Nekoliko sati prije nego što je momčad sad već bivšeg izbornika Faruka Hadžibegića na terenu protiv Luksemburga na najbolji mogući način reprezentirala aktualno stanje u bosansko-hercegovačkom nogometu, Izvršni odbor NSBiH donio je još jednu odluku za koju je teško naći bilo kakvo logično objašnjenje.
Naime, 15 ljudi koji čine najvažniji i jedini organ koji za svoje odluke u praksi ne odgovara nikome zaključilo je da bi bilo pametno smanjiti broj stranih igrača koji imaju pravo nastupa u Premijer ligi BiH s pet na tri, ali i da se — ovdje već moram citirati, s obzirom na besmislenost same rečenice — “pod terminom ‘strani igrači’ ne podrazumijevaju igrači s prostora bivše SFRJ”. U praksi će tako od sezone 2023./2024. u Premijer ligi igrači koji dolaze — i opet citiram, da ne bude zabune — “iz Srbije, Hrvatske, Crne Gore, Slovenije i Sjeverne Makedonije” imati isti status kao i igrači iz Bosne i Hercegovine, dok će za igrače koje dolaze iz bilo koje druge zemlje biti omogućena tri mjesta u zapisniku za utakmicu. Što je samo po sebi nonsens.
Prije svega treba reći da nema ništa čudno u odlukama nacionalnih organizacija da u nekoj zemlji ograniče broj stranaca u protokolu. BiH je oduvijek imala to pravilo koje bi u teoriji trebalo dati prioritet domaćim igračima u domaćoj ligi, pogotovo u situaciji u kojoj jako malo njih radi transfere u inozemstvo. Jedan od argumenata za takvo rješenje je, naravno opet u teoriji, stvaranje većeg i kvalitetnijeg bazena za reprezentativne selekcije, a manje važan faktor je i onaj ekonomski s obzirom na to da — opet, teorija — više novca ostaje unutar same lige, klubova i među domaćim igračima.
Ništa od ovoga BiH njenom prvenstvu i njenim klubovima nije dalo konkretan rezultat i zato je opet sasvim logično da se razmatra alternativa takvom načinu poslovanja, odnosno uređenja tržišta.
Ustvari, što su u NSBiH točno željeli s ovom odlukom? Nažalost, to je još jedno pitanje na koje ne postoji nikakav suvisao odgovor
U većini europskih zemalja radi se na principu otvorenog tržišta na kojem nema većih ograničenja kada su u pitanju strani igrači. Neke od zemalja nemaju veći utjecaj na to s obzirom na to da su članice Europske unije, u kojoj se svi njeni stanovnici smatraju domaćima. Ograničenja broja igrača koji dolaze izvan tog ekonomskog prostora u nekim zemljama postoje, ali u praksi nemaju veliku važnost jer je nemoguće zaštiti domaće igrače kad su svi s EU putovnicom ustvari domaći. Ukratko, nogometne lige ili asocijacije realno imaju samo dvije opcije: jedna je da pokušaju da zaštite domaće igrače tako da ograniče broj stranaca, a druga je da u potpunosti otvore tržište i tako omoguće klubovima da se pojačavaju te međusobno natječu u skladu sa svojim financijskim mogućnostima.
Izvršni odbor Nogometnog saveza BiH od dvije je opcije izabrao — treću.
Tako su se ovi ekonomski i sportski genijalci, 21 godinu nakon proglašenja neovisnosti države i malo više od raspada nekadašnje zajedničke zemlje, odlučili bar na ovaj način obnoviti ekonomski prostor SFR Jugoslavije. Ili, ako pročitate još jednom tu odluku, skoro pa obnoviti. Naime, tu se ne spominje Kosovo, koje je priznati UEFA-in i FIFA-in član i čija liga daje predstavnike u europska natjecanja, što znači da igrači koji dolaze iz ove zemlje imaju njeno sportsko državljanstvo. No, kako se u odluci ne spominje Kosovo — koje BiH službeno nije ni priznala — ostaje pitanje jesu li igrači s ovim državljanstvom stranci, odnosno moraju li imati srpsko državljanstvo da bi kao domaći igrali u BiH.
Je li Jugoslavija gdje je nekad bila?
Šalu na stranu, to je manji problem u čitavoj ovoj situaciji, s obzirom na činjenicu da bi na svakom ozbiljnom sudu ovakva diskriminatorna odluka vrlo lako pala. Nelogičan i besmislen je njen sportski aspekt, jer nemoguće je — u sportskom smislu barem — dokučiti bilo kakav logičan zaključak po kojem bi igrači s prostora koji je bio povezan prije 30 gdoina bili u prednosti ispred svih ostalih i u rangu s domaćima.
BiH jest specifična u svojoj političkoj i društvenoj organizaciji, a to se jasno ocrtava i na nogometu. Uostalom, pravilo o broju stranaca većina je zaobilazila kad su u pitanju igrači iz Hrvatske i Srbije. Na primjer, prvak Zrinjski je na kraju ove sezone u rosteru imao 18 igrača s dvojnim ili stranim državljanstvom — svatko tko je imao prababu rođenu negdje na prostoru BiH, lako je dobivao status domaćeg nogometaša. I Zrinjski je samo jedan primjer; njegov gradski rival Velež je pravilo o domaćem U21 igraču na terenu — koliko je tek iz današnje perspektive suludo da je takvo pravilo postojalo?! — zaobišao posudbom Splićanina Tina Blaža Lauša iz Hajduka, koji je usput dobio i putovnicu BiH. Bila je to ustaljena praksa klubova Premijer lige koju je Nogometni savez sada samo učinio službenom.
Ipak, teško je i pomisliti da bi ova odluka mogla pomoći u povećanju kvalitete samog natjecanja. Realnost je da igrači koji u BiH dolaze iz Srbije, Hrvatske i Slovenije nisu ni blizu najboljih u tamošnjim ligama. Štoviše, većinom se radi ili o isluženim veteranima ili o igračima koji se ne mogu izboriti za status ne u najboljim, nego tek prosječnim klubovima svojih matičnih liga i zemalja. Jedini donekle pozitivan primjer su posudbe, ali one su izuzetak koji potvrđuje pravilo.
Uostalom, ako su u NSBiH poželjeli povećati kvalitete natjecanja omogućavanjem većeg utjecaja stranih igrača, zašto onda nisu u potpunosti otvorili tržište i omogućili klubovima da dovode koga god žele? Ili, ako su željeli djelomično povećati utjecaj stranih igrača i kvalitetu same lige, a ipak zadržati način da zaštite i domaće igrače, zašto nisu naprosto povećali broj stranaca u zapisniku?
Ustvari, što su u NSBiH točno željeli s ovom odlukom? Nažalost, to je još jedno pitanje na koje ne postoji nikakav suvisao odgovor — a ako se takav slučajno i nađe, onda je on potpuno besmislen i ničim argumentiran.
Realnost je da ovim kvaliteta Premijer lige sigurno neće biti znatno unaprijeđena. Od ovoga neće profitirati klubovi — osim možda oni koji se maksimalno oslanjanju na igrače iz regije — neće ni treneri, a pogotovo ne domaći, ali ni generalno kvalitetni igrači. Jedini koji bi stvarno mogli profitirati su nogometaši upitne kvalitete, kvazimenadžerske agencije i skupo plaćeni savjetnici čije tržišno umijeće završava u podnožju Triglava i na ulazu u Gevgeliju.
