Podvlačiti crtu pod učinak nogometne reprezentacije Bosne i Hercegovine u tek završenim kvalifikacijama za Europsko prvenstvo, ili praviti ozbiljnu analizu napravljenog na terenu, bilo bi bespotrebno i besmisleno. Za ozbiljnog pratitelja prilika u bosansko-hercegovačkom nogometu to bi bio i izraz nepoštovanja prema samom sebi, svom vremenu, ali i zdravoj pameti.
BiH je u ovom ciklusu, koji se igra u 21. stoljeću u kojemu se vrijednosti i mogućnosti individualaca analiziraju detaljnije nego ikad prije, pozvala i ‘isprobala’ ukupno 41 nogometaša, od kojih njih samo trojica nisu dobili niti jednu minutu. U tom je periodu ova selekcija — koja je, valja to naglasiti, u natjecanje ušla iz druge jakosne skupine! — uspjela pobijediti u tri utakmice; u prvoj protiv Islanda (3-0) i u dvjema protiv Lihtenštajna (2-1, 2-0). Zabila je devet golova, što će reći da je u preostalih sedam utakmica protiv Luksemburga, Slovačke i Portugala po dvaput, odnosno Islanda još jednom, zabila čitava dva gola, a primila njih 19. Gol razlika 2-19. Za sve to čelnici Nogometnog saveza trebali su trojicu različitih izbornika, a krenuli su otpuštajući četvrtog koji se godinama pripremao i pripremio — njihove riječi, ne moje — baš za ovaj ciklus.
Dakle, to što je reprezentacija od posljednjih 18 kvalifikacijskih utakmica dobila četiri i što su joj za to trebala četvorica različitih izbornika — od kojih je jedan otpušten bez ikakve logike i objašnjenja, drugi doveden bez ikakve logike i objašnjenja, treći otpušten nakon sedam dana aktivnog rada, a četvrti ni sam ne zna zašto je točno baš on tu — samo po sebi je savršena crta pod nogomet u BiH i njenu reprezentaciju, koju su, vjerojatno potpuno nesvjesni toga, povukli ljudi koji donose odluke u NSBiH.
Nije, a pisalo je to ovdje mnogo više od jednom, važno tko je i koliko zna izbornik, nije važna ni sirova kvaliteta koju ima ili nema na raspolaganju, ništa od toga nije problem samo po sebi, koliko je problem što su i pozitivan i negativan rezultat posljedica slučajnosti, a ne bilo kakvog rada ili, kako ta riječ gordo zvuči, sustava.
Čak i ovakva BiH, bar u teoriji i zahvaljujući UEFA-inu nakaradnom sustavu, može do Njemačke. Ne, ozbiljno!
Nogomet u BiH vode uhljebi i poltrončići i prema njemu se ponašaju onako kako jedino znaju — odnosno, ne znaju. Oni su tu isključivo zahvaljujući politici, obiteljskim vezama, lobiranju, činjenici da strankama nisu vrjedniji negdje drugdje i nakaradnom društvenom i nogometnom sistemu. Zato je nogomet u BiH — a reprezentacija je samo njegov reprezent — tu gdje jest; jer ga vode neostvareni i, ispostavilo se, nedorasli i nesposobni ljudi, od predsjednika do njegovih prvih zamjenika, čuvenog savjetnika i ostalih jednoglasnih mahača rukama.
No, ako razmišljate svojom glavom, to sve vam je već odavno jasno i nema potrebe da se još jednom zajedno zavrtimo u krug. Ipak, nije da cvjetaju ruže u nogometnim organizacijama širom Europe, ili da je BiH izuzetak kad je u pitanju vodstvo saveza, pa se kao logično nameće i pitanje ima li, i pored svih objektivnih problema, ipak ikakve šanse da BiH, makar slučajno, u budućnosti opet postane ‘ozbiljna’ selekcija?
Naravno da ima.
Ustvari, čak i ova generacija, koja je tijekom zadnjih dvaju kvalifikacijskih ciklusa uvezala najgore rezultate u povijesti i upisala neke sramotne poraze, nije rupa bez dna kakvom je se predstavlja. Istina, igračka kvaliteta je limitirana, ali ni približno onoliko koliko se ta činjenica koristi kao alibi za prolazne izbornike, bezobrazne predsjednike i direktore; uostalom, manje-više je to ista generacija koja je dvaput u pet godina osvojila skupinu Lige nacija i ušla među 16 najboljih u Europi.
To joj je donijelo i osiguran nastup i status svojevrsnog nositelja u dodatnim kvalifikacijama, u kojima će igrati protiv jednog iz terceta Finska, Ukrajina ili Island (ovisno o tome koja će od te tri selekcije ždrijebom preći u play-off A divizije), te Izraela. A sa svim tim ekipama osim Izraela BiH je u posljednje dvije godine igrala barem ravnopravno: Ukrajini je uzela bod u Lavovu, od Finske i gubila i pobjeđivala je, isto i s Islandom. Dakle, čak i ovakva BiH, bar u teoriji i zahvaljujući UEFA-inu nakaradnom sustavu, može do Njemačke. Ne, ozbiljno! Uz dobru organizaciju, dobru pripremu, malo sreće i izbornika koji zna što radi, BiH može na Euro.
No, vraća nas to na najvažnije pitanje: zna li Savo Milošević što radi?
Jedna od zajedničkih osobina svih izbornika BiH u posljednjih desetak godina je nedostatak samokritičnosti. Ne na način da su u stanju javno priznati svoje pogreške, jer malo je nogometnih ljudi koji to mogu, nego da uopće daju prioritet analiziranju vlastitih pogrešaka i učenju iz njih. Da uopće gledaju utakmice i traže rješenja. I Milošević je, barem je takva impresija nakon prvih dvaju okupljanja, krenuo istim putem.
Iako na prvu glumi hladnog i samouvjerenog lika, čiji plan ne mogu poremetiti ni sramotni porazi, ni prazne tribine, a ni onaj dio koji traži njegov odlazak, zapravo sve što je dosad uradio svelo se na populizam, izbjegavanje odgovornosti i obranu vlastitog ega. Nakon poraza je govorio o nedostatku borbenosti, nedostatku trke, obećavao čišćenje popisa i lamentirao o korištenju kvalifikacija kao uigravanje — bez kičme ekipe koju je ostavio na odmoru — za dodatne kvalifikacije.
U redu je kad običan navijač stekne dojam da je BiH odigrala dobro u porazu od Slovačke u nedjelju, ali sasvim je drugo kad izbornik u svojoj analizi u potpunosti promaši argumentaciju. Milošević je tako tvrdio da je BiH u Zenici u odnosu na Luksemburg “više trčala” pa su igrači s obzirom na to “ulazili u više duela, više ih i dobivali”, poentiravši kako je sigurno bilo “mnogo bolje nego protiv Luksemburga”. No, matematička je činjenica da je BiH protiv ne pretjerano zainteresirane Slovačke, prema Sofascoreu i prema WyScoutu, zapravo ušla u manje duela i osvojila ih manje (45 posto protiv Slovačke, 56 posto protiv Luksemburga), a da je usput imala slabiji učinak u gotovo svim statističkim parametrima. BiH nije odigrala dobro protiv Slovačke, nije ni “puno bolje nego u Luksemburgu” i to je činjenica.
Jasno je, naravno, zašto je katastrofa u Luksemburgu iskrivila i sliku o Slovačkoj i napravila je pozitivnijom, ali to je i dalje čini lažnom i mora joj se pristupiti suprotno od načina na koji je to izbornik uradio — doduše, još uvijek vruće glave — ako se želi iz nje izvući pozitivna lekcija za baraž.
Ustvari je najpozitivnija — ili jedina pozitivna? — stvar koju Bosanci i Hercegovci mogu izvući prije dodatnih kvalifikacija i nakon Miloševićeve inaguracije to što zapravo ništa nismo vidjeli od Save kao izbornika. Četiri utakmice koje su trebale biti priprema za baraž djelovale su međusobno nepovezano, bez pravog nogometnog smisla, kao prilika da izbornik, eto, iz prve ruke provjeri širi popis igrača koje ima — 29 je nastupilo u 360 minuta nogometa bez prave kompetitivne vrijednosti. Nismo vidjeli ništa, ali valjda nisu ni eventualni suparnici, koji zaista ne znaju čemu da se nadaju od selekcije koja godinama nema ni sustav, ni filozofiju, ni pozitivnu atmosferu, pogotovo nema kontinuitet, ali koja po svemu sudeći više nema ni pritisak velikih očekivanja.
A koja može, nešto može. Nitko ne zna što ova divlja BiH točno može i kako može, a to bi mogla biti njena najveća prednost.
