Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Na posudbi

Noćna mora morskih pasa

O (be)smislu UEFA-ine Lige nacija

Jürgen Klopp jedan je od onih ljudi za koje, što ih duže slušate (i gledate) kako govore, sve više bivate uvjereni da vas pokušavaju slagati ili prevariti.

Poput spretnog trgovačkog putnika koji vam na kućnom pragu pokušava uvaljati njemački usisavač proizveden u Kini, koji usput dok kupi prašinu u isto vrijeme i guli krumpir i pegla vaše košulje, Klopp često djeluje kao netko spreman reći sve što treba samo da bi vas zbunio i natjerao vas da kupite njegovu priču. Usto, dok govori on izgleda kao da se muči s kontrolom vlastitih misli i pokreta. Nemiran je i prečesto okreće pogled, ponekad je samo zagledan u daljinu ili teško drži fokus na sugovornika samo da bi trenutak kasnije izgledao potpuno koncentriran, gotovo do stanja transa. Razvučenim osmjehom i sjajnim bijelim zubima koji se prečesto iznenada i bez prevelikog povoda zatresu u histeričnom smijehu zamjenjuje smrtno ozbiljne izraze lica, bespotrebno i prečesto češka bradu, lice ili dodiruje kosu i generalno ostavlja utisak čovjeka koji pokušava sakriti ili barem u najsjajniji celofan zapakirati istinu.

U najboljem slučaju, Jürgen Klopp ostavlja dojam čovjeka koji se silno trudi prikriti vlastite osjećaje ili se naprosto svladati da ne kaže ono što misli. I takav je dojam brutalno pogrešan — Klopp svoj stav začini savršeno prije nego što ga servira tako da je nedvojbeno što želi reći i što mu je na srcu.

Prošlog je vikenda njegov Liverpool četvrtom utakmicom bez pobjede završio tešku seriju u kojoj je u 20-ak dana morao na megdan Spursima, PSG-u, Southamptonu, Chelseaju dvaput, Napoliju i naposljetku engleskom prvaku Manchester Cityju. Nijemca je jedan od novinara bocnuo pitanjem koje je u sebi sadržavalo i formulaciju “utakmica niskog intenziteta”, a ovaj je otvorio dušu. Objasnio je da se, osim činjenice kako se pripremi utakmice protiv Cityja mora drugačije i kompleksnije pristupiti, veći intenzitet može očekivati onda kada igrači budu imali duže ljetne pauze i više vremena za oporavak, da bi onda — ne bez uživanja i uz ogromnu dozu ironije — lako poentirao te podveo pod prosto tezu ono što napaljene navijače nacionalnih timova očekuje u idućem tjednu.

Liga nacija najbesmislenije je natjecanje u nogometnom svijetu.

Ne trebam vam ponavljati što je Liga nacija. Ni sam nisam siguran da znam i da bi ono što bih vam ispričao bilo točno. Već smo nekoliko puta zaključili da je njen sustav toliko zbrkan i kompliciran da malo tko zna objasniti način na koji se ovaj novi turnir zapravo igra i da je lako pogriješiti u objašnjavanju. To je od njegova predstavljanja bio i daleko najveći problem jer ljudi masovno ne razumiju način na koji će se ovo natjecanje odigravati. Dobro, možda i nije tako strašno, možda je i lako sve objasniti, ali traje prokleto dugo i nitko to više ne želi slušati, pa je lakše naprosto pričekati i u praksi učiti o čemu se radi.

No, zato je pitanje ima li Kloppov zaključak određenu vrijednost i je li doista ovo natjecanje tako besmisleno ono za koje vrijedi provući pozitivne i negativne stvari i pokušati dokučiti konkretan odgovor.

Otkako postoji koncept nacija, postoji i potreba za natjecanjem među njima i svojevrsnim pokušavanjem da se izvan rovova i bez bunkera i pušaka nadoknadi sav taj rat za kojim čovjek valjda ima nagonsku potrebu. Već s prvom udarenom loptom započela su i natjecanja, a prvi su se međusobno nadigravali Englezi i Škoti. Serija od pet utakmica s londonskim studentima škotskog porijekla i međusobno izazivanje tek formiranih nogometnih saveza u novinama gurnula su nogomet pred realizaciju ideje odigravanja utakmica između nacija. Prva takva organizirana je 30. studenog 1872. na terenu Hamilton Crescent u Partricku, gdje su Škoti pred 4.000 gledatelja dočekali svoje susjede Engleze. Utakmica je završena bez pobjednika i golova, ali je označila početak povijesti za moderni reprezentativni nogomet.

Trideset godina kasnije prve međunarodne utakmice odigrane su u Južnoj Americi, a do početka Prvog svjetskog rata svoje debije napravili su i Austrija, Mađarska, Belgija, Francuska, Nizozemska, Danska, Njemačka, Švedska, Italija i Brazil. Nakon rata toj listi su se priključila većina europskih i južnoameričkih zemalja (azijske i afričke reprezentacije započet će igrati prijateljske utakmice tek iza Drugog svjetskog rata), a koncept prijateljske ili ekshibicijske utakmice postao je općeprihvaćen kao način za reprezentacije da se međusobno nadigravaju izvan tek 1930-ih godina započetih službenih natjecanja, ali i za siromašne nogometne saveze i same igrače da na neki način zarade novac. Korist su, dakako, imali i treneri koji su imali priliku češće biti sa svojim izabranicima i više utjecati na njihov igrački razvoj, odnosno jačati vlastitu momčad.

Za superklubove je koncept Lige nacija užasna noćna mora

Sve je to imalo smisla tamo negdje do početka 1990-ih, kada je TV novac počeo ulaziti u nogomet, a ovaj se sport pretvarati u lukrativni i svima poželjan biznis. Činjenica da se odigrava svakog tjedna, ali i da njime upravljaju vlasnici, klupski je nogomet gurnula u prvi plan i potpuno promijenila sliku. Dotad su mečevi reprezentacija bili jedini način da gledate najbolje igrače na svijetu u međusobnom nadmetanju, ali to se promijenilo kako su klubovi postajali bogatiji i formirali momčadi koje su bile kvalitetnije od većine nacionalnih selekcija. Europska klupska natjecanja su također evoluirala, a nogomet se promijenio do te mjere da prijateljske utakmice više nisu imale (ili nemaju) gotovo nikakvog smisla. U njima više nije bilo izazova ni pravog uloga, pa su se pretvorili u bespotrebnu distrakciju ozbiljnom nogometu.

Do početka ovog milenija već je bila praksa da najbolji igrači, koji nisu skrivali gađenje ovakvim dvobojima, i ako igraju bivaju zamijenjeni već prije isteka sata igranja, pa su i navijači počeli okretati leđa. Zašto, uostalom, novcem i slobodnim vremenom plaćati nešto što je u praksi postalo potpuno nevažna formalnost za sve sudionike?

Pojedine zemlje dokučile su da bi izbjegavanjem igranja ili jakih suparnika mogle prevariti i sustav FIFA-inog rankinga i tako pomoći sebi dobiti lakše suparnika i u službenim natjecanjima. Reprezentativni nogomet gubio je na rejtingu, ali i, što je najvažnije, zanimljivosti — izvan velikih natjecanja nasušno mu je nedostajalo kompetitivnih utakmica među najboljim momčadima koje bi privukle interes i potencijalno donijele zaradu nogometnim savezima.

Zato nije nikakvo čudo da je još 2011. UEFA krenula u planiranje novog natjecanja kojim bi prijateljske utakmice bile zamijenjene i nacionalne selekcije dobile novi izazov. Rezultat toga je Liga nacija, koja u teoriji i pored svoje kompleksnosti logikom stvari nudi zanimljivost.

Za početak je uvođenjem sustava promocije i ispadanja, odnosno pretvaranjem ovog natjecanja u play-off za plasman na Europsko prvenstvo, reprezentativni nogomet dobio kompetitivnost — svaka je utakmica na neki način na papiru postala važnija nego što je bila. Momčadi su podijeljene u slične jakosne skupine i prvi put imaju priliku igrati važne utakmice protiv sebi dostojnih, otvarajući tako priliku doslovno svima da naprave rezultat. Dakako, to nije samo podiglo zanimljivost i navijačima pružilo osjećaj važnosti, nego je i stavilo dodatni pritisak na izbornike — ali ih i zaštitilo od kalkuliranja s nastupima najvećih zvijezda, koje su sada kada se igra za bodove uključene od početka do kraja. Zadržan je i sustav (mnogo rjeđih) prijateljskih utakmica, kako bi izbornici i dalje imali kakav-takav prostor isprobati igrače koji nisu u prvom planu, ali kompetitivnost natjecanja postala je ključni faktor u svakoj reprezentativnoj pauzi i promijenila način na koji se međunarodni nogomet percipira.

Ni u praksi to uopće nije izgledalo loše. Iako imaju najmanji interes u ovom natjecanju, i velike nacije su mu pristupile ozbiljno, pa smo u prvom reprezentativnom prozoru gledali neke odlične utakmice čiji je intenzitet bio na višoj razini nego u prijateljskim dvobojima.

Iako sustav doista izgleda poput labirinta iz kojeg je teško pronaći izlaz, on je napravljen tako da maksimizira vrijednost natjecanja. Skupine su male i potpuno otvorene, pa će i idući ciklus biti još zanimljiviji; reprezentacije poput Nizozemske, Italije ili Hrvatske ne žele sebi priuštiti luksuz ispadanja u niži rang, smanjivanja rejtinga i umanjivanja financijskog kolača koji će im u budućnosti pripasti. Isto važi za ostale jakosne skupine, u kojima je ulog i viši jer te momčadi imaju dodatni motiv u mogućnosti plasmana na veliko natjecanje, ali i poboljšanje svog ranga i opet financijske vrijednosti budućih utakmica. To bi trebalo garantirati ozbiljnost utakmicama koje su pred nama i zanimljivost i dobru zabavu za navijače i neutralne gledatelje, što je — pored onog najvažnijeg, što veće zarade za članice UEFA-e, odnosno glasače — i bio jedan od ciljeva organiziranja ovakvog natjecanja.

Međutim, sve te pozitivne stvari ne znače da Jürgen Klopp nije u pravu i da ovo natjecanje nije besmisleno.

Jer Klopp na čitavu ovu situaciju ima drugačiju perspektivu, istu onu koju imaju vlasnici klubova i njegovi kolege u vodećim svjetskim ligama. Kompetitivnost Lige nacija jest neupitna, ali je podijeljena na više razina, pogotovo kada su najbolje europske momčadi u pitanju. One će i dalje kroz kvalifikacije imati priliku izboriti plasman na velika natjecanja, što je ultimativni i najvažniji cilj, dok je sve ostalo sporedno. Svijet klupskog nogometa nije naviknut na situaciju u kojoj nema pravo glasa; superklubovi su ti koji su dosad imali apsolutnu kontrolu i koji su navikli da odlučuju što je važno, a što nije.

Njihovi su rasporedi prilagođeni proizvodnji novca. Ljetne turneje i prijateljske utakmice za njih nisu besmislene jer otvaraju novo ili šire postojeće tržište i donose zaradu. Termini utakmica nisu problem jer su prilagođeni onima koji plaćaju stotine milijuna, televiziji i njihovim gledateljima, dok su stvarni navijači u drugom planu. Odigravanje prvenstvenih i natjecateljskih utakmica na drugim kontinentima i daleko od tih istih navijača ne vide kao udaljavanje, nego približavanje i, na kraju dana, opet donose više novca.

Ono što im nikako nije trebalo je ozbiljno natjecanje koje povećava broj kompetitivnih utakmica igračima koji ionako nemaju prostora za odmor, pogotovo u parnim godinama u kojima se igraju velika nogometna natjecanja. Igrači koje oni basnoslovno plaćaju i žele štedjeti za svoja glamurozna natjecanja najednom su još umorniji i još manje na raspolaganju, čineći život trenerima poput Kloppa teže podnošljivim, a pritisak još većim.

Klopp je ustvari naglas izrekao ono što vrlo vjerojatno misle i svi ostali u tom njihovom bogatom i zatvorenom svijetu. Za velike je klubove Liga nacija teža i kompleksnija distrakcija od prijateljskih utakmica jer su njome gotovo potpuno izgubili kontrolu, a njen utjecaj na same klubove i njihove rezultate (i konačnu zaradu) može biti višestruko negativan. Treneri, dakako, gube najviše — vraćaju im se umorni i(li) ozlijeđeni igrači i na to nikako ne mogu utjecati; očekivanja da naprave rezultat i pronađu pravu ravnotežu u svojim momčadima ostaju velika, a pritisak sa svakim novim danom u sezoni dodatno raste. Koncept Lige nacija tako je najednom postao užasna noćna mora iz koje se nikako ne mogu probuditi nego joj se moraju prilagoditi.

Novo je natjecanje neizbježno donijelo novu dimenziju zanimljivosti reprezentativnom nogometu, dimenziju koja bi mogla pomoći njegovu očuvanju i dodatnom jačanju nacionalnih saveza, kao i generalnog značaja i utjecaja UEFA-e, ali ova organizacija i dalje svoj kruh većinom natapa u plodovima klupskog nogometa. Za bolju, sigurnu i mirnu vlastitu budućnost i budućnost međunarodnog natjecanja s vremenom će ipak morati pronaći ravnotežu između potreba klubova i reprezentacija, odnosno pokušati približiti ova dva svijeta koja se sve više i na više razina udaljavaju.

U suprotnom, Kloppova bi izjava mogla biti suptilna i možda nesvjesna najava budućeg ratnog stanja i otvaranje priče koja bi, s vremenom, mogla europskom nogometu donijeti njegovu ‘ulebizaciju’ i ubrzati skoro pa neminovno odvajanje superklubova od  manje bogatog ostatka.

Liga nacija danas izgleda kao da je donijela pozitivnu promjenu reprezentativnom nogometu, ali je, bez obzira na eventualni uspjeh ovog natjecanja u praksi, za UEFA-u i dalje korak u nepoznato. I moglo bi se ispostaviti da je samo prvi, potpuno nesvjesni i suicidalni korak na dasci koja visi nad morem punim morskih pasa.