U današnjem Vikend-retrovizoru prisjećamo se tog fantastičnog nepobjedivog Arsenala.

xxx

Bio je kasni rujan 2002. i Arsene Wenger je imao razloga prvi put u životu biti bahat. Njegov Arsenal, koji je sezonu ranije osvojio dvostruku krunu i potvrdio je trijumfom za Charity Shield, upravo je rutinski svladao Borussiju Dortmund u Ligi prvaka i na vrhu ljestvice čekao je dvoboj s Boltonom. Imao je Arsenal 14 bodova iz šest utakmica, dotad uvezao 27 ligaških utakmica bez poraza, 45 u kojima je postigao bar jedan gol i na startu nove sezone još uvijek je bio bez poraza. Dave Woods, novinar tabloidnog Daily Stara, osjetio je sjajnu priliku za bombastičnu naslovnicu i zabacio je udicu.

”Možemo li imati idealnu sezonu, bez poraza?”, ponovio je pitanje Wenger, a onda se šeretski nasmijao, uhvatio zrak i bez zastajanja ispričao: “Naravno da možemo. I drugi menadžeri razmišljaju isto, samo nemaju to hrabrost reći. Ja imam. Ovo je vrhunska momčad i može biti prvak bez poraza, i to ćemo i pokušati. I uraditi”.

Znao je vjerojatno Arsene u tom trenutku da će zapaliti javnost, da će do seksualnog uzbuđenja dovesti navijače Arsenala i naoštriti apsolutno svakog suparnika u dugoj sezoni koja je dolazila, ali bio je previše bahat i napaljen da bi razmišljao o vlastitoj svlačionici. Arsenal će, istina, svladati Bolton na Highburyju, razbiti Leeds United u gostima i Sunderland u Londonu, ali onda je došlo gostovanje na Goodisonu.

Deset minuta nakon što je ušao na teren i samo 26 sekundi prije kraja utakmice još uvijek poluanonimni Wayne Rooney – koji je u to vrijeme zarađivao 80 funti tjedno – spustio je jednu dugu loptu, okrenuo se, napravio par koraka i zarolao majstoriju iza leđa Davida Seamana.

”Ovom dečku bi trebalo biti samo 16 godina…”, zavapio je poslije Wenger, a velika Arsenalova serija je bila gotova. Idućeg vikenda izgubit će od Blackburna kod kuće, kasnije i u Southamptonu, a do kraja sezone Arsenal će proklizati na drugo mjesto i gledati Manchester Unitedu u leđa.

”Nakon sezone sjeli smo da analiziramo zašto smo izgubili titulu”, prepričao je Wenger desetljeće kasnije Amy Lawrence, autorici knjige Invincible. ”Martin Keown je odmah ustao i rekao: ‘Ti si kriv. Onda kad si rekao da ćemo biti prvaci bez poraza, ti si nas opteretio, stavio nam pritisak na leđa. To je nemoguće izvesti. Ti si kriv.’ I ja jesam bio kriv. Ali sam tada ustao i rekao da nije nemoguće. I da ćemo to jednom i napraviti, samo ako budemo vjerovali u to”.

Arsene Wenger je gotovo slučajno stigao u Premier ligu. U Istanbulu je za Novu godinu 1989. kao Monacov trener skautirao Galatasaray, a let natrag vodio ga je preko Londona, gdje je ostao prespavati. To što je Arsenal baš tada igrao sjevernolondonski derbi bila je savršena slučajnost – Dennis Roach, menadžer Glenna Hoddlea, imao je ulaznicu viška i Francuz je završio u VIP salonu Highburyja. Ondje je prvo sreo Barbaru, suprugu Davida Deina, i završio na večeri u njihovu domu. Arsenalov dopredsjednik i jedan od ključnih ljudi kluba zaljubio se u Wengera i sedam godina kasnije Wenger je predstavljen na Highburyju.

Njegove su metode bile drugačije od tada standardnih i Francuz je uskoro pokrenuo revoluciju ne samo u Arsenalu, nego i u engleskom nogometu uopće. Ono što je na početku smatrano alkemijom brzo je bilo općeprihvaćeno, a Wenger je dobio status jednog od najboljih trenera na svijetu, status koji je ubrzo i potvrdio ne samo odličnim rezultatima i trofejima, nego i činjenicom da je Arsenal igrao drugačiji, bolji, ljepši nogomet nego ikada prije.

Bilo je to, istina, drugačije vrijeme u kojemu se i percepcija novca u nogometu razlikovala od današnje, ali Wenger ni za tadašnje pojmove nije bio od prevelikih troškova. Zadnjih nekoliko godina malih uspona i velikih padova zapravo su nam potpuno pokvarili sliku o njemu i natjerali da zaboravimo kako je Francuz u to vrijeme imao status sličan najvećim trenerskim zvijezdama današnjice – on je bio inovator i revolucionar, čovjek ideje i savršene improvizacije, koji je od onoga što je imao izvlačio najbolje. I to na lijep način.

Ja sam uvijek vjerovao da možemo, od prvog dana, otkako smo počeli raditi na stvaranju ove momčadi

U ljeto 2003. u Arsenal je stigao tek jedan važan igrač za sezonu koja je dolazila – Jens Lehmann. Njega je Wenger dugo pratio i gledao i procijenio je da će se svojim mentalitetom i karakterom savršeno uklopiti u momčad koju je već imao – momčad koju je stvarao još od dolaska u klub 1996.

Centralna figura bio je Dennis Bergkamp. Njega je u klub doveo Bruce Rioch godinu prije nego što je Wenger Japan zamijenio Engleskom, ali profilom je bio savršen za nogometnu filozofiju koju je Wenger želio instalirati u Arsenalu. S Nizozemcem je započela Arsenalova revolucija – on je postao dirigent oko kojeg se slagao orkestar. Bergkamp je bio primjer, čovjek koji je podigao standarde u Arsenalu, promijenio DNK momčadi i u njega unio ideju i inventivnost, ali i snagu kolektivnog duha. Tih, povučen, ali i dalje lider momčadi, čovjek koji je vukao sve oko sebe i prilagođavao njihov karakter onome što je Arsenal trebao.

Njemu karakternog antipoda Wenger je godinu kasnije dobio u Patricku Vieiri, koji je bio sve samo ne tih i povučen, i na terenu i izvan njega. Vieira je bio taj koji je lupao šakom o stol – ili u nečiji nos ako je trebalo – i koji je ekipu punu osobnosti držao na okupu u kad su stvari išle loše. Do kraja 2000. tu su već bili i Thierry Henry, Freddie Ljungberg, Robert Pires, Lauren, iz akademije je izašao Ashley Cole, a uskoro je stigao i Sol Campbell.

Wengerovo umijeće tih se godina najviše mjerilo u njegovoj sposobnosti improvizacije i prilagodbe situaciji. Ova je momčad većinom igrala u relativno standardnom sustavu 4-4-2, koji je bio sve samo ne revolucionaran, ali Francuz je od ekipe izvlačio maksimum. Na primjer, Laurena – koji bi gotovo jednom tjedno ljutit dolazio u njegov ured da mu objasni kako je on ustvari desni ili centralni veznjak – pretvorio je u vrhunskog bočnog braniča, a upravo je u sezoni 2003./04. Kolo Toure pretvroren u stopera.

Ljeto ranije Toure je bio na probi u Arsenalu. Silno željan dokazivanja, agresivno je startao na svaku loptu, a kada je jedna došla do Wengera pored aut linije, Bjelokošćanin je bez pardona pokosio budućeg trenera i poslao ga fizioterapeutu na terapije. “Tu sam ustvari shvatio da je to igrač kakvog trebamo da napravimo ono što želimo, da budemo najdominantnija momčad lige”, objasnio je Wenger.

Arsenal je sezonu otvorio protiv Evertona na Highburyju – Henry i Pires su zabili za savršen početak priče koja se neće završiti sve do posljednjeg kola i utakmice s Leicesterom na istom mjestu. Psihološka snaga momčadi i sve ono što su igrači naučili u porazima sezonu ranije ovaj je put bila velika Wengerova prednost. Prvi prijelomni trenutak došao je već u rujnu na gostovanju kod Manchester Uniteda.

Battle of Old Trafford došao je sedam dana nakon što se Arsenal protiv Portsmoutha provukao s neriješenim rezultatom i to nakon sumnjivog penala. Ovaj put je Ruud Van Nistelrooy imao Arsenal na konopcima – Vieira je već bio isključen, a Nizozemac je nakon duela s Keownom dobio penal u sudačkoj nadoknadi. Pogodio je gredu, a ostalo je povijest – kazne i suspenzije nakon koškanja su pljuštale, ali Arsenal je dobio krila i predvođen fantastičnim Henryjem (ukupno 24 gola) nastavio fantastičnu seriju.

A onda je došlo proljeće. Arsenal je na Stamford Bridgeu izvukao pozitivnih 1-1 u prvoj utakmici četvrtfinala Lige prvaka, potom u finišu ispustio pobjedu protiv Uniteda četiri dana kasnije u prvenstvu (1-1) i onda putovao na Villa Park na polufinale FA kupa protiv Manchester Uniteda.

”Bila je to moja najveća greška”, kasnije će priznati Wenger. ”Trebao sam žrtvovati FA kup. Ali nisam”.

Umorna ekipa izgubila je golom Paula Scholesa (0-1), a onda tri dana kasnije ispustila i prednost protiv Chelseaja i u završnici utakmice ispala iz četvrtfinala Lige prvaka (1-2). U London je potom, 9. travnja, stigao Liverpool i nakon prvih 45 minuta imao prednost od 2-1. Arsenal je djelovao kao hodajući mrtvac; nemoćan, frustrirajuće slab i psihološki gotov. Igrači su u svlačionicu ulazili spuštenih glava, Highbury je bio potpuno nijem – najbolja sezona u povijesti kluba raspala se u samo 10 dana!

U svlačionici je potpunu tišinu prekinuo Martin Keown. Najstariji igrač u momčadi obično je držao govor prije utakmice i većina suigrača smatrala ga je smaračem koji ponavlja uvijek iste fraze, ali ovaj put je upalilo: “Ovo tamo nismo bili mi. Vrijeme je da se ovo završi, da pokažemo da mi ovo možemo, da ćemo biti prvaci i da nas nitko ne može dobiti”.

Pires je zabio četiri minute nakon povratka na teren; Henry je dodao jedan u sljedećem napadu, a konačnih 4-2 postavio u 78. minuti. Arsenal je preživio najtežu utakmicu, a onda krajem travnja na – gdje drugdje – White Hart Laneu proslavio titulu prvaka, posljednju koju će osvojiti do današnjih dana. Preostale četiri utakmice odradili su Topnicu tek toliko da ih ne bi izgubili, koncentracija je maksimalno pala, a protiv Leicestera u posljednjem kolu na svom terenu su čak i gubili nakon poluvremena. Ipak, uspjeli su.

”Mislim da ljudi nisu ni svjesni koliko je teško odraditi takvu sezonu”, ispričao je Wenger 10 godina kasnije u knjizi Invincible. “Toliko uspona i padova, toliko dobrih i loših stvari i svega onoga što vas prati u jednoj sezoni, i sve to nabijete u takvu seriju bez poraza. Ali ja sam uvijek vjerovao da možemo, od prvog dana, otkako smo počeli raditi na stvaranju ove momčadi. I na kraju sam znao da hoćemo, da ćemo izdržati i napraviti nešto zbog čega ćemo ući u povijest i što nitko neće tako lako ponoviti”.

Gotovo 14 godina kasnije Manchester City putuje na noge Liverpoolu i u prilici je označiti točno pola sezone kao neporažena momčad. Pep Guardiola je na Etihadu napravio stroj podmazan petrodolarima i pogonjen Katalončevom idejom. Manchester City ima 10 bodova više nego što je Nepobjedivi Arsenal imao u isto ovo vrijeme 2004. Najbliži konkurent mu je na -15; Arsenal je iza leđa imao United na -2. Zabio je City i 22 gola više i mnogo je dominantniji nego tadašnji Topnici – ima 30 posto više udaraca prema suparničkom golu i udaraca u okvir, ima i 20 posto veći conversion rate, ali i 30 posto udaraca manje prema svojim vratima. Ali na svako pitanje o osvajanju titule bez poraza, Pep Guardiola ponavlja isto.

“Nema šanse. To se ne može dogoditi, nije moguće. Pokušat ćemo nastaviti, ali neke ćemo utakmice izgubiti. Ovo što se trenutno događa je izuzetak. Nije normalno.”

Valjda je samo je Arsene dovoljno vjerovao da je to moguće.