Što je zapravo pošlo po zlu?

Priča je to koja, naravno, nema apsolutno nikakve veze s nogometom, a pogotovo ne s trenerskim znanjem Ivajla Peteva. Ili bilo kojega od njegovih vjerojatno samo fiktivnih protukandidata, među kojima je u javnosti najveću podršku ima legendarni kapetan reprezentacije Sergej Barbarez. Ustvari, u proteklih više od mjesec dana gotovo nitko — uključujući čelnike saveza, članove Stručne komisije, novinare, neutralne komentatore i navijače — nije govorio o samom nogometu i tome što bi na terenu i u svlačionici Petev ili neki drugi kandidat donio ovoj reprezentaciji.

Kaos je došao do svog vrhunca, koji je onda kulminirao javnim skidanjem maski i otvorenim ratom u kojem fekalije lete i smrde na sve strane

Razlog tomu je jednostavan: ovo nije situacija u kojoj BiH traži izbornika nogometne reprezentacije, nego otvoreni i očekivani rat za prevlast i moć.

U teoriji selektora bira 15 članova Izvršnog odbora, ali stvari su u praksi već jako dugo drugačije. Za početak, taj se odbor osigura formiranjem potpuno nepotrebnih komisija koje opet formiraju nove komisije, a sve kako bi se stvorio alibi, izbjegla bilo kakva odgovornost i pozornost javnosti odvukla na trivijalne stvari kakve su imena desetaka kandidata s kojima se, kao, eto, razgovara. U stvarnom svijetu bilo je dovoljno da najmoćniji predstavnici svakog naroda postignu međusobni dogovor koga podržati — a kako oni taj dogovor postižu, ostaje nam da pretpostavljamo sami — i taj bi kandidat dobio apsolutnu podršku Izvršnog odbora.

Nakon suspenzije nacionalnog saveza, formiranja UEFA-ina Komiteta za normalizaciju i potom sastavljanja novog Izvršnog odbora, ovakve stvari su išle relativno glatko. Svaka negativna kritika lako se pokrivala pričom o sudjelovanju na Svjetskom prvenstvu u Brazilu, rezultatski, financijski i organizacijski neuspjesi su se gurali pod tepih, a uloga Elvedina Begića i njegovih suradnika u njima minimizirala i spinala.

Ključ je, dakako, bio u činjenici da se Begić o podjeli interesa lako dogovarao sa Beusom, koji nije bio pretjerano zainteresiran za A reprezentaciju i svoje je interese vidio u drugim ingerencijama saveza, te Miletom Kovačevićem kao predsjednikom Fudbalskog saveza Republike Srpske, koji se zadovoljavao mrvicama. Tako je Begić, do 2012. potpuni nogometni anonimus — kao što su, uostalom, i Beus i Kovačević — prešutnim dogovorom imao potpunu moć odlučivanja kada je u pitanju A reprezentacija Bosne i Hercegovine. I sve bi ovo bilo samo dojam, samo pretpostavka i još jedna spekuliacija da potvrdu nismo dobili s najveće moguće razine — od Zeljkovića, budućeg predsjednika Nogometnog saveza Bosne i Hercegovine.

Što nas dovodi do problema kojeg trenutno imaju u Savezu.

Naime, prema Statutu saveza njegov novi predsjednik, nakon osam godina Begićeva mandata, mora biti predstavnik FSRS-a. Međutim, umjesto Begiću lojalnog Kovačevića ili nekog iz istog ešalona kadrova, u ovoj entitetskoj organizaciji dogodio se svojevrsni legalni puč kojim je Zeljković došao na vlast. Po bosansko-hercegovačkoj tradiciji, i njegov nogometni CV potpuno je prazan, a poduzetnički život razvijao mu se od vođenja noćnog kluba do entitetskih tendera s jednim ponuđačem. Slučajnost je, naravno, da je nećak izvjesnog Milorada Dodika, a u nogomet se uključio prvo kao član uprave, a onda i predsjednik banjalučkog Borca koji se pod njegovog palicom, na ovaj ili onaj način, oslobodio dugova i vratio u Premijer ligu.

Ono što Zeljkovića odvaja od ostalih sličnih nogometnih entuzijasta je njegova ambicija. Preko noći je postao najmoćniji čovjek nogometa u Republici Srpskoj i jedini kandidat za predsjednika Saveza. On je tu funkciju već trebao preuzeti, ali nije jer su zbog koronavirusa bile odgođene skupštine lokalnih saveza u Federaciji, pa je Zeljković član Izvršnog odbora, a Begić predsjednik u tehničkom mandatu sve do održavanja iduće generane skupštine, koja bi trebala biti krajem ožujka.

I nema sada nikakve sumnje — sve je to Zeljković sam ispričao u intervjuu za sarajevski Fokus — da je budući predsjednik želio igrati po već postojećim pravilima.

Nije reagirao kada je Begić, pokušavajući zadržati bar nekakvu moć i status koji ima u savezu, sebi poklonio doživotnu titulu počasnog predsjednika saveza i sebi izmislio funkciju za predstojećih 15 godina. Nije reagirao, a kao FSRS-ov predsjednik je mogao, ni kada je Begić predložio promjenu statuta koja bi uključivala povratak na etničke principe glasanja, vjerojatno vjerujući kako je sve to dio dogovora u kojemu će na kraju on ipak biti prvi čovjek i taj koji barem prividno odlučuje. Ono s čim Zeljković nije računao je da je Begić spreman riskirati apsolutno sve, uključujući i budućnost A reprezentacije, kako bi zadržao moć u savezu.

Jer upravo je pitanje izbornika savršeno za mjerenje čiji je veći.

Jasno je da je još jedan legendardni kapetan Zvjezdan Misimović, koji ga je predložio u doslovno jednoj rečenici, bio samo marioneta. Petev nije pao s neba, on jest jedini Zeljkovićev kandidat iz razloga koje ne osjeća dužnim objasniti nikome i on je očekivao da će dogovor da predsjednik bira izbornika biti ispoštovan. S Beusom — povučenim, ali izuzetno važnim likom o kojem se ne zna gotovo ništa, ali koji ima jednaku moć kao i Begić i sada Zeljković — očito je kliknuo gdje treba i ovaj se lako prilagodio, ali Begić je izvukao teško naoružanje.

Manje je važno to što je drugi član komisije — još jedan legendarni kapetan, Emir Spahić — preskočio Peteva i za izbornika predložio Barbareza, jer na kraju je zaključak Komisije bio da je najbolji kandidat Petev, što je IO trebao potvrditi kao formalnost. No, Begić se prosto odlučio ne pojavljivati na sjednicama Izvršnog odbora i kaos je došao do svog vrhunca, koji je onda kulminirao javnim skidanjem maski i otvorenim ratom u kojem fekalije lete i smrde na sve strane.

Što je samo po sebi sramotno — očito je da baš nikome u ovoj priči zapravo nije stalo do reprezentacije ili nogometa i da se radi isključivo o privatnim interesima i borbi za moć. Frustriranu javnost, uključujući i navijače i novinare i bivše igrače i legende, ljude koji samo žele bolje rezultate i normalan nogomet, za to vrijeme je bilo lako podijeliti i odvući u pogrešnom smjeru u kojemu se bave nevažnim trivijalnostima u svom naivnom vjerovanju da savez u ovom trenutku stvarno traži selektora nogometne reprezentacije. Jer, opet — ne, ne traži, ovo je samo njihov rat za moć.

I to rat koji je Bosnu i Hercegovinu doveo u pat-poziciju.

Begić je naivnog Zeljkovića ulovio na spavanju i poturio mu novi Statut po kojemu mu je osim glasova dvije trećine (u prvom krugu) ili natpolovične većine (u drugom krugu) za svaku odluku nužno i da je barem jedna od tih ruka bošnjačka (jednako kao i hrvatska i srpska). Statut ne prepoznaje situaciju u kojoj nije postignut dogovor; točnije, tada se u teoriji okreće Odboru za posredovanje čiji je automatski član Begić, ali koji još nije službeno formiran i koji treba formirati Skupština, a koja se prema svemu sudeći neće okupiti do kraja ožujka. Nakon početka kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo.

Ukratko, s obzirom na moć koju Begić barem zasad ima, to u praksi znači da je glasanje povjerenja novom izborniku — dok se on zove Ivajlo Petev — blokirano i da će tako biti dok se ne postigne dogovor. Hoće li taj dogovor uključivati kompromis, navlačenje novih maski i pronalaženje zajedničkog interesa, ili će naprosto predstavljati nečije zabijanje noža u leđa ili možda brutalnu sječu glava, to još uvijek ne znamo.

Ali to zapravo više nije ni važno. Jer ono što znamo je da neće uključivati bolje sutra nogometne reprezentacije Bosne i Hercegovine. Ovim ljudima to ne znači ništa.