Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Na posudbi

Nogomet, moj telefon i ja

Društvene mreže i aplikacije zamjenjuju doživljaj zajedničkog gledanja

I prošli vikend bio je jedan od onih u kojima nisam stigao odgledati niti jednu jedinu nogometnu utakmicu u živom prijenosu od početka do kraja. Baš nijednu.

I nije kriv isključivo Marin Čilić i njegova petosatna drama sa Juanom Martinom Del Potrom; situacija u kojoj utakmice gledam iz dijelova nije nimalo neobična ove sezone. I nije mi pretjerano žao; znate, već malo više od godinu dana apsolutnu dominaciju nad najvećim ekranom preuzela je demokratski izabrana Peppa Pig. Jer glas najmlađih vrijedi dvostruko. Međutim, čak i ako zanemarimo to što noć koristim za snimke i nadoknađivanje propuštenog umjesto za spavanje, apsolutno ništa nisam propustio.

Zahvaljujući telefonu.

Nije nikakva tajna da je tehnologija nogometu u samo posljednjih deset godina donijela mnogo. Gotovo jednako koliko mu je i oduzela. Igra je postala pristupačnija nego ikada. Nije važno gdje ste, važno je samo koliko dobru pokrivenost imate. To što ne možete na stadion da biste bodrili svoj klub više nije nikakav problem; ne morate biti ni na istom kontinentu da biste u roku od nekoliko sekundi saznali i pratili apsolutno sva događanja, odnosno gledali sve utakmice. No, činjenica je i to da smo prije nogomet gledali vlastitim očima; danas ga gledamo kroz društvene mreže, kroz tablete i telefone. Kroz selfieje ispred i unutar stadiona; kroz velike ekrane dok snimamo slobodan udarac ili neku akciju s terena, umjesto da jednostavno u njima uživamo.

Osobno sam nogomet – ako se ne radi o mom klubu, odnosno ako se nije poklapao sa radnim zadatkom, a najčešće jest – oduvijek volio gledati u velikom i poprilično šarolikom društvu. To što možete čuti dok grupica od desetak muškaraca izgovori dok petkom navečer gleda prijenos Cvajte ili ponedjeljkom veliki sudar Stokea i Fulhama, ne možete iskusiti baš nigdje. I tu tehnologija ne pomaže. Ali, kako to obično biva, pogotovo u siromašnim krajevima kakvi naši jesu, društvo se s vremenom razbilo, svatko je otišao na svoju stranu, i bili smo prisiljeni okrenuti se onome što nazivaju društvenim mrežama.

Daleko od toga da sam bio usamljen u nečemu takvom; upravo je to bio period kada su se počele mijenjati navike praćenja nogometa. Oni koji nisu na stadionu ili u prilici gledati prijenos neke utakmice – a nikada nisam u prilici gledati baš sve što bih želio – za prvi izvor informacija imaju društvene mreže.

Širenje modernih tehnologija donijelo je potvrdu teorije da ljudi mnogo više vole govoriti i raspravljati o nogometu nego ga zaista gledati

Na Twitteru i Facebooku najlakše i najbrže ćete pronaći ne samo svaki gol i šansu i sve ono vrijedno spomena (uostalom, postoji li itko da čeka sportski pregled ili gleda emisije tipa nekadašnje Petice?), nego dobiti i reakciju iz prve ruke. Ljudi koji su na stadionu, dugogodišnji kroničari nekog kluba, bivši i sadašnji igrači ili treneri, nogometne legende, lošiji i bolji novinari, rivali; apsolutno svi su tamo i svi imaju nešto za reći.

Uostalom, pođite od sebe – kolika vam je distrakcija dok gledate nogomet danas upravo tablet ili smartphone? Čak i kada ste na stadionu, koliko puta ste sebe ulovili gledajući druge rezultate, fotografirajući ili, ako hoćete, tražeći neki podatak o nekom igraču? Koliko ovaj golova ima ove sezone? Kad je zadnji put zaigrao? Koliko je ovom klincu godina?

Nema više oklada u pivo, svi znaju guglati. Internet nudi more informacija, fantastičnih statističkih aplikacija i programa, mnogo toga čime možete upotpuniti doživljaj utakmice samo ako ste spremni s terena spustiti pogled u ekran.

Koliko je pasova lijevom nogom odigrao Duje Čop? Koliko je zračnih duela dobio Josip Pivarić? Zašto je Darijo Srna ispalio 13 centaršuteva u 15 minuta? Gomila je toga što vrijedi pogledati, što želimo pogledati, što moramo znati. I opet, društvene mreže – njihova moć je u tome da je baš svatko u prilici reći što misli i tamo najbolje možete osjetiti kako ‘narod diše’ i tamo danas ustvari idemo da bismo, manje-više, dobili potvrdu vlastitih stavova.

Toliko je toga na ekranu u našim rukama da je gotovo pa postalo najteže zadržati fokus na samoj igri. Štoviše, posljednjih nekoliko godina i širenje modernih tehnologija ustvari je samo potvrda teorije da ljudi mnogo više vole govoriti i raspravljati o nogometu nego ga zaista gledati.

Tako mislim da danas ne poznajem nikoga tko aktivno prati nogomet, a da nije dijelom neke Whatsapp, Viber ili Facebook grupe i da veliki dio svog vremena ne provodi raspravljajući o utakmicama – često i dok još traju. Sami nogometaši imaju grupe – javno su to priznali iz Rome, engleske reprezentacije, Barcelone, Walesa, a u jednoj takvoj se druže i članovi reprezentacije Italije iz 2006., ako je vjerovati Luci Toniju.

Navijači, rekreativci, kolege s posla, stari prijatelji; svi danas koriste ovaj način da razgovaraju o nogometu. Da se razumijemo, jasno da je najbolje kada su svi u društvu i na okupu, ali sve obaveze i brzi život rijetko to dopuštaju, pa nam je pojava IM-a pružila priliku za nešto novo, ali i otežala život.

CYPRUS,NICOSIA-OCTO BER 25: Fenerbahce Moussa Sow during UEFA Europa League group C football match AJer, kako reći ljudima da ja ustvari ne buljim u telefon nego Kumu u grupi, koja u mom slučaju nosi simboličan naziv Blup, pokušavam dokazati da Jose Mourinho ne radi nikakav poseban posao s Unitedom?  Ili kako supruzi objasniti da poruke iza dva sata ujutro nisu ništa drugo nego jedan od prijatelja koji objašnjava da je Moussa Sow vrhunski napadač ili, ako je baš u elementu, da se na glas smijem jer je uvjeren da će Velež za tri godine igrati u Europskoj ligi? Ili da za vrijeme utakmice desetak puta promijenimo mišljenje o jednom igraču, da pola finala Lige prvaka provedemo raspravljajući o potencijalu Parme iz 1994., a pola tražeći koliko je pretrčao Zlatan protiv Evertona prije pola godine?

Grupe, koje su valjda nastale upravo kao posljedica nametnute udaljenosti ljudi u stvarnom životu, ali i zbog zasićenosti traženjem filtera na društvenim mrežama, najbolja su platforma za svakodnevnu dozu nogometa i ne bih mogao zamisliti praćenje bilo koje utakmice bez komentara s prijateljima.

Čuli ste onu o priznavanju ovisnosti kao prvog koraku prema liječenju. Samo je ovo ovisnost od koje se nitko ne želi liječiti.