I baš zato je ovaj dan tako neobičan, jer godina koja je za nama potpuno nam je razbila sve rutine. Promijenila nam je život do te mjere da zbrajanje i oduzimanje nemaju pretjeranog smisla. Ova godina i sve ono što se u njoj dogodilo takvo je sranje da je sve što želimo nabiti je nogom u guzicu, sočnim je psovkama poslati je tamo gdje joj je mjesto, u tamnim podrumima našeg mozga, u koje ćemo zalaziti samo kada je nužno provjeriti da je lokot dovoljno čvrst i da mu podsvijest ne može ništa.

“Nemojte tako”, parafrazirat ću Sophie Lazarus, doktoricu kliničke psihologije iz medicinskog centra Wexner na sveučilištu Ohio State, koju mnogo kulturnije i ispravnije citira američki medicinski website Healthline. “Baš zato što je ova godina bila takvo govno, jedini zdravi način da je pošaljete u onu stvar i sutra budete normalni je da iz nje pokušate izvući pozitivne stvari”.

Htjeli mi to sebi priznati ili ne, stvari su se drastično promijenile. I još se mijenjaju

Lazarus se još složila sa izvjesnom Katinom Mountanos — koja je po profesiji mindset coach, kako god to želite prevesti na hrvatski ili neki od nama razumljivih jezika — da je možda i najvažnija stvar u čitavoj toj priči izbjeći ružičaste naočale i suočiti se s istinom, sa svim lošim stvarima koje su se dogodile, baš kako bi one pozitivne na kraju izašle na površinu i, ponovit ću, psihički nas zdrave uvele u novu godinu.

Prva stvar koju čovjek osjeti kad napravi taj račun iz ovog našeg kuta, sportskog i prije svega nogometnog — pa, ako hoćete, i profesionalnog i privatnog — jest sram.

Za dobar dio nas kuknjava se svodi na trivijalne stvari, na ono što je u odnosu na ono što su ljudi oko nas izgubili potpuno nevažno i tako malo. Na kraju krajeva, za dobar dio nas su neke prošle godine bile gore i teže smo ih podnosili, više su utjecale na našu psihu. Ali možete biti manje ili više inteligentni seronja i palamuditi o ovoj ili onoj bjelosvjetskoj zavjeri koja vam je, eto, zaustavila život; ma, možemo svi biti ludi naivni idioti, a vi biti u pravu, ali činjenica je da je ove godine zbog pandemije koronavirusa i COVID-19 umrlo gotovo dva milijuna ljudi.

I zanemarite sada sve izgubljene poslove, sve pokidane veze, utjecaj koji društvena distanca ima na sve nas koji ne viđamo unuke, roditelje, bake i djedove, pa i prijatelje. Koji se ne rukujemo, ne grlimo, ne smijemo zajedno. Ali činjenica je i to da više ne postoji gotovo nitko tko u ovoj godini zbog posljedica pandemije nije ostao bez nekog bliskog; bez prijatelja, susjeda, poznanika, bez nekoga koga poznaje bolje ili slabije, nekoga tko bi možda, da nije bilo svega ovoga, živio barem jedan dan duže. A oni koji su izgubili nekoga dobro znaju šta bi im značio još jedan dan. Ili bar još jedan sat.

Sjećate li se uopće kad vam je posljednji put život bio normalan? Kada je uopće počelo ovo sranje? I što je, pobogu, normalan život?

Možda nije ukusno, možda je suštinski pogrešno, ali je sasvim normalno i ljudski da se pamćenje nas čiji je život, na ovaj ili onaj način, duboko vezan s nogometom ili sportom generalno veže upravo s igrom i svemu onome što je s pandemijom naprosto nestalo. I vjerojatno se danas, neizbježno kopajući po glavi početak ovog ludila, barem zakratko prisjećate posljednje utakmice. Posljednje prave utakmice koju ste gledali, u gužvi, bez maske, nekoga zagrlili kada je pao gol, bez sumnjivih pogleda mase dok vi samo pokušavate iskašljati košticu koja vam je stala u grlu.

Za mene je to pun San Siro i kup dvoboj Milana i Juventusa u veljači. Tog jutra čudio sam se što mi na milanskom aeordromu mjere temperaturu, nekoliko mojih suputnika azijskog podrijetla zadržali su u zrakoplovu, a već se glasno pričalo o ljudima koji padaju kao muhe na ulicama tamo nekog Wuhana. Vijesti su ponavljalje da situacija nije dobra, da i Italija ima zaraženih tim novim virusom, i to njih troje. Čak troje. Mene je neka druga, mnogo važnija muka natjerala kući, a pet dana kasnije na istom stadionu odigran je duel Atalante i Valencije u okviru Lige prvaka, kojemu je prisustvovalo 44.236 ljudi.

Nisam mogao ni slutiti da je to posljednje putovanje u 2020. godini. Karte za finale Lige prvaka u Istanbulu već su bile rezervirane. Bosna i Hercegovina je nekoliko tjedana kasnije trebala igrati baraž, a ja sam, uvjeren da će proći, već planirao kako iz Dublina stići na utakmice Hrvatske u Londonu. Čitava Telesportova redakcija trebala je privremeno preseliti u Veliku Britaniju, već smo imali čitav itinerar, i znalo se tko pali roštilj, tko nabavlja pivo, a tko će se kada ljutiti što je dežurni.

A onda je, jebiga, sve stalo.

Slavlje na ulicama Bergama zamijenili su kamioni s crnim vrećama i jureća kola hitne pomoći. Utakmica s Valencijom spominjala se kao okidač, kao i ona igrana na punom Anfieldu između Liverpoola i Atletico Madrida, kada je pandemija već harala južnom Europom. Čitav život stao je u četiri zida, a nogometna lopta prvi put ikad je potpuno zaustavljena. Jest, kotrljala se po Bjelorusiji, po Nikaragvi, pretvarali smo se da nas to zanima, kao što smo se pretvarali da uživamo u crno-bijelim snimkama s Europskog prvenstva 1968. i finalu Lige prvaka iz 2003. Pregledali smo na desetine, na stotine starih utakmica, i — to znanost tek treba istražiti kako i zašto — valjda iz svega toga savršeno naučili da se pretvaramo.

Jer jednom kada je sezona nastavljena, mi smo se nastavili pretvarati da je sve u redu i da uživamo.

A nismo jer nogomet bez navijača, bar u većini slučajeva, nije prava stvar. Pisali smo puno puta o tome na Telesportu, nije stvar u frazi, nije stvar u floskulama, ali jest u činjenici da je publika i atmosfera koju ona stvara izuzetno važna kulisa za predstave koje gledamo. I jest, bilo je lijepo da se lopta opet koprca u mrežama, da se nešto igra, da smo zaokupljeni onim što volimo. Ali niti jedna predstava bez scenografije nije dobra, jer gola gluma — koliko god ona bila impresivna — nije dovoljna. I redale su se utakmice, neke od njih strašne, neke od njih fantastične, gledali smo bayerne i liverpoole i juventuse i Dinamo u Europi i mnogo drugih važnih utakmica, ali ništa od toga naprosto nije bilo isto.

Nismo mi toga sada svjesni, jer opet je takvo nešto u ljudskoj prirodi, ne primijetimo stvari koje se događaju oko nas, ali kada je nogomet — ili, ako hoćete, život — u pitanju, ovih se mjeseci završava jedna era, a tek sutra, ili jednog dana kad sve ovo prođe, započet će druga.

Jer htjeli mi to sebi priznati ili ne, stvari su se drastično promijenile. I još se mijenjaju.

Na prvu možda djeluje da sama igra nije toliko trpjela — ona će se, uostalom, najlakše oporaviti — ali čak i na terenu stvari su bitno drugačije. Na početku je sijevalo na sve strane, bilo je zabavno i veselo, činilo se jednako dobro kao prije početka svega ovoga, ali kako vrijeme prolazi i treneri dolaze u situaciju da moraju povlačiti ručnu. Raskupusani kalendar, neplanirane pauze, kratak period za odmor, veliki broj utakmica, sve je to utjecalo na fizičku spremu igrača koji teže podnose veće napore. Nisu pretjerano pomogla ni prilagodbe pravila, slika nogometne igre se polako mijenja.

Naravno da će još važnije biti promjene koje već jesu i koje će tek pretrpjeti klubovi, lige i savezi. Mnogo je onih koji žive u organizacijskom i financijskom balonu od sapunice, a ti su baloni već davno počeli pucati. Danas možda to još uvijek ne izgleda tako, jer ovo je krizna situacija, redovi su zbijeni, ovo je borba protiv zajedničkog neprijatelja, ali kako vrijeme bude prolazilo, otvarati će se novi frontovi, a u rovovima će potezati oružje jedni na druge.

Svi će tražiti svoj interes — klubovi, nacionalne lige, nacionalni savezi, kontinentalne organizacije i ona svjetska, sami igrači i treneri, brojni birokrati i njihovi gazde, televizijske kuće, na kraju, iako s najmanje snage i utjecaja, i sami navijači ili ono što se u modernom nogometu naziva konzumentima.

Nogometni svijet će se dijeliti na onaj prije i onaj poslije korone, onako kako smo mi navikli da svoj mali svijet dijelimo na onaj prije i poslije rata, ma kako davno on završio.

Mi danas zapravo nemamo pojma šta će biti sutra, samo smo naviknuti na tu rutinu, na guranje stvari pod tepih, i želimo da nam ova noć u kojoj krećemo u novi krug oko sunca opet bude ono što jesmo navikli da jest, iluzija da će to sutra biti nešto novo i bolje. I cijenjena doktorica Lazarus sasvim sigurno je u pravu, za tu iluziju zdravo bi bilo danas podvući crtu, prihvatiti loše stvari i izvući one dobre, te na taj način krenuti u novu godinu. Ali nekad su stvari toliko komplicirane i teške, da im morate pristupiti na najlakši i najjednostavniji način. Na onaj koji vam je prvi pao na pamet.

I zato, ovu 2020. godinu treba ispratiti onako kako je, ovakva gadna i ružna, zaslužila — nabiti je nogom u prljavo dupe, poslati u tri lijepe materine, zaključati u hladni i mračni podrum i zaboraviti da nam se ikada dogodila. Jer, eto vam najpozitivnije stvari iz svega onoga što se dogodilo: ona je bila toliko loša da iduća, kakva god bude, mora biti bolja.

Sretna Nova godina!