Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Na posudbi

Nije sve tako sivo

Klupski nogomet u BIH može puno bolje

Klasično lokal-patriotsko pretjerivanje veli da onaj tko nikada nije bio u Mostaru ustvari i ne zna stvarno značenje pojma vrelo ljeto. Kako god, kada ono nastupi, Posudba pravi svoj prirodni krug i pretvara se u kratki, ali bogati povratak u matičnu sredinu. To vam — i to je, da se ne lažemo, blago rečeno — ustvari znači veliki odmak od svakodnevnih interesa kada je ovaj posao u pitanju i svojevrsno vraćanje vremena unatrag.

Kada živite daleko od rodnog mjesta (radni) odmor ondje vam se, pogotovo u maloj sredini kakva je Mostar, pretvara u nekakvu konstantnu životnu godišnjicu mature u kojoj se, željeli vi to ili ne, sadašnjost i realnost stalno pretapaju s pričom o “starim dobrim” vremenima iz kojih želite izvući još ponešto i iskoristiti danas. I sasvim je normalno i logično da se u toj svakodnevnoj rekapitulaciji života s ljudima iz prošlosti — baš kao na godišnjici mature — prije ili kasnije razgovara o onome što radite. Međutim, kada se bavite javnim poslom kakav je ovaj, ljudi na njega mogu gledati iz svoje perspektive, a ona je u tom slučaju najčešće povezana s prošlošću i onim kakvim vas pamte prije nego što ste nestali i postali još jedna rođendanska čestitka na Facebooku.

Možda je zato najčešća reakcija ljudi kada mi govore da (barem površno) prate moj rad bila ta da su iznenađeni koliko sam pesimističan i negativan postao, jer to nije priroda po kojoj me poznaju i nije dojam kakav sam ikad prije ostavljao na njih. Ne prate li bosanskohercegovački nogomet pasionirano i predano — a velika većina ne prati — naprosto nisu svjesni njegove realnosti i koliko 15-ak godina bivanja unutra može utjecati na čovjekovu perspektivu i promijeniti ga.

“Znam da je loše, znam da je grozno, ali vidiš li ti išta pozitivno? Vidiš li išta dobro oko sebe?” Jebiga, gledam već dugo i ne vidim, ne puno toga. Ali opet, stvari se mijenjaju s perspektivom, a ona se mijenja s okruženjem. Možda je zato i za mene čitav prošli vikend — službeno prvi ove nogometne sezone — djelovao pomalo nadrealno.

BIH ima potencijal stvoriti najzanimljivije, najneizvjesnije i najravnopravnije natjecanje u okruženju, a da u isto vrijeme bude poligon za mlade igrače i trenere

Prvo kolo Premijer lige otvorio je klub za kojeg se u mojoj obitelji navija generacijama i po defaultu, i na čije utakmice sam kao navijač, a kasnije profesionalno, redovno odlazio gotovo svakog vikenda. Ne trebam vam opet ponavljati kroz što su sve ovaj grad i Velež prošli u zadnjih 25 godina, ali pad koji je taj klub doživio u odnosu na vrijeme od prije neovisnosti Bosne i Hercegovine je brutalan i bolan. I bilo je u međuvremenu kratkih hvatanja zraka i pokušaja isplivavanja na površinu, ali većina našeg navijačkog života se u posljednjih nekoliko desetljeća svela na bolno grebanje licem po dnu.

Prošle je sezone Velež kroz Prvu ligu Federacije i nakon tri godine jedva izborio povratak u Premijer ligu, ali čak i za tu početnu euforiju i logični zamah početka sezone iznenađujuća je bila posjeta stadionu u subotu. Kolona automobila doslovno se razvlačila od stadiona koji se nalazi u sjevernom mostarskom predgrađu sve do južnog izlaza iz grada; i oni s već kupljenim ulaznicama propustili su prvi udarac sezone, a na malene tribine natrpalo se gotovo 4.000 ljudi koji su, simbolično, gledali uvjerljivi i potpuno zasluženi trijumf gostujuće Mladosti iz Doboja, malenog sela kod Kaknja.

Drugi povratnik u Premijer ligu ove sezone je banjalučki Borac, a on je iste večeri sezonu otvarao na Grbavici protiv Željezničara. Sarajevski klub je u svojevrsnoj krizi; prošle sezone promijenio je upravu koja je bila u sukobu s navijačima, ali to nije pretjerano popravilo atmosferu, pogotovo nakon što je klub zbog neispunjavanja obaveza ostao bez licence za nastup u Europi. Možda se varam, ali sve oko Želje posljednjih mjeseci djeluje nekakvo sivo i tmurno; ako ništa drugo, nedorečeno i bez jasne perspektive, ali i pored toga je gotovo 6.000 ljudi prošlo kroz kapije Grbavice.

Sutradan je na drugom kraju Sarajeva najveći stadion u zemlji bio domaćin dvoboju između prvaka FK Sarajevo i drugoplasirane momčadi iz prošle sezone Zrinjskog. Momčad iz Mostara koju ove sezone predvodi Hari Vukas dodatno se pojačala i bez problema se prošetala prvim kolom europskih kvalifikacija protiv makedonske Akademije Pandev, dobivši dodatno na samopouzdanju, dok je Sarajevo uz dostojan otpor iz Lige prvaka ispalo od Celtica. Dvije na papiru daleko najbolje momčadi lige nisu bile nikakav garant velikoj utakmici, pogotovo jer su i jedni i drugi i dalje okrenuti europskim natjecanjima od kojih ustvari zarađuju novac, ali na Koševo je u nedjeljnu toplu ljetnu noć došetalo — ili se dovezlo iz Mostara — više od 7.000 gledatelja.

Tuzlanska Sloboda imala je čudno ljeto u kojem je otpustila trenera Zlatana Nalića, a da u klubu ni sami nisu imali opravdanje. Onda su još čudnijim napravili prijelazni rok u kojemu su im igrači dolazili, pa tjedan kasnije odlazili razočarani stanjem u klubu. Ipak, Sloboda je na otvaranju sezone dočekala Radnik iz Bijeljine — koji je od Spartaka iz Trnave ranije u tjednu ispao na penale — a na Tušnju se skupilo oko 3.500 gledatelja. Čak je i pobjedu njihovih gradskih rivala Tuzla Cityja na gostovanju u Ugljeviku, gdje kao domaćin igra Zvijezda 09 iz etno sela Stanišići — dakle duel dva (zamalo) privatna i umjetna kluba bez ikakve navijačke baze ili tradicije — gledalo 500-tinjak ljudi.

Vikend je u ponedjeljak zaključen na širokobriješkoj Pecari, gdje je domaćin kojeg je s klupe vodio Goce Sedloski neočekivano izgubio od zeničkog Čelika u utakmici koju je s tribina za maleno mjesto s jedva 30.000 stanovnika pratilo solidnih 1.200 gledatelja.

Dakle, u prvom kolu u šest utakmica gosti su slavili u tri, još jedna je završena neriješeno, dok su na domaćem terenu navijače u gustim i neizvjesnim utakmicama razveselili samo Sarajevo i Sloboda. Na tribinama se prema službenim podacima NSBiH našlo 21.700 gledatelja, što je prosjek od 3.617 po utakmici. Što je za ligu ovog nivoa sasvim dobro. Za ilustraciju, u posljednjem kolu prošle sezone, odigranom prije jedva 50-ak dana, šest utakmica je gledalo 3.360 ljudi. Ukupno.

Realno gledajući, nogomet je bio jednako loš kao i prije tih 50-ak dana. Onaj kojemu sam ja svjedočio uživo u Mostaru bio je, u usporedbi s prosječnim europskim ligama, na poluamaterskom nivou. Velež je bez konkretnog plana i organizacije kružio oko gostujućeg bunkera i bildao statistiku nerezonskim šutovima iz daljine, dok je Mladost iskoristila tri početničke pogreške i hladno istuširala euforičnu publiku. Nisu gosti bili ništa bolji, daleko od toga; razliku je pravilo tek iskustvo nekoliko igrača u odnosu na Veležovu drugoligašku mlađariju te odlična izvedba Matthiasa Fanima, nekada perspektivnog nogometaša West Hama koji je nekako došao do Mladosti iz Doboja kod Kaknja.

Na Grbavici se Borac također zakopao u bunker koji Željezničar nije znao probiti pa je djelovalo da su svi zadovoljni s početnim nulama kojima na kraju nitko ne gubi previše. Na Koševu je derbi presudio jedan gol, a nogomet je bio daleko od vrhunskog; Radnik je kod Slobode djelovao umorno i tromo valjda zbog napornog tempa od dvije utakmice u istom tjednu — na početku sezone! — a sličan dojam ostavio je i Široki Brijeg protiv Čelika. Tek je Tuzla City furiozno razbila Zvijezdu (5-1), ali prije da bi to mogao biti znak da je Zvijezda jedna od onih momčadi koja će ove godine samo popunjavati ljestvicu da bi liga imala parni broj ekipa i bodove skupljati urijetko.

Hoću reći, kada se podvuče crta, realnost nije ništa manje siva nego je bila prošle ili u zadnjih nekoliko sezona. Prvak već 11 godina nije uspio proći prvu prepreku u kvalifikacijama Lige prvaka, i to je dobar pokazatelj kuda ova liga ide i kolika je realna kvaliteta klubova koji u njoj igraju.

Ali za bosanskohercegovački nogomet sve je stvar perspektive.

Ovaj vikend je pokazao da se stvari mogu postaviti i u pozitivu. Naime, BIH klupski nogomet ima, pisali smo to i ranije, specifičnu situaciju i kulturu koje mu nude drugačiji, ali ogroman potencijal koji se može i treba iskoristiti. Natjecanje je to ravnopravnih klubova, liga u kojoj se financijski nitko ne ističe do te mjere da mu novac može garantirati apsolutnu dominaciju, kao što je slučaj u većini zemalja okruženja. Bosna i Hercegovina nema ni klubova kojima tradicija garantira tu dominaciju; nema jer je ta tradicija naprosto izblijedjela s vremenom i nije iskorištena u trenutku kada su klubovi u regiji radili isto. U isto vrijeme mala je to liga s relativno velikim brojem klubova koji imaju navijačku bazu željnu nogometa i velikih utakmica, čega je potvrda upravo takav solidni posjet u prvom kolu koji se s vremenom istopi u onaj iz zadnjeg prvenstvenog kola.

S povratkom Veleža i Borca čeka nas još koji veliki derbi — već idućeg tjedna igra se onaj mostarski, sarajevski je odavno popularan u europskim okvirima, sada imamo i specifičan gradski derbi u Tuzli, hercegovački između Zrinjskog i Širokog, a derbijem u kontekstu tradicije i navijačke baze mogu se smatrati i gotovo sve međusobne utakmice Sarajeva, Željezničara, Veleža, Čelika, Slobode i Borca, kojima su se u posljednjih desetak godina ne samo pridružili nego većinu i nadišli Zrinjski i Široki Brijeg. Dakle, doslovno bi nas svakog vikenda mogao čekati jedan derbi i, naravno, uvjetno rečeno, velika utakmica.

Usto, u klubovima nema velikih ulaganja, kao ni imperativa rezultata u europskim okvirima, što znači da bi u praksi klubovi trebali imati dovoljno prostora da mladim trenerima daju priliku i drže im leđa. I naravno, najvažnije od svega, takvi klubovi trebali bi biti otvoren prostor za mlade igrače da se bez ogromnog pritiska i s velikim povjerenjem čeliče i stvaraju iskustvo koje bi im garantiralo korak naprijed.

Ukratko, Bosna i Hercegovina ima potencijal stvoriti najzanimljivije, najneizvjesnije i najravnopravnije natjecanje u okruženju, a da u isto vrijeme bude poligon za mlade igrače i trenere te vrhunska razvojna liga, od čega bi korist imali i samo natjecanje, njegovi klubovi ali i budućnost nogometne reprezentacije Bosne i Hercegovine.

Međutim, realnost je surova i potpuno je drugačija.

Potencijal postoji, ali njega ne koristi gotovo nitko, ne na način na koji bi trebao. Klubovi se trpaju (za te uvjete) skupim i istrošenim strancima, treneri često ne prežive ni dva uzastopna poraza — Sedloski je, eto, dao otkaz odmah nakon ispadanja  iz Europe od kazahstanskog Kairata i poraza u prvom kolu prvenstva — a mladi igrači najčešće su tek neophodni ukras u zapisnicima utakmica. Ulaganja u infrastrukturu su minimalna, a rad s mladima se — čast izuzecima — svodi na humanitarno upošljavanje bivših igrača upitnog trenerskog znanja.

Nogometni savez prema domaćem natjecanju odnosi se maćehinski, njemu je prioritet reprezentacija koja se hrani tuđim proizvodima i jedva preživljava, a domaće prvenstvo i sve što ga okružuje su nužno zlo. Navijači koji dolaze na stadione, pogotovo gostujuće, tretiraju se kao zaluđene budale. Ionako mali marketinški potencijal ne koristi se nikako, utakmice se guraju na plaćene kanale koji nisu još dostupni svima, a prijenosi su kvalitetom ostali je u 1980-ima.

I pored svega toga, Premijer liga Bosne i Hercegovine je prošlog vikenda potvrdila da može puno bolje od nivoa i renomea koje sada ima. Nogometni navijači širom zemlje prošlog su vikenda potvrdili da žele više i da su gladni domaćeg nogometa. I jest, ključna stvar je perspektiva, ali prije svega ona kod ljudi koji upravljaju nogometom i klubovima u ovoj zemlji.

I koji već desetljećima ne vide potencijal koji Premijer liga zaista ima.