Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Na posudbi

Neki tamo treneri

Uloga struke u BIH nogometu

Znate li tko je Slobodan Krčmarević?

Negativni odgovor vrlo vjerojatno će doći od velike većine prosječnih čitatelja Telesporta i to je sasvim u redu. Jer radi se o bivšem nogometašu OFK Beograda i Partizana, kojemu je najveće postignuće u karijeri bilo to što se ranih 1990-ih  našao i na širem popisu reprezentativaca krnje Jugoslavije koja se nadala nastupu na Europskom prvenstvu u Švedskoj. Krčmarević se zajedno s Dejanom Petkovićem Rambom trebao pridružiti ostatku momčadi koji je već bio u švedskom Leksandu kada je iz Zürich stigao teleks na kojemu je pisalo da je Jugoslavija pod embargom i da nema pravo nastupa.

Nakon toga je taj je Krčmarević igrao po Cipru i Grčkoj, da bi po završetku uvjetno rečeno solidne igračke karijere započeo trenersku. Ona je bila malo manje uspješna — nakon što je 2000-ih većinom radio s mladima, kao izbornik je upravo u Švedskoj vodio U21 selekciju Srbije na Europskom prvenstvu, ali momčad u kojoj su bili i Nemanja Matić, Miralem Sulejmani, Zoran Tošić i Dušan Tadić postigla je tek jedan gol u tri utakmice i završila natjecanje poslije nastupa u skupini. Sanjao je (i još uvijek sanja) o Partizanovoj klupi, ali vodio je tek nekoliko ekipa na Cipru, u Kazahstanu, Sloveniji i Makedoniji, niti u jednoj se nije uspio zadržati ni čitavu sezonu, a često bi kući odlazio već nakon nekoliko utakmica. Nogomet koji su njegove momčadi igrale većinom se svodio, barem prema napisima u tamošnjim medijima, na napucavanje i preskakanje igre koja na kraju nije imala nikakvog smisla.

Dakle, ako niste vremešni i baš zagriženi navijač OFK Beograda ili Partizana — a imam osjećaj da je takvih na Telesportu malo — ili pasionirani ljubitelj ciparske ili slovenske lige, nije nikakvo čudo da niste znali kako je Krčmarević jedan u nizu bivših nogometaša kojemu je jedini argument da se bavi trenerskim poslom to što je nekada igrao u velikom klubu. I koji je usto u posljednjih nekoliko godina tamo gdje je radio bio tek puki prolaznik, bez konkretnog plana, programa ili bilo kakvog rezultata.

Funkcija trenera u bosanskohercegovačkom klupskom nogometu je totalno degradirana i postala je gotovo potpuno nevažna

Ali ako ste igrom slučaja ili namjere upravo vi, kao individualac ili u nekoj probranoj skupini, zaduženi za pronalazak novog trenera nogometnog kluba koji pretendira da ga se naziva i smatra ozbiljnim, onda ste sve ovo — i, dakako, mnogo više i detaljnije — itekako morali znati.

Sarajevski Željezničar, koji je danas otputovao za Cipar da bi u revanšu 2. pretkola Europa lige pokušao nemoguće te nadoknadio domaći zaostatak od jednog gola za Apollonom, aktualni je osvajač Kupa Bosne i Hercegovine i viceprvak te zemlje. Iz Jugoslavije je ponio jednu titulu prvaka, onu iz 1972., i nesretni mitski poraz u polufinalu Kupa UEFA 1985. te veliku i jako aktivnu navijačku bazu, temelje na kojima su u siromašnijem društvu i slabijoj konkurenciji lako izgradili status jednog od najvažnijih klubova u zemlji. Šest titula prvaka BiH, još šest puta osvojeno drugo mjesto te šest kupova iz devet finala trebali bi (ako zanemarimo tri šestice kao na bubi Dylana Doga) biti potvrda da se u Željezničaru radi ozbiljno.

Međutim, činjenica je da je upravo taj kup koji je osvojen prošle sezone — nakon što je u finalu u dvije utakmice svladao Krupu iz Krupe na Vrbasu — Željezničaru bio prvi trofej nakon pet godina čekanja. Klub se u međuvremenu malo više posvetio poboljšanju infrastrukture, Grbavica je dobila novo i ljepše lice, a mlada ekipa koja je unatoč čestim promjenama i vlastitoj nezrelosti stalno bila u vrhu nekako je uvijek ostajala nedorečena i trofeji su joj, zbog objektivnih ili subjektivnih razloga, izmicali u posljednji trenutak. Zato je ovaj lanjski rezultat morao biti okarakteriziran kao uspješan, a usto je s klupe momčad predvodio domaći trener i bivši Željin igrač Admir Adžem, koji je tako pored Milana Ribara, Envera Hadžiabdića i Amara Osima postao tek četvrti trener u povijesti kluba koji je donio trofej na Grbavicu.

Ipak, to Željinim čelnicima nije značilo mnogo, pa je već 4. lipnja ove godine Adžem bez nekog prevelikog javnog objašnjavanja i obrazlaganja razriješen dužnosti šefa struke. Hvala i doviđenja, želimo ti puno sreće u nastavku karijere, možda nam dođeš i opet.

Što opet nužno ne mora značiti da je to bio i loš potez. Na rezultat utječe jako veliki broj faktora i ne mora on uvijek biti sveta krava. Zbog njega se ne mora nužno trpjeti trener za kojeg se smatra da nema perspektivu ili da nema pravi plan, da je naprosto loš trener ili koji se, što je najvažnije, jednostavno ne uklapa u dugoročnu strategiju razvoja kluba. Štoviše, otkaz Adžemu bi imao smisla i kao takav se mogao pokazati upravo kao jasna potvrda toga da Željezničar ima jednu takvu strategiju na osnovu koje su postavljeni kriteriji koje mora ispunjavati šef stručnog stožera i prema kojima bi u klubu tražili novog trenera za ovu i sezone koje dolaze.

Ali ne samo da to nije bio slučaj; ono što su u Želji napravili ovog ljeta bilo je dijametralno suprotno tome i potvrdilo samo to da se i dalje radi neozbiljno, bez pravog i jasnog plana.

Nekako su u Sarajevu pronašli onog Slobodana Krčmarevića s početka priče. Iz nekog razloga su zaključili da je on taj koji ispunjava sve (fiktivne) kriterije. On je Želju preuzeo u savršenom trenutku, taman da sa svojim stožerom isplanira i odradi ljetne pripreme, te, kako to obično bude, dovede nekoliko novih igrača, usput se odrekavši par imena. Doduše, neke je izgubio jer su prodani, neki su otišli džaba, ali to je život klubova u BiH i nešto s čime se mora nositi u svim ligama tako slabog rejtinga kakva je bosanska. Međutim, Krčmarević je imao dovoljno vremena da organizira momčad kako je želio, da je uigra, da joj nametne svoj stil i filozofiju i napravi temelj za sezonu koja dolazi..

A onda je Krčmarević nakon tri utakmice u Europa ligi i dvije u prvenstvu — bivši.

On je nakon poraza od Čelika u drugom kolu prvenstva poručio kako “netko mora prihvatiti odgovornost” i od navodno šokiranih klupskih čelnika zatražio radnu knjižicu. Ispričao je i kako se u klubu radi vrhunski, nahvalio predsjednika kluba, a onda dodao i to kako su ambicije veće od mogućnosti. Hvala vama i doviđenja, želim vam puno sreće. Krčmarević je otišao kući, a Željo je ostavljen ni na nebu ni na zemlji — vruć krumpir bačen je u ruke vojnika kluba Milomira Odovića, koji je 2015. već bio trener i također je otpušten bez valjanog razloga i vizije.

U suštini, to je greška koju u Željezničaru ponavljaju već godinama a onda se — šok i nevjerica — pitaju u čemu je problem. Upravo je Odović te 2015. odradio ljetne pripreme i solidnu predsezonu u Europi da bi otkaz dobio nakon sedam prvenstvenih kola. Sljedećeg ljeta pompozno je doveden Slovenac Miloš Kostić, opet se pričalo o strategiji i planiranju, a kući se vratio nakon 52 dana i šest prvenstvenih utakmica. Onda je u ljeto 2017. ekipu za novu sezonu pripremao Slavko Petrović koji je otkaz dobio nakon poraza u Europi — prije nego što je prvenstvo uopće počelo! Ista priča se ponovila i sada sa Krčmarevićem, pa je i budali jasno da je to klub bez apsolutno bilo ikakve strategije i konkretnog plana koji životari od improvizacije.

Ali ono zapravo najbizarnije u ovoj priči je to što je u ovom kontekstu potpuno nepravedno istaknuti Željezničar. Jer nisu na Grbavici baš nikakav izuzetak; ovakva sportska politika pravilo je bosanskohercegovačkog nogometa. Prošle je sezone sličnu stvar uradilo i Sarajevo, kada je otpustilo Mehmeda Janjoša nakon jednog kola, a nešto ranije je Husrefa Musemića — koji mu je danas trener — otpustilo u trenutku kad je momčad bila prva na ljestvici. Isto je radio i Široki Brijeg sa Slavenom Musom ili Zrinjski s Vinkom Marinovićem, a nacionalni prvak je ove sezone Blaža Sliškovića na “njegov zahtjev”, što god to značilo, zamijenio Antom Mišom. Štoviše, upravo dok pišem ovaj tekst tuzlanska Sloboda je postala drugi klub koji je ove sezone, odnosno nakon čitavih 180 minuta nogometa, raskinuo suradnju s trenerom Milenkom Bošnjakovićem, koji je, usput budi rečeno, tu bio samo kao privremeno rješenje nakon što je zbog zdravstvenih problema ovog ljeta klub napustio Admir Smajić.

Prošle je sezone 11 od 12 klubova mijenjalo trenere uz ukupno 22 promjene, a sezonu ranije bilo je 26 promjena u 11 klubova. Funkcija trenera u bosanskohercegovačkom klupskom nogometu je totalno degradirana i postala je gotovo potpuno nevažna, a sve zahvaljujući javašluku i katastrofalnoj organizaciji klubova i nebuloznim i izgubljenim ljudima koji vladaju njima. Zato na terenu nogomet izgleda lošiji nego ikada ranije, a europski rezultati potvrda su koliko je Bosna i Hercegovina nogometno zaostala zemlja.

Sarajevski Željezničar je za danas u svemu tome samo savršen primjer; jedan od onih klubova koji ima veliku navijačku bazu i još veći potencijal koji može pretvoriti u konkretni rezultat i kvalitetni rad barem na mikroplanu. Nešto za što mu nužno ne treba veliki novac, nego isključivo ljudi s vizijom, jasnom strategijom, realnim ambicijama i strpljenjem. Ljudi koji trenere, poput Slobodana Krčmarevića ovog ljeta, neće birati metodom bacanja pikado strelice.