odigrao 422 utakmice uz 198 pogodaka, što ga i službeno čini jednim od najboljih u povijesti ovog kluba i BiH nogometa.

Međutim, gledati na Asima Ferhatovića Haseta isključivo kao na profesionalnog nogometaša i suditi njegovu karijeru prema tome bilo bi pogrešno. Jer Hase to naprosto — nije bio. On nije bio profesionalni nogometaš, on je bio čovjek koji je igrao nogomet.

Vladimir Beara Haseta je u knjizi Stjepana Kljuića Ferhatović — Majstor driblinga nazvao “čovjekom iz bajki” i zapravo to savršeno opisuje njegov životni put i karijeru. Ne samo zato što su s vremenom gotovo sve priče o Ferhatoviću izgubile doticaj s realnošću — ima ona po kojoj je jedini nastup u reprezentaciji okrunio driblingom, ostavljanjem lopte na gol liniji i odlaskom u svlačionicu. To što je on postao taj koji nogometnu vodu pretvara u vino je sasvim normalno i tako treba biti s ljudima iz nogometa koji među svojim navijačima imaju status božanstva. Ali Hase u stvarnom životu jest bio potpuno drugačiji, kao lik iz neke priče koja ne zvuči realno.

“Ne mogu, brate, ja igrati za novac i slušati kako trebam igrati”, rekao je navodno dva mjeseca nakon što je prešao u Fener i spakirao kofere za povratak kući. “Hvala im, bili su korektni i nisu mi pravili probleme. Rekao sam im da ja mogu samo u Sarajevu igrati”.

Mnogo je igrača iz tog vremena za koje volimo reći da su dolazili iz naroda, da su srcem i dušom bili odani svom klubu. Ima takvoga gotovo svaki klub, svaki grad ili svaki kvart. No, Hasetova priča daleko je iznad toga. I zato su ove njegove riječi mnogo više od sarajevskog lokalpatriotizma ili puke vjernosti jednom klubu i njegovim bojama ili, ako hoćete, očito priznanje vlastitog nedostatka kvalitete. Nema u tome ništa lažno, jer savršena je to posveta vlastitom hedonizmu kakav u današnjem nogometu više ne postoji i nikada više neće postojati. Ferhatović je bio veliki boem koji je u Sarajevu stvorio maleni, ali za njega dovoljni svijet u kojem je bio prva i najveća zvijezda, ali na neki drugačiji način.

On je bio antipod današnjoj, ali i tadašnjoj nogometnoj zvijezdi.

Bio je poznat, jednako poštovan i obožavan, bio je, ako hoćete, i bogatiji i ugledniji od prosječnog Sarajlije tog vremena, ali u isto vrijeme pristupačan i jednostavan, omiljeni lik iz komšiluka koji je tu za svakoga za koga treba. On je bio vrhunski nogometaš svog vremena, sa svim svojim manama i vrlinama, i vjerojatno je izvan Sarajeva, pogotovo u reprezentaciji, zasluživao bolji status od onog koji je imao.

Ali Hase je više od svega uživao u toj svojoj jednostavnosti i zato na nogomet nije gledao kao na posao — ali ni kao na nekakvu apstraktnu umjetnost, kako se danas voli implicirati. Hase je na nogomet i sve što ga okružuje naprosto vidio kao sastavni dio života u kojemu želi uživati i ništa drugo nije mu bilo važno. Ni novac, ni trofeji, ni reprezentacija, pa ni slava, ni popularnost. Samo uživanje u životu. I zato se na Ferhatovića, ma koliko veliki igrač bio, ne može gledati isključivo kao na nogometaša.

Asim Ferhatović te julske nedjelje 2. srpnja 1967. nije dobio svojih posljednjih pet minuta slave. Sarajevo je proslavilo titulu, a zbog ozbiljnosti njegove ozljede Hase nije mogao odigrati ni formalni oproštaj. Njegova posljednja utakmica bila je 16. listopada 1966., kada je nakon 15 minuta loptanja na Kantridi nakon jednog teškog starta ostao ležati na terenu. Zamijenjen je, najavljen već za jednu od iduće dvije utakmice, ali nikad se nije vratio — u šampionskoj sezoni odigrao je samo prvih osam kola prvenstva. Pokušavao se vraćati na treninzima, ali bol je bila prevelika i nikada više nije obukao bordo dres.

Ali Nedjelja kad je otišao Hase nije bila ni ta fiktivna metaforička majska protiv Osijeka, nije ni ona stvarna sarajevska protiv Čelika, ni ona brutalna i bolna riječka. Nije bila ni ona vratnička, kada je u svom domu, na 54. rođendan, preminuo u snu. Nedjelja kada je otišao Hase nikada se nije ni dogodila, jer Hase nikud nije otišao. Danas Koševo nosi njegovo ime, jedna od sarajevskih ulica također, po njemu se zove i omladinska škola FK Sarajeva, igraju se nogometni i šahovski i tavla turniri, njegovo ime spominje se doslovno svakog dana.

Njegov hedonistički pristup nogometu, životu i samom Sarajevu ostao je da zauvijek živi kao dobri duh jednog kluba i jednog grada.