Na posudbi

Nogomet na zadnjem mjestu

O 'prijateljskoj utakmici' s Rusijom i beskičmenjacima iz BiH saveza

Nogometni savez Bosne i Hercegovine prošlog je tjedna u sebi svojstvenom hladnom, šturom, ali ipak polupismenom priopćenju dugom čitavih 35 riječi obavijestio javnost kako je “prihvatio ponudu za odigravanje međunarodne prijateljske utakmice od strane FS Rusije” te potvrdio kako će se susret upriličiti u “Saint Petersburgu dana 19.11.2022. godine”.

I, naravno, pokrenuo lavinu reakcija sa svih strana.

Reagirali su, naravno, na ovaj ili onaj način, navijači. Pa su reagirali i političari, reagirali su i nogometni radnici, pa silom natjerani i čelnici saveza. Reagirali su i sami reprezentativci — neki šokirani, neki nezainteresirani — reagirali su i Ukrajinci, nisu im ostali dužni ni Rusi. Reagirale su — doduše, kao i obično bez stava — i UEFA i FIFA, pa su se onda uključili i pozvani i nepozvani, i Kurta i Murta, i Huso i Haso. Bosansko-hercegovački je nogomet tako još jednom postao izuzetno važna nenogometna tema.

Ali zašto? Ako imalo razmišljate svojom glavom, sasvim sigurno se pitate zašto bi Bosni i Hercegovini, odnosno njenu Nogometnom savezu, u tjednu prije okupljanja reprezentacije pred najvažniju utakmicu Lige nacija protiv Crne Gore, uopće trebalo da se bavi ovakvim temama? Onima koje bez ikakve sumnje ne mogu ne stvoriti tenzije u ionako podijeljenom društvu, onima koje dodatno produbljuju te podjele, onima koje na kraju krajeva odvlače pozornost od samog nogometa?

Nije bilo nikakve sumnje da je ova odluka bila isključivo politička i sama sebi svrha. Ona je trebala izazvati kaos. I izazvala ga je

Zato. Baš zato.

Znate kako u političkim trilerima autori ili scenaristi potroše dobar komad zapleta prije nego što nas preko neke ubijene prostitutke, njene ucviljene prijateljice, pa preko nekog njenog zaštitnika, navodno ćate u nekoj bezveznoj državnoj agenciji, polako dovedu do nekog zločestog, štajatijaznam, senatora, ministra, guvernera ili nešto takvo, nekakve duboke države koja, a da mi i ne znamo, kontrolira naše živote?

U Bosni i Hercegovini nema apsolutno nikakve potrebe za gubljenjem vremena na to. Ondje se jasno zna da političari imaju ogromni utjecaj na gotovo sve važnije sfere života, i oni to rade otvoreno, bez ikakvog skrivanja. Tako je, naravno, i s nogometom. Čitavo društvo zapravo je uređeno tako da doslovno ovisi o političkim strankama i njenim moćnicima, pa nije nikakvo čudo da na isti način funkcionira i većina klubova u BiH. U Nogometnom savezu stvari su kristalno jasne; sam Statut, uz odobravanje birokrata iz FIFA-e i UEFA-e, prioritet stavlja na ispunjavanje nacionalnog ključa u odnosu na bilo kakvu stručnost. S vremenom su napravljene i njegove preinake, sve kako bi se dodatno učvrstila važnost pripadnosti toru u odnosu na bilo kakve druge kriterije.

U praksi su stvari još i gore, s obzirom da se nacionalni ključ otvoreno koristi i u stvarima za koje nije predviđen — kao što je odabir selektora, trenera ili sudaca, što skupo košta nacionalne selekcije, ali i samu organizaciju nogometa u zemlji, kao i organizaciju ligaških natjecanja. Otud i tako dobri rezultati BiH nogometa u posljednjih 20-ak godina. Naravno da je takva struktura savršen ambijent za davanje uloga političkim pijunima, koji onda bez ikakvih posljedica — kao, uostalom, i sve nogometne organizacije na svijetu — mogu igrati svoje političke igre. A Nogometni savez vode upravo takvi.

Njegov predsjednik je Vico Zeljković, čiji je ujak Milorad Dodik, predsjednik Saveza nezavisnih socijaldemokrata, najjače srpske stranke u zemlji. Njegov podpredsjednik — i jedan od onih koji je otvoreno podržao utakmicu s Rusijom — je Ivan Beus, prometni tehničar čiji je nagli uspon počeo kada se pridružio Hrvatskoj demokratskoj zajednici, za koju je bio i na izbornim listama. Irfan Durić je drugi predsjednik i trenutno je član Narodnog evropskog saveza, još jedne političke partije.

Jasno, politika i nacionalna stvar njima nisu uvijek prioritet, prije svega je to osobni interes ili onaj njihovih klubova — barem je ovaj potez sjajna dimna zavjesa za činjenicu da izgradnja terena na četiri stadiona kasni više od dva mjeseca ili da je NSBiH ‘posudio’ 150.000 eura jednom klubu za potrebe licenciranja — ali kada dođe potreba, onda su na raspolaganju svojim pravim gazdama koji ih iskoriste za političke igre.

A jedna takva je, očito, i ova s navodnom utakmicom s Rusijom. Naime, Bosanci i Hercegovci će početkom idućeg mjeseca izaći na opće izbore, što u praksi znači da je u ovoj zemlji trenutno u toku predizborna kampanja. A u zemlji u kojoj već 30-ak godina one na vlasti održava isključivo nacionalistička retorika, podizanje tenzija, jeftini populizam i lažna briga za etnos u predizborno vrijeme, baš sve je dopušteno. Štoviše, što je problem veći, što izaziva više tenzija, to je za političare bolje. Rusija se tu savršeno uklopila: reakcije na njenu agresiju na Ukrajinu u Bosni i Hercegovini su potpuno različite i prije svega prilagođene interesnim sferama torova, odnosno utjecajem koji veliki imaju nad svojim igračima u toj zemlji.

Zato nije bilo nikakve sumnje da je ova odluka bila isključivo politička i sama sebi svrha. Ona je trebala izazvati kaos. I izazvala ga je.

Nogomet je, naravno, u svemu tome samo kolateralna šteta. To što je Zvjezdan Misimović u ulozi sportskog direktora reprezentacije prije dogovora s Rusima kontaktirao igrače, među kojima su i Miralem Pjanić i Edin Džeko, i to što su mu oni otvoreno rekli da su protiv utakmice, samo je potvrda da ljudima u NSBiH sam nogomet baš ništa ne znači. Dakle, oni su bili potpuno svjesni da će najbolji i najvažniji igrači biti protiv ove utakmice i da će njihove i reakcije javnosti generalno stvoriti ogromne tenzije, da ćemo imati novu podjelu na za i protiv, a ipak su donijeli takvu odluku. To što su to uradili u tjednu kada se ekipa treba sakupiti i pripremati za najvažnije utakmice Lige nacija u kojima bi mogla osigurati prvo mjesto, također je samo potvrda o kakvim se beskičmenjacima radi.

Postoje i oni koji posljednjih dana forsiraju priču o “isključivo sportskom kontekstu” utakmice, uporno ponavljajući kako “ne treba miješati politiku i sport”, možda i iskreno i naivno vjerujući da je to zaista argument. A nije, jer naprosto se ne može ignorirati činjenica da je igranje prijateljske utakmice s Rusijom — što je, uostalom, pokazala i praksa — u ovom trenutku samo po sebi petljanje politike u sport, i to na najpogubniji mogući način po nogometnu reprezentaciju BiH i samu zemlju. Usto, sama utakmica je planirana za 19. studeni, odnosno jedan dan prije početka Svjetskog prvenstva, u terminu koji nije FIFA-in termin za prijateljske utakmice i u kojem će igrači koji ne nastupaju na Mundijalu biti oslobođeni obveza, pa teško da bi, sve i da nemaju moralnih dvojbi, bili oduševljeni igranjem, odnosno da bi ta utakmica donijela nešto u sportskom smislu.

No, možda najbanalniji, ali i jako dobar pokazatelj o prirodi odluke Nogometnog saveza Bosne i Hercegovine, njenoj stvarnoj namjeni, odnosno o ljudima koji su za nju digli ruku — a oni se, čisto povijesti radi, zovu Vico Zeljković, Ivan Beus, Miloš Brkić, Dragan Soldo i Fuad Čolpa — upravo je datum za koji je ‘planirana’ utakmica s Rusijom. Naime, valjda su zaboravili da je prema kalendaru natjecanja Nogometnog saveza BiH za 19. studenog, baš zato što nije FIFA termin, planirano odigravanje 19. i posljednjeg kola Premijer lige Bosne i Hercegovine u ovoj godini.

Jer toliko im stvarno znači sport i nogomet.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.

s