Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Na posudbi

Nogomet kako ga vidi Lebowski

Posjetio sam klub koji nosi ime The Dudea i postao dio njegove priče

Valjda je svako drugo mjesto u Toskani moguće nazvati pitoresknim, ali mali stadion po nečemu nazvan Campo Galluzzo u predgrađu Firence sve je samo ne takav. Nije ga lako ni pronaći; uski put vodi kroz blokove malenih trokatnica i završava na parkingu u zavučenoj Via Biagini. Stadion je to koji se ni po čemu ne izdvaja od niželigaškog negdje drugdje; ono što iz daljine izgleda kao suncem okupan savršen toskanski travnjak ustvari je umjetna trava, a jedina tribina je nekoliko redova betona dugih desetak metara, sa dva stupa na koje je naslonjen krov.

Ipak, Campo Galluzzo bitno je drugačiji od bilo kojeg drugog talijanskog stadiona danas. Ovo je dom nogometnog kluba Centro Storico Lebowski i ovdje baš svatko zna svakoga.

Kada je prije 15 godina Luiz Felipe Scolari s reprezentacijom Brazila osvojio titulu svjetskog prvaka, sebi je osigurao za trenera rijetku privilegiju da o nogometu govori ono što zaista misli, a ne samo što drugi žele čuti. Big Phil je, između ostalog, začuđenim lokalnim novinarima, koji su tada naširoko analizirali profesionalizam njegove podcijenjene, ali trijumfalne momčadi, objasnio kako mu je jedan od prioriteta bio upravo to da se njegovi igrači osjećaju više amaterima.

“Prije 30 ili 40 godina treneri su se trudili u momčadima nametnuti profesionalizam, ali danas je situacija potpuno suprotna”, govorio je Scolari. “Danas je nogomet pretjerano profesionaliziran, gotovo automatiziran, igrači su kao strojevi, a ja ih moram učiti i tjerati da vole igru, da je igraju iz ljubavi i da bar malo uživaju u njoj”.

U svega 50-ak godina pojam amaterizma potpuno je promijenio. Ono što je nekada, pogotovo u nogometu, bila pozitivna karakteristika – bavljenje nečim iz čiste ljubavi – s vremenom se pretvorilo gotovo u odvratni pejorativ; zamjenicu za aljkavost, neorganiziranost i nesposobnost. Odnosno, sve ono što profesionalizam – u bilo kojem obliku – nije.

Međutim, daleko od toga da je najgore to što pogrešno percipiramo pojam amaterizma; nije ni prvi ni zadnji kojemu smo potpuno promijenili smisao. Mnogo je gora činjenica da je Scolari potpuno u pravu – surovi profesionalizam, kakvog su stvorile velike i bogate korporacije koje se danas predstavljaju kao nogometni klubovi, ustvari je promijenio suštinu nogometa kao igre i dodatno ga udaljio od običnog čovjeka, pretvarajući ga isključivo u pasivnog konzumenta.

Upravo zbog svega toga nastao je Centro Storico Lebowski.

Kad se, poput moje malenkosti, (bar) 350 dana godišnje bavite nogometom, onda imate jednu deformaciju koju ne želite priznati svojoj obitelji: kada odabirete mjesto za godišnji odmor, prvo pogledate kakav se nogomet tamo igra i kako možete dospjeti na stadion. Imate li tu (ne)sreću da se odmarate u Toskani dok pokušavate izbjegavati nogomet, neće vam biti lako; od Livorna, preko Pise, Empolija i Siene pa sve do Firence nekoliko je klubova sa sjajnom pričom koju vrijedi proučavati. Međutim, teško da ćete bilo gdje naići na klub sa boljim imenom, boljom pričom i boljom atmosferom od onoga koji nosi ime kultnog The Dudea.

“Čitava priča počela je spontano”, objašnjavaju mi David i Simone, koji u Lebowskom imaju svojevrsnu ulogu domaćina strancima. Naime, prije nego što se zaputite u Campo Galluzzo, dovoljno je na Facebooku poslati poruku i na ulazu na stadion dočekati će vas netko od domaćina. “To jest poanta Lebowskog, da smo svi ovdje kao jedna velika obitelj i da se međusobno gotovo svi poznajemo. Ljudi su bili siti toga da su samo konzumenti nogometa, brojevi na stolici. Željeli su napraviti nešto kako bi se to promijenilo”.

CS Lebowski osnovan je prije sedam godina i to u poprilično čudnim okolnostima. Još 2004. je skupina navijača – mahom Fiorentininih – bila umorna od modernog nogometa i odlučili su se pratiti niželigaški calcio. U najnižem rangu bila je momčad bez ijedne pobjede i savršeno čudnog imena, AC Lebowski, na čijoj su se utakmici našli gotovo slučajno. Nakon što su godinama pratili ovaj amaterski klub a navijačka se baza širila, 2010. su odlučili krenuti iz temelja i sami stvoriti klub, koji je nazvan – zbog činjenice da je priča započela u staroj gradskoj jezgri Firence – Centro Storico Lebowski.

Želimo ljudima pokazati da je nogomet mnogo više od onoga što im se svakodnevno servira u medijima i da svatko ima pravo biti njegovim dijelom

“Mnogi nas pitaju za ime kluba, ali ono je sretna slučajnost. Mi ustvari nismo nadjenuli ime klubu – naslijedili smo ga, ali ono savršeno oslikava naš mentalitet”, kaže Giovanni, kojeg ovdje svi znaju kao Nannija, učitelj koji volontira u klubu posljednje četiri godine. “Stvar je u tome da je ime najmanje važno. Mi ne želimo da nas se predstavlja kao svojevrsne borce protiv modernog nogometa koji će biti još jedan fensi projekt čiji dres svi žele imati. Mi smo nogometni klub koji ima svoje jasne ciljeve za koje svi zajedno radimo”.

CS Lebowski je u nedjelju u okviru lokalne lige, sedmog ranga natjecanja – utakmice nižih rangova talijanskog nogometa uvijek se igraju nedjeljom poslijepodne – dočekao Rontese, a na tribinama se okupilo 50-ak ljudi svih profila. Nekoliko starijih gospođa, lokalni penzioneri, obitelji igrača, mnogo djece i skupina navijača koja nije prestajala pjevati doslovce svih 90 minuta utakmice.

“Na početku je Lebowski predstavljao bijeg od modernog nogometa kao pojave”, priča David, koji radi na doktoratu iz antropologije na Cambridgeu i čiji je otac Britanac, a majka Turkinja bosanskih korijena. “Ljudi s iskustvom s tribina željeli su nešto drugačije. Danas je sam klub mnogo više od toga; način da nogomet vratimo lokalnoj zajednici i pokažemo kako može biti neovisan od jednog gazde koji se rasipa novcem i sam donosi odluke. Autogestione“. Samoupravljanje, po naški.

Klub se financira od svog članstva – ove sezone ima 510 članova iz čitavog svijeta koji plaćaju 20 eura godišnje članarine – te putem sponzora koje pomno biraju. Ne traže pomoć vlasti, nogometnih struktura ili velikih klubova; žele ostati potpuno neovisni. Velika većina članova kluba, barem onih koji su u Firenci, ujedno su i volonteri koji pomažu u organizaciji utakmica i općenito funkcioniranja kluba. Iako u Italiji već i na ovom nivou klubovi plaćaju svoje igrače, Lebowski je jedini s potpuno amaterskom momčadi, sastavljenom mahom od navijača. Trener je, doduše, u poluprofesionalnom statusu – “lakše nam je ako ga moramo otpustiti”, kroz smijeh objašnjava Nanni.

“Danas imamo ukupno šest različitih momčadi – između ostalih, pored prvog tima imamo i juniore, kadete, dječji, amaterski te ženski tim. Sve te momčadi funkcioniraju isključivo zahvaljujući navijačima, odnosno volonterima koji obavljaju različite poslove. Imamo redovnu mjesečnu skupštinu na kojoj raspravljamo o narednim potezima i odlučuje većina.”

Daleko najvažniji klupski projekt do sada je potpuno besplatna nogometna škola koju organiziraju u parku u centru Firence. Za razliku od velike većine klubova u regiji koji takve škole naplaćuju, u Lebowskom kao jedini uvjet postavljaju to da se roditelji na bilo koji način uključe i rade s djecom.

“Mi smo klub lokalne zajednice i želimo ljude što više involvirati u nogomet”, kaže David. “Želimo im pokazati da je nogomet mnogo više od onoga što im se svakodnevno servira u medijima i da svatko ima pravo biti njegovim dijelom”.

Dok smo razgovarali, Grigioneri su uz oduševljenje na tribinama dvije minute prije kraja zabili pobjednički gol, preokrenuvši 0-1 s poluvremena. Pjesma nije prestajala; Nanni, David i Simone bi silazili u ‘kop’, otpjevali ponešto i vraćali se, ostali su dolazili i pozdravljali se sa novim likom, nazdravljali pivom ili vinom, a ja sve više postajao jedan od njih.

“Novinari vole napisati da smo mi kontra nogometa, ali to nije istina. To je preuveličavanje i romansiranje. Većina nas ovdje i dalje voli i navija za Fiorentinu, većina ide i na utakmice kada imamo vremena. Isto tako, rezultat nam je jako važan; nemamo klub samo da bismo ga imali, mi želimo pobjeđivati, u skladu s realnim očekivanjima. Ali, ono po čemu se razlikujemo jest to da nismo pasivni. Ne sjedimo i ne čekamo da nam netko sve to servira. Mi želimo biti dio nogometa, sudjelovati, poznavati igrače, navijače, imati mjesto gdje ćemo se mi i naše obitelji družiti. Ovo je mjesto gdje ćete dovesti svoje dijete, jer znate da će uživati”, u jednom dahu priča Nanni.

Plan za budućnost Lebowskog je jasan – pronaći svoj stalni dom, stadion na kojem će biti domaćini (Campo Galluzzo iznajmljuju) a onda se dodatno povezati sa zajednicom i omogućiti da stvarni nogomet osjeti što više ljudi.

“Želimo se širiti, naravno”, zaključuje Nanni. “Ali ne kao nekakav trend. Nije cilj da bude moderno imati naš dres ili šal ili člansku kartu; ne želimo komercijalizirati svoju ideju, želimo je proširiti na što više onih koji se žele uključiti u klub i raditi s nama. I uživati u nogometu”.

Sa The Dudeom ja napokon jesam.