Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Na posudbi

Nogomet: Postanak

Kontra mraku, kontra masturbaciji

Freemasons’ Hall na Great Queen Streetu na londonskom West Endu još je od 1717. i službenog osnivanja Velike lože Engleske bila sjedište tamošnjih Slobodnih zidara. Danas je ondje zaštićeni spomenik kulture i jedina originalna londonska građevina iz doba Art Decoa, ali sredinom 19. stoljeća na ovom mjestu bila je potpuno drugačija, tek sagrađena i neznatno manja zgrada u čijem podnožju je bio Freemasons’ Tavern, jedno od najpopularnijih i elitnih okupljališta Londona tog vremena.

Ondje je u kasnu jesen 1863. čovjek po imenu Ebenezer Cobb Morley, bivši student Cambridgea te igrač i dužnosnik Barnes FC-a, prvi put na jednom mjestu okupio predstavnike londonskih sportskih klubova koji su barem sami sebe smatrali primarno ‘nogometnim’ – Civil Service (jedini i danas aktivni klub), The Crusaders, Forest of Leytonstone, No Names Club of Kilburn, Crystal Palace (ne ovaj današnji), Blackheath, Kensington School, Perceval House of Blackheath, Surbiton i Blackheath Proprietary School – i predstavio im ideju zajedničkog društva, iz kojeg će se već tog 26. listopada izroditi ono što i danas poznajemo kao The Football Association. Međutim, Ebenezer je tog ponedjeljka okupio sve njih uz pivo kako bi im predložio i revolucionarni, zapravo najvažniji potez u utemeljenju igre.

Pisanje zajedničkih pravila nogometa.

Porijeklo nogoloptanja već je bilo staro stoljećima i tragovi različitih vrsta relativno sličnih igara mogu se pronaći u mnogobrojnim kulturama, od starog Rima i antičke Grčke, preko Egipta, Kariba i Meksika, do Japana i prije svih Kine. No, nazvati Englesku kolijevkom modernog nogometa ipak nije pogrešno; činjenica je da je korijen sporta kakvog danas poznajemo bio u srednjovjekovnoj Britaniji. Za to vrijeme je bilo karakteristično i to da se na loptanje gledalo prvenstveno kao na važnu fizičku aktivnost, a pravila su se drastično razlikovala doslovno od ulice do ulice, od mjesta do mjesta, od regije do regije – pa je bilo kakva, makar i najjednostavnija organizacija, bila naprosto nemoguća.

Na današnji dan odigrana je prva utakmica po službenim Pravilima nogometne igre

Međutim, igra je pomalo neočekivano doživjela veliki procvat u ranom viktorijanskom dobu i to zahvaljujući kolektivnom strahu od – masturbacije.

Naime, kako je David Winner objasnio u sjajnoj knjizi Those Feet: An Intimate History of English Football, bilo je to vrijeme u kojem su Britanci strahovali od onoga što im se činilo kao neizbježna propast velikog Carstva i za to su kao isključivog krivca vidjeli moralnu iskvarenost društva. A upravo je masturbacija smatrana za vrhunac izopačenosti i nastranosti. Godinama je u Britaniji samozadovoljavanje predstavljano kao opasna i još prenosiva bolest od koje se umiralo u najgorim mukama. Čak su i desetljećima kasnije u Prvom svjetskom ratu kršćanske organizacije na fronti dijelile letke o opasnosti masturbacije, iako su u to vrijeme mladi Englezi u rovovima vjerojatno imali malčice veće probleme.

Winner u svojoj knjizi citira povjesničarku Katy Mullin, koja objašnjava kako je na početku 19. stoljeća panični strah od masturbacije bio toliko prisutan da je svaki oblik individualnosti ili naprosto privatnosti bio nepoželjan. Svako vrijeme provedeno u samoći za dječake je bilo smatrano “seksualno sumnjivim” i neprihvatljivim, a kažnjavalo se isključivanjem iz škole, odnosno potpunim izopćavanjem iz društva.

Učenje javnih škola, koje se opet smatralo za temelj budućnosti tog društva, zato se okrenulo sportu kao najvažnijem načinu moralnog prosvjećivanja učenika. ‘Solipsizam’ je tako bio neprijatelj broj 1, a momčadski sport savršen antipod; bio je to najlakši način za gušenje ne samo seksualnosti, nego i apsolutno svakog oblika individualnosti. Prvobitna ideja bila je da će “dječaci ostati čisti od prljavih misli ako su okupirani fizičkom aktivnošću”, ali ona se s vremenom i dodatno radikalizirala. Ideal je bio vojničkim stilom vođenja momčadi uniformirati omladinu do te mjere da svi do maksimuma nalikuju jedni drugima i potiskuju bilo kakav oblik neovisnosti, dobivajući tako kontrolu nad masom.

Nogomet, odnosno ono što bismo mogli nazvati loptanjem kao pretečom moderne igre, tako je predstavljeno kao tipični primjer ideala britanskog društva, za koji su potrebni “muškost, smjelost, hladnokrvnost i izdržljivost”. Igra je postala popularna u prvoj polovici 19. stoljeća, ali i dalje s različitim pravilima doslovno od škole do škole, odnosno kasnije ovisno o uvjetima i društvu. S industrijskom revolucijom i masovnim migracijama u gradove priča je postala kompliciranija i nogometni entuzijasti bili su svjesni da budućnosti igre nema bez univerzalnih pravila. No, pionirski pokušaji ostali su maksimalno ograničeni – ostalo je zabilježeno da je prvo skupina škola u i oko Cambridgea 1848. počela koristiti svoj set pravila, da bi potom klubovi u Sheffieldu i njegovoj okolici predstavili svoje viđenje. Čak su odigravali i međusobne utakmice unaprijed određujući po čijim će se pravilima igrati.

Jasno, pravila su se drastično razlikovala i od onoga što danas zovemo nogometom. U većini slučajeva bila je to izuzetno gruba i nasilna igra, s različitim sustavom bodovanja, a u pravilu je bila dozvoljena i igra rukama. Broj igrača i vrijeme trajanja utakmice nisu bili jasno određeni, kao ni veličina terena, a većina susreta završavala je u kaosu. Zato je gospodin Morley – “sjajni dribler“, kako su ga opisivali novinari – tog ponedjeljka uz pivo u Freemasons’ Tavernu okupio predstavnike najvažnijih klubova prijestolnice i predložio osnivanje The FA, ali i zajednička pravila igre.

Međutim, stvari nisu išle onako kako je planirao.

Klubovi se jesu u listopadu prividno organizirali i danas engleski nogomet na taj dan slavi rođendan, ali još je mnogo vode i njoj pripadajućeg izmeta Temza pronijela prije konačnog dogovora o pravilima igre. Morley je napisao pravila oslanjajući se većinom na postojeće Cambridge Rules, ali reakcije lokalnih škola i sportskih klubova gotovo da nije bilo. I među samim društvom iz Great Queen Streeta nije bilo unisonog mišljenja; u iduća tri mjeseca predstavnici klubova sastajali su se šest puta, Tavern je obnavljao zalihe piva, a svaki bi put priča završila totalnim kaosom. Izgledalo je da je dogovor nemoguć.

Na listi budućih pravila najveći je problem predstavljao ‘hacking’ – zaustavljanje ili rušenje protivnika udaranjem u potkoljenicu. Morley i većina su smatrali da je bi to trebalo biti zabranjeno, dok je dio predstavnika argumentirao kako će kažnjavanje udaranja uništiti suštinu ovog sporta.

“Ako nam oduzmete hacking, uzet ćete svu smjelost i hrabrost koju ovaj sport treba imati, a ja ću sutra dovesti skupinu Francuza koji će nakon tjedan dana treniranja lako pobjeđivati u vašem sportu”, rekao je izvjesni FW Campbell iz Blackheatha.

Međutim, nakon što je pravilima i službeno zabranjeno udaranje u potkoljenice i nošenje lopte u rukama, upravo je samo Campbellov Blackheath odustao, a svi ostali su prihvatili nova pravila igre. Dana 5. prosinca  objavljena su u sportskom tjedniku Bell’s Life in London, and Sporting Chronicle, a tri dana kasnije većinom glasova usvojena i pivom obilno zalivena na sastanku održanom u Taverni. Eksperimentalna utakmica prema novim pravilima zakazana je za 2. siječanj, ali Morley je bio poput djeteta za Božić – nikako nije mogao dopustiti da čeka tako dugo.

Na današnji dan, 19. prosinca 1863., odigrana je prva utakmica po novim pravilima službeno nazvanim Pravila nogometne igre. Morleyev Barnes na svom je terenu dočekao Richmond FC, koji uopće nije bio član novoformiranog The FA.

Stvari opet nisu išle nimalo glatko; Morley i društvo napisali su ukupno 14 pravila, među kojima je najvažnije bilo ono da je zabranjeno trčati s loptom u rukama te zaustavljati protivnika udaranjem. Ali su zaboravili napisati kolika bi veličina igrališta trebala biti, koliko igrača sudjeluje i kakva je uloga sudaca. Golovi nisu imali grede, igranje rukom bilo je dopušteno, a poeni su se mogli dobiti i touchdownom ili pretvaranjem. Ipak, striktno pravilo zaleđa, po kojemu je ilegalan bio svaki pas prema igraču koji se nalazi ispred lopte, značilo je da je bilo izuzetno teško postići pogodak, a s obzirom na to da u pravilima nije stajalo ni koliko dugo utakmica traje, nakon sat i pol loptanja ekipe su se dogovorile da je završeno bez pobjednika 0-0.

Pravila će se već u idućih nekoliko godina drastično promijeniti – bit će dopuštena dodavanja prema naprijed, ukinut će se pretvaranja te zabraniti igranje rukom u polju. Ograničit će se i veličina terena, odrediti broj igrača i trajanje igre, a 14 godina kasnije udružit će se klubovi iz Londona i oni iz Sheffielda, uskladiti pravila i nogomet će postati daleko najpopularnija igra u Britaniji, a onda i u svijetu.

Iako momčadski sport, nogomet će se vrlo brzo pretvoriti u igru koja glorificira individualca. I masturbacija će na kraju, za većinu, postati normalna stvar. Sasvim slučajno, i potpuna propast imperija – ono što se populariziranjem nogometa pokušalo izbjeći – podudarit će se sa slabljenjem superiornosti nogometnih momčadi s Otoka.

Ali utakmica odigrana na današnji dan prije točno 154 godine ostat će najvažniji trenutak u povijesti modernog sporta; trenutak kada se nogomet odvojio od ragbija i pretvorio u ono što je danas jest. Najvažnija (sporedna) stvar na svijetu.