Još jedna sezona nogometne Premijer lige Bosne i Hercegovine, ukupno 21. otkako se igra u ovakvom sustavu, krenula je upravo onako kako smo očekivali i kako su nas i navikli: s praskom.
Sergej Jakirović i njegov Zrinjski učinili su da je završnica prošle bila i, oprostite na pretencioznosti, najdosadnija ikad. Ponavljali smo to na Telesportu nekoliko puta, pomalo je bezobrazno i sramotno prema Zrinjskom stavljati završnicu sezone u kojoj je oborio većinu rekorda i završio prvi s 23 boda prednosti nad prvim pratiteljem u kontekst dosade, ali Mostarci zaista jesu bili toliko dobri da nikome drugom nisu ostavili ni najmanju priliku da se nadaju bilo čemu. Jer, je li, ako ćete već ubijati zabavu drugima, nema boljeg načina od samo jednog jedinog poraza u 33 utakmice, 84 osvojena boda i 74 postignuta gola, što je, opet konteksta radi, za devet golova više od Sarajeva i Željezničara zajedno.
Dakle, ni mostarskih 50-ak stupnjeva Celzija u srpnju ne može vam dovoljno pomutiti razum da pomislite kako bi netko drugi mogao u novu sezonu ući kao favorit. U prilog tome ide i činjenica da je Jakirović, kojeg su navodno — i samo navodno — u jednom trenutku željeli i Dinamo i Rijeka i još nekoliko klubova iz HNL-a koji su bili u potrazi za trenerom, ostao u Mostaru te na okupu zadržao okosnicu momčadi iz prošle sezone. Ostao je surovi strijelac i kapetan Nemanja Bilbija, ostao je i Josip Ćorluka, mladi Igor Savić, tu su i vratar Josip Čondrić te iskusni stoperi Hrvoje Barišić i Slobodan Jakovljević. Otišao je tek Ivan Bašić, kojeg je Zrinjski još i dobro unovčio, ali je u svlačionici napravljen prostor za desetak novih igrača, među kojima su i od Dinama posuđeni Mario Čuže i Petar Sučić. Zrinjski je, bar ovako na prvu, još jači.
No, činjenica je da u Mostaru ozbiljno gledaju preko granice kada je kompetitivnost u pitanju. Ispadanje od Sheriffa smanjilo je šanse, ali one su i dalje realne i Zrinjski želi postati prvi bosansko-hercegovački klub ikad u grupnoj fazi nekog europskog natjecanja. Otuda tolika širina u kadru, otuda i relativna povučenost u najavama nove sezone.
Iz Borca su se za novac otvoreno zahvalili Vladi Republike Srpske, a onda angažirali Nenada Lalatovića, koji je u BiH došao kao reality zvijezda
Upravo je taj fokus stvorio bum na drugoj strani.
FK Sarajevo prošlu je sezonu okarakteriziralo kao jednu od najgorih u svojoj novijoj povijesti. Najbogatiji klub u zemlji — barem se tako percepira, ali i ima najveću platnu listu — ostao je na četvrtom mjestu, a onda izgubio i finale Kupa od Veleža koji je s klupe predvodio Feđa Dudić. Zato su njemu poslali ponudu koja se ne može odbiti. Ne financijsku, s obzirom na to da je nju Velež izjednačio, nego onu da Dudić ima otvorene ruke u stvaranju momčadi prilagođenoj sebi i svom stilu nogometa.
Ovaj je mladi trener s Veležom napravio ogromni iskorak, nakon 33 godine ga je odveo u Europu, donio mu prvi trofej nakon 36, ali prije svega je igrao drugačiji, napredniji, suvremeniji nogomet. On se ušetao na Koševo i velikim iksom prekrižio gomilu iskusnih igrača, napravivši potpuni remont. Uključimo li i igrače koji su se vratili s posudbe, Sarajevo je u odnosu na kraj prošle sezone dobilo 16 novih imena, a ostalo bez njih ukupno 23.
Tako je Dudić sebi mogao priuštiti da preplaćuje igrače koje je tražila i konkurencija i doveo se u situaciju da u novu sezonu ulazi kao jedan od favorita. Međutim, breme favorita na Koševu zna biti teško, jer su očekivanja navijača ogromna i najvažniji potez za ovaj klub u novoj sezoni bit će pokušaj da se nađe ravnoteža između dugoročnog stvaranja momčadi koja bi mogla dominirati domaćim prvenstvom i instant rezultata kakav očekuju navijači. No, činjenica je da su i najnestrpljiviji navijači svjesni da rezultat ne može doći preko noći, pa bi to donekle trebalo skinuti pritisak sa Dudića, na način na koji Jakirović može računati da će s njega pritisak skinuti eventualni dobar rezultat u Europi, bar na početku sezone.
Zato je u prvi plan isplivalo — ili, bolje rečeno, u javnosti eksplodiralo — ono što je ovog ljeta napravio banjalučki Borac.
Otkako je njegov bivši predsjednik Vico Zeljković napustio klub i preuzeo vođenje Nogometnog saveza BiH — uključujući i Komisiju za suce — Borac se naglo razigrao. Od tada je u Premijer ligi odigrao ukupno 46 utakmica i upisao tek pet poraza, od čega su dva došla prošle sezone kada je utrka za Europu već bila gotova, a još dva od moćnog Zrinjskog. No, i pored takvih sasvim solidnih rezultata klub je prošle sezone promijenio čak četvoricu trenera: trofejni Marko Maksimović odletio je nakon drugog kola, Zoran Milinković je na klupi bio 19 dana, Nemanja Miljanović je izvukao sezonu gotovo do kraja, samo da bi ga u posljednjih devet utakmica zamijenio dotadašnji sportski direktor Tomislav Ivković.
U Banja Luci su, dakle, ovog ljeta procijenili da im za pravi iskorak i kod kuće i u Europi — gdje su lani ispali od sjevernoirskog Linfielda, koji im je utrpao četiri komada — treba vrhunski trener. Za novac su se otvoreno zahvalili Vladi Republike Srpske, a onda angažirali Nenada Lalatovića, koji je i u BiH došao u stilu u kojem je u Srbiji skupljao simpatije: kao reality zvijezda.
Da se razumijemo, jasno je da se radi o dobrom i progresivnom treneru, koji je još i maksimalno ojačao momčad i to igračima s kojima je, većinom, i ranije radio i koje odlično poznaje. Trojicu je povukao iz kragujevačkog Radničkog, dodao Milana Spremu iz kruševačkog Napretka i Momčila Mrkaića iz Vojvodine, a vratili su se i Goran Zakarić, odnosno Benjamin Tatar, obojica s reputacijom najboljih igrača lige prije odlaska u inozemstvo. I naravno, sve je to stvorilo očekivanu euforiju među navijačima, koju je inteligentni populist poput Lalatovića itekako znao dodatno potpaliti.
No, onda su stvari skrenule u pogrešnom smjeru.
Rutinskih 2-0 iz prve utakmice s B36 u Konferencijskoj ligi je pred put na Farske Otoke dobro došlo za onu Ćirinu zajebanciju o najgorem rezultatu, koja se ponekad zna i pokazati u praksi. Nije Borac ni igrao toliko loše koliko mu je voda u ušima i šum iz domaćeg okruženja stvorio problem — dva blago rečeno glupa penala vratila su Farane u igru, a onda su u raspucavanju još raspalili šamarčinu Banjalučanima i završili im europski put. Šok se nastavio i u Modriči, gdje je Borac u zamjenjenom domaćinstvu — nitko ne zna zašto? — kiksao protiv novog premijerligaša Sloge i opet, nije ni lud taj Ćiro, ispustio onih najzajebanijih 2-0. A sve to je brzo, prebrzo, otkrilo i drugo lice Nenada Lalatovića, onoga koji pod pritiskom lako puca i radi, nema boljeg naziva, potpuni cirkus.
On je ponudio ostavku, pa javno molio (?!) da se ona prihvati, a onda se zahvaljivao upravi što nije prihvaćena i što mu je omogućeno da se, eto, uhvati ukoštac s vanjskim i unutrašnjim neprijateljima te obrani svoju, klupsku i narodnu čast. Ili takvo nešto, tko bi pohvatao taj kaos. No, mudri Lalatović je u njemu dobio ono što mu je trebalo te bar do ovotjednog sudara sa Sarajevom skrenuo fokus s rezultata i okrenuo na svoj mlin. I tako ostvario svoju prvu veliku pobjedu, doslovno.
I to je, zapravo, dobro za Borac. Klub koji je kroz posljednjih nekoliko godina povlačio iracionalne i ishitrene poteze, barem kada su treneri u pitanju, ovaj put je — doduše, možda i nesvjesno — stao iza svog izbora i doveo ga u situaciju da smiri kormilo i brod odvede na mirno more. A s obzirom na Lalatovićevu kvalitetu i momčad koju je izgradio, sasvim je realno očekivati da ovaj Borac igra važnu, možda čak i ključnu ulogu u prvenstvu te, uz već spomenuti Zrinjski i Sarajevo, bude i favorit za osvajanje titule prvaka. Najvažnije pitanje je, ma kako nelogično zvučalo: tko će od ovih triju favorita imati najveći pritisak i tko će se najbolje nositi s njim? Odnosno, tko će prvi puknuti i odustati od “dugoročnog planiranja” i “gledanja na duže staze”.
A ostali?
Velež je ostao bez Dudića; nadoknadio ga je Amarom Osimom, najtrofejnijim trenerom kada je domaća liga u pitanju, ali i još jednim kontroverznim i zanimljivim karakterom. Kako će točno Rođeni izgledati dobro je pitanje, ali njihova je ambicija kontinuitet dobrih rezultata i borba za Europu. S obzirom na momčad, to bi za njih trebao biti realan doseg.
Isto važi i za Tuzlu City, koja je dobila novog trenera u Draganu Joviću, ali i preskočila prva dva kola domaćeg prvenstva, umorna od Europe. U srpnju. Željo i Široki Brijeg i dalje muče isti problemi s organizacijom i lovom od prošle sezone, ali obje su momčadi dovoljno dobre da naprave ozbiljne probleme svima i uključe se, barem do neke točke, u borbu za gornje ešalone lige. Isto važi i za Slobodu, ali i Posušje i Leotar, koji su zadržali premijerligaški status i pokušavaju se stabilizirati u društvu najboljih. Misterij je što mogu novi premijerligaši Igman i Sloga, koji su, s obzirom na svojevrsnu medijsku izolaciju niželigaškog nogometa, potpuna nepoznanica.
Ali tako je to s Premijer ligom BiH. U njoj nikad nije dosadno. Malo zbog činjenice da su momčadi poprilično izjednačene, malo zbog karaktera koji vode klubove, malo i zbog očiglednih nelogičnosti i nepravilnosti u samom natjecanju. Cirkus je ponovo u našem gradu. I neka je.
