Tako se Bosna i Hercegovina svrstala među rijetke zemlje u kojima barem kup natjecanje nije završeno, a u povijest će ostati zapisano da su od kraja prvog tjedna prosinca do prvog dana kolovoza odigrana tek tri prvenstvena kola i četvrtfinale Kupa, što znači da su nogometaši odigrali tri do četiri utakmice za malo manje od sedam mjeseci.

Međutim, za povijesne knjige važnije je da je titula prvaka — pored koje će, htjeli to na Koševu priznati ili ne, uvijek ostati fusnota — pripala Sarajevu, koje je tako obranilo onu osvojenu u sezoni ranije. Prvi pratitelj bio je gradski rival Željezničar, koji je zaostajao tek tri boda, ali i dobio oba gradska derbija, pa nema sumnje da će se u idućih par desetljeća od te nikad dovršene utrke sarajevskih klubova stvoriti nekakav mit. Zrinjski je kao trećeplasirani osigurao nastup u Europa ligi, dok je četvrto mjesto u euro-kupovima pripalo Borcu, koji je tu upao jer iz nikad objašnjenih razloga nije dovršen Kup BiH.

Na neki čudan i sebi svojstven način će upravo takvo ludo okruženje BiH nogomet vjerojatno opet učiniti gledljivijim, zanimljivijim i boljim nego što zapravo jest

Ali dobro, sve je to sada voda ispod mosta, što bi rekli Englezi; pitanje je što je novoga što možemo očekivati u sezoni koja dolazi.

Zapravo, mnogo toga se promijenilo ili će se tek promijeniti u 2020. Većina toga jesu samo kozmetičke promjene, ali one koje nisu ustvari su tektonska pomjeranja koja bi mogla uzdrmati temelje čitavog nogometnog sustava u BiH, odnosno izmijeniti sliku kada su u pitanju dominantne struje ili klubovi.

Najvažnija je promjena na vrhu NSBiH, gdje će od prosinca sigurno sjediti predstavnik Fudbalskog saveza Republike Srpske. Taj čovjek će biti Vico Zeljković, dojučerašnji predsjednik banjalučkog Borca i nećak Milorada Dodika. Njegov utjecaj na rad Saveza ove godine je već veliki, a tek se najavljuju drastične promjene, ali zapravo nitko ne zna što će se i kako dogoditi jednom kada Elvedin Begić više ne bude predsjednik. Ono što jest sigurno je to da je trenutno u NSBiH opći kaos, jer nitko više nije siguran za svoj status kada je moć u pitanju, pa svatko prije svega gleda kako se što bolje postaviti i proći u ovoj razmjeni snaga.

Naravno, ogromni utjecaj imat će sama društvena zbilja, koja ionako nikada nije izgledala pretjerano dobro za tamošnje klubove. Podijeljena i nacionalizmom, ali više od svega privatnim interesima sitnih kriminalaca i banana-diktatora, opterećena zemlja nije u stanju izroditi ništa bolji nogomet.

Najbolji primjer razine do koje je organizacija klubova u BIH problematična je Čelik. Zeničkog kluba iduće sezone neće biti u Premijer ligi — on je prošle sezone ispao, napustio ga je lažni turski investitor i ostavio mu milijunske dugove. Novo rukovodstvo kluba, koje ustvari čine navijači, odlučilo je tako napraviti korak unatrag u najmanji rang natjecanja koji je ekvivalent županijske lige u Hrvatskoj i otuda pokušati polako vraćati dugove i hvatati zrak.

Čelik je, dakako, najradikalniji primjer, ali nije unikatan u svojoj situaciji kada je u pitanju pogrešno vođenje klubova u BiH. Ne postoje jasni zakonski okviri, pa se većina klubova — i sam Nogometni savez, koji se igra s milijunima — i dalje vodi kao udruženja građana i neprofitnog su karaktera. Većina ih ima ogromne dugove prema poreznoj upravi i dijelom prema bivšim igračima, ali svi su oni reprogramirani kako bi se dobila licenca. Tek FK Sarajevo ima privatnog vlasnika, Vijetnamca Nguyena Hoaija Nama, koji je “vlasnička prava” otkupio od Vincenta Tana. Neslužbeno su privatni klubovi i novi premijerligaši Olimpik i Krupa, a “jednog gazdu” u smislu donošenja odluka ima i Tuzla City.

Ovaj posljednji klub, koji se do prije par godina zvao Sloga iz Siminog Hana, odličan je primjer privatizacije. On spada među klubove koji najviše troše na igrače i koji su najaktivniji na transfernom tržištu; lani je završio peti, a trener je bio Elvir Baljić. Međutim, u financijskom izvještaju potrebnom za licenciranje navedeno je kako klub ima najmanje plaće u ligi, pa radnike u prosjeku plaća minimalcem od oko 2.500 kuna. Što je besmisleno, nelogično, malo i bezobrazno, ali nije izazvalo sumnju Komisije za licenciranje Nogometnog saveza.

Kada se na čitav taj cirkus doda i činjenica da neće biti prihoda od gledatelja — koji, doduše, nikada nije ni bio velika stavka u budžetima — te da će, što je mnogo važnije, okalne uprave i sponzori unositi manje novca, dolazimo do zaključka da većinu klubova vrlo vjerojatno čekaju teška vremena.

Njih se nadaju barem malo popraviti novim ugovorom o sponzorstvu lige i televizijskim pravima. Srbijanski Telekom, koji je vlasnik telekomunikacijske kompanije M:Tel, platio je paket koji uključuje sponzorstva lige, saveza i reprezentacija, kao i TV prava na sve utakmice u vlasništvu Saveza, za oko 20 milijuna maraka, odnosno oko 76 milijuna kuna, za tri godine. Zvuči to nevjerojatno, ako se zna da interes za ligom nije veliki i da je sljedeća najbolja ponuda bila sedam milijuna maraka.

Međutim, stvari su tu daleko od jasnih. Vlasnik TV prava je sam Savez, jer ne postoji udruženje premijerligaša, a klubovi su se očito pustili niz vodu i nemaju pojma šta NSBiH za njih prodaje. Tako je iz tog paketa tek nekih tri milijuna maraka namijenjeno za TV prava. Još toliko vrijedi generalno sponzorstvo lige, a više novca je otišlo na sponzorstvo reprezentacije, dok su manji dio kolača dobile niže lige, odnosno premije za plasman na ljestvici. Problem je što nitko nema pojma kako će se taj novac ustvari dijeliti i koliko će na kraju ići klubovima.

Ono što nitko ne zna je i to koji su bili uvjeti saveza da netko upravlja pravima, a s obzirom na to da je ugovor u maniru Delboya Trottera potpisan jedva desetak dana prije početka prvenstva, klubovi ni sami ne znaju što im je činiti.

Pitanje je, dakako, i kolike su produkcije mogućnosti Arena Sporta, kao vlasnika TV prava, pa je vrlo vjerojatno da opet nećemo sve utakmice imati priliku gledati na televiziji, što bi u vrijeme kada publika ne može na stadione trebao biti realan problem za krovnu nogometnu organizaciju. Dobra vijest je da će Arena one utakmice koje radi odrađivati na vrhunskom produkcijskom nivou, za kakav je Premijer liga kod prošlog sponzora BH bila zakinuta. Usto, većina utakmica sada će biti i na hrvatskom programu Arena Sporta, pa možda ulovite i poneku zanimljivu utakmicu.

A takvih bi s čisto sportske strane zaista trebalo biti ove sezone. Naravno da je kvaliteta i dalje upitna, pogotovo u situaciji kada je većina klubova u problemima i kada novca nema. Međutim, to Premijer ligu zapravo čini zanimljivijom kada je kompetitivnost u pitanju. Malo je prvenstava koja su toliko izjednačena. U 20 godina imali smo sedam različitih prvaka — od kojih su dva sada niželigaši, a još jedan je to u međuvremenu bio. Doduše, u posljednjih 10 godina stvari su se promijenile, pa su tek Željezničar, Zrinjski i Sarajevo osvajali titule, a ova tri kluba imaju uloge favorita i ove sezone.

Sarajevo je prvak, a trener Vinko Marinović, koji je ekipu vodio u samo tri utakmice, zadržao je većinu momčadi koja je zimus ojačana i sad na istom kosturu, čije je najzvučnije ime Tino-Sven Sušić, gradi ekipu za novu sezonu. Gradski rival Željezničar na klupi ima Amara Osima, trenera koji sasvim sigurno najbolje poznaje ligu, ali i iz svoje limitirane momčadi izvlači mnogo više nego što su joj realne kvalitete. Zrinjski je vratio nekoliko igrača s kojima je osvojio tri titule u nizu, a ovaj put ne eksperimentira s hajdukovcem na klupi kao što je to bio slučaj ranije, nego je ondje mladi Mladen Žižović, koji je veći dio karijere i igrao u Mostaru.

Najveća prijetnja ovoj trojki bit će Borac, u koji je uloženo puno i o kojem se najviše priča u kontekstu Zeljkovićeva preuzimanja Saveza. Jaku ekipu u danim uvjetima okupio je i Tuzla City — tko bi rekao, nogometaši se žrtvuju za minimalac — i opet se razbacuje velikim ambicijama, dok se iskoraku u odnosu na prošlu sezonu nadaju Široki Brijeg i Velež.

Tuzlanska Sloboda lani je dugo visila, jedva se spasila i tko zna bi li da se liga nastavila igrati, a ni ove sezone nije pretjerano stabilnija niti financijski niti igrački, pa joj nije teško predvidjeti borbu za ostanak. U nju će vjerojatno i Mladost Doboj Kakanj, još jedan neslužbeno privatni klub, koji je muku mučio s koronavirusom — navodno je pola igrača bilo zaraženo, pa su tek prije dva tjedna krenuli s radom, i to nakon što su izgubili najvažnijeg igrača, bivšeg nogometaša West Hama Matthiasa Fanima, koji je prešao u Sarajevo. Novi premijerligaši Krupa i Olimpik potpuna su nepoznanica jer oni svoje sezone nisu doveli ni do dvije trećine, a u međuvremenu su dodatno promijenili momčadi.

Dakle, u Bosni i Hercegovini je sve po starom. Potencijal da se ova liga pretvori u razvojnu, koja bi usput na osnovu svoje izjednačenosti mogla privlačiti i mnogo veću pozornost, zaista postoji. Ali, mnogo kaosa, mnogo improvizacije, nepostojanje pravog sistema, mnogo problema o kojima tek treba pričati — to je ono što trenutno vlada nogometom u BiH. Ipak, na neki čudan i sebi svojstven način će ga upravo takvo ludo okruženje vjerojatno opet učiniti gledljivijim, zanimljivijim i boljim nego što zapravo jest.

Neka igre počnu.