Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Na posudbi

Nogomet nakon Brexita

Nitko još ne zna što će biti s Premier ligom kad Velika Britanija napusti EU

Listen, don’t mention the war. I mentioned it once, but I think I got away with it all right.

Jedva dva mjeseca ostala su do roka koji je Velika Britanija postavila sebi za izlazak iz Europske unije, a ova zemlja sve više djeluje kao da je mnogo bliže totalnom kaosu nego nekakvom rješenju. Britanski parlament i tamošnji političari sami po sebi i svojoj tradiciji često djeluju kao jeftini putujući cirkus, ali u posljednjih nekoliko tjedana čitava priča oko Brexita užasno me podsjeća na Basila Fawltyja i njegovu rečenicu s početka ovog teksta. Znate ono kada mu u Fawlty Towers kao gosti dođu Nijemci, a on im pokušava boravak u dosadnom Torquayu učiniti što ugodnijim i to izbjegavajući pričati o ratu. All in the market together, all differences forgotten, and no need at all to mention the war nastavlja se s Göringom, Himmlerom, Evom Prawn, pitanjem (i odgovorom) tko je započeo rat i legendarnom imitacijom Adolfa Hitlera.

Jadni Basil je čitavo vrijeme samo pokušavao popraviti situaciju, ali ona je sa svakom novom odlukom bila sve gora i gora.

Otprilike tako danas funkcionira i britanska vlada po pitanju Brexita.

U lipnju 2016. — za vrijeme Europskog nogometnog prvenstva u Francuskoj i četiri dana prije neočekivanog ispadanja Engleza od Islanda — Britanci su izašli na referendum s pitanjem treba li nekoć moćno Kraljevstvo napustiti Europsku uniju. Nešto više od 17 milijuna onih s pravom glasa zaokružilo je DA i s 51,8 posto bili su većina. Međutim, s vremenom se ispostavilo da dobar komad njih nije baš znao o čemu to u praksi glasa i zemlja je dospjela u političku krizu, koja je u posljednjih nekoliko mjeseci na rubu kaosa jer Britanci ustvari nemaju pojma kako bi trebao izgledati taj izlazak, znaju samo da moraju izaći. Premijerka Theresa May i kompletan politički establišment — oduvijek sam želio napisati ovo, a dosad nisam imao priliku! — zato su se preko noći pretvorili u Basila Fawltyja. Oni bi, kao, ispravili stvari, ali svaki put kad nešto naprave te stvari izgledaju još gore i situacija dalje od konačnog rješenja. A neki od njih doslovno počnu imitirati Adolfa.

Međutim, vratimo se mi važnijim stvarima u životu. Pitanje koje nas ovdje zanima je poprilično jednostavno. Kako će engleski nogomet, prije svega tamošnja Premier liga kao jedno od najvažnijih i najpopularnijih natjecanja na svijetu, izgledati kada se Brexit dogodi?

Odgovor je, dakako, u ovakvoj situaciji još jednostavniji. Nemamo pojma.

Uloga nogometa u stvaranju klime pogodne za uspjeh Brexita ne smije biti zanemarena i mnogo je veća nego joj se obično pridaje važnost

Dobro, dobro, nije to ništa novo — barem ne ako je suditi po onome što redovno čitamo od komentatora ispod tekstova na Telesportu, ali ovaj put stvarno nije do nas; ili ako preferirate individualizaciju krivice, nije do mene. Fawltyjevski karakter Brexita nogomet je kao, uostalom, i svaku drugu industriju u zemlji doslovno gurnuo u potpuno mračnu ulicu u kojoj nitko ne zna što se krije iza sljedećeg ugla i kako će stvari izgledati nakon što — i ako, jer još uvijek je moguće da će datum biti pomaknut — Velika Britanija u petak, 29. ožujka točno u podne (po našem vremenu) prestane biti članicom međuvladine i nadnacionalne zajednice europskih država.

Jasno, zanemarimo li sulude ispade poput onoga Neila Warnocka prije dva tjedna, velika većina onih koji s nogometom imaju ozbiljne veze bili su i ostali protiv Brexita. Malo prije referenduma svih tadašnjih 20 premierligaša se javno izjasnilo kao remainers, a tadašnji izvršni predsjednik Premier lige Richard Scudamore je poručio kako bi bilo neprimjereno zauzeti drugačiji stav “jer Premier liga je svugdje na svijetu dobrodošla i voljena zato što je otvorena za sve, otvorena za biznis, otvorena za dogovor i otvorena za suradnju”.

Premier liga je od prvog dana je bila otvorena i za upliv stranog novca, pa je dobar komad najvažnijih klubova u vlasništvu arapskih, ruskih, kineskih, američkih i tajlandskih superbogataša. Otvorena je bila i za strane trenere koji su kroz ono što su radili i rade Arsene Wenger, Jose Mourinho, Pep Guardiola ili Jürgen Klopp u potpunosti revolucionarizirali nogometni stil i pristup igri u ovoj zemlji. I ,dakako, najvažnije je da je ovo natjecanje koje je potpuno otvoreno stranim igračima — njih 17 može biti u svakoj momčadi, a tek 30 posto svih nastupa ove sezone otpada na engleske nogometaše, što se dodatno smanjuje u top 6 klubova gdje imamo 21 posto Engleza.

Natjecanje kakvo danas poznajemo i koje je daleko najpopularnije nogometno ligaško natjecanje na planetu je ustvari, između ostalog, direktni plod globalizacije, aktualnog političkog trenutka u Europi i Velikoj Britaniji u drugoj polovici 1990-ih i na početku novog milenija, te ujedinjenog europskog tržišta, odnosno slobodnog kretanja ljudi i roba na prostoru Europske unije. Međutim, upravo zbog svega ovoga uloga nogometa u stvaranju klime pogodne za uspjeh Brexita ne smije biti zanemarena i mnogo je veća nego joj se obično pridaje važnost.

Kako je uopće Velika Britanija došla na ideju izlaska iz Unije? Povijest nas vraća sve do kraja Drugog svjetskog rata, odnosno indijske (i pakistanske) neovisnosti dvije godine kasnije. Bio je to i konačni kraj jednog velikog imperija, koji je jačanjem Sjedinjenih Država i Sovjetskog Saveza izgubio veliki dio svoje moći. Međutim, stanje stvari u praksi u Britaniji su teško prihvaćali te su sebi svoj utjecaj i važnost predstavljali mnogo većima nego jesu, uključujući sve pore života, pa i nogomet (što u ovom tekstu, između ostalog, sjajno objašnjava David Winner)

Britanci su vjerovali da su kao kolijevka nogometa i daleko najdominantnija nogometna nacija, ali u praksi su stvari izgledale drugačije. Iako jesu prenijeli znanje o nogometu drugima, s vremenom su oni bili ti koji su zaostajali, dok su ostale zemlje jačale i postajale nogometnim velesilama. Na reprezentativnom planu Engleska je tek kod kuće napravila rezultat koji je bio izuzetak koji potvrđuje pravilo, dok su u klupskim natjecanjima uvelike ovisili o utjecaju škotskog i irskog nogometa. S 1990-im i jačanjem Premijer lige stvari su se značajno promijenile, ali opet gotovo isključivo zahvaljujući stranom utjecaju.

Najvažnija promjena za prosječnog domaćeg drukera bilo je ono što bismo mogli nazvati elitizacijom nogometa.

Ogromna strana ulaganja u velike klubove (i londonske, koji su pretvoreni u turističku atrakciju) napravili su logično i ogromnu razliku između tih i manjih klubova iz provincije. Dok su jaki postajali jači i bogati postajali bogatiji, veliki broj klubova našao se u ćorsokaku i nesposoban nositi se s pravilima igre u modernom nogometu. Usto se nogomet udaljio od običnog radnog čovjeka, postao mu preskup i gotovo nedostupan. Against modern football i borba protiv elitizma poklopili su se s naivnim vjerovanjima pro-brexitera, pa je jasno da je i nogomet imao svoj možda nesvjesni komad krivnje za ono što se dogodilo u lipnju 2016. Želimo bolje klubove i jaču reprezentaciju, a to ćemo dobiti s više engleskih igrača u Premier ligi.

Problem s tim je to što se s Brexitom sasvim sigurno ništa neće promijeniti nabolje. Kao što nekada jaki industrijski centri neće preko noći ponovno postati snažni, kao što se neće otvarati tvornice i radna mjesta a život postajati jeftiniji i pristupačniji običnom čovjeku — nego potpuno suprotno — tako se i nogomet neće vratiti onome što u Engleskoj mnogi smatraju dobrim starim vremenima.

Ono što bi se u slučaju Brexita bez dogovora s Europskom unijom, koji je sada izgledan, moglo dogoditi od iduće sezone je da svi igrači s nebritanskim državljanstvom budu tretirani kako su danas tretirani oni koji dolaze iz zemalja izvan Unije. To bi u praksi značilo da svaki nogometaš mora ispuniti određene kriterije koji, između ostalog, uključuju broj nastupa za reprezentaciju i učinak u prethodnim klubovima, ali i visinu primanja prije nego što dobije radnu dozvolu u Britaniji. Prema istraživanju profesorice sa sveučilišta Harvard Laurie Shaw, od 1.022 EU igrača koji su dosad igrali u Premier ligi, njih tek 42 posto bi ispunjavalo ove kriterije — a među njima nisu, recimo, Cesc Fabregas, N’Golo Kante ili Riyad Mahrez.

Međutim, veliki i bogati ne bi imali taj problem (osim kada je u pitanju dovođenje igrača ispod 18 godina) jer bi naprosto imali dovoljno novca da skupo plate strane igrače i njihove radne dozvole i vize. Što je opet luksuz kakav većina klubova izvan velike šestorke nema i što bi kao posljedicu vjerojatno imalo dodatno produbljivanje razlike između najbogatijih i svih ostalih te probleme za manje klubove koji će morati trošiti više na slabije, ali jedine dostupne igrače.

Ipak, sve je ovo danas i još neko vrijeme će biti u fazi spekulacije i nagađanja. Što će biti s nogometom? Kako će se stvari razvijati? Hoće li Liga sama tražiti izlaz iz ovakve situacije? Ili će se, kao i ostatak zemlje, pustiti niz vodu i čekati što će se dogoditi? Nitko ne zna, ali s vrha je obično samo jedan put, a on vodi prema dolje. Britanija danas izgleda i ozbiljna i tužna, izgleda i ozbiljna i ružna.

Sutra bi mogla bi mogla biti, a Premier liga s njom, samo probušeni dolar.