Istanbul Başakşehir bio je duboko u svojoj polovici terena i branio se kada je Deniz Türüc ukrao loptu Juanu Mati na sredini terena. Krenuo je lijevom stranom prema golu, sustigla su ga dvojica igrača Manchester Uniteda, a kao najbolje i jedino rješenje činilo se dodavanje u sredinu gdje je bio markirani Demba Ba. Senegalski veteran dovoljno je iskusan i mudar da bi znao kako se neće tek tako izboriti za udarac, pa je loptu naprosto propustio u prazni prostor. Iz drugog plana onamo je brzo dotrčavao igrač s brojem sedam; potpuno sam, namjestio se i iz prve desnom raspalio po lopti koja je prozujala pokraj vratara i zakoprcala se u mreži.
Za nekoga bi tih 10 sekundi bilo vrhunac karijere. Najveća i najvažnija stvar koju je napravio u životu. Pobjednički pogodak velikom Manchester Unitedu u Ligi prvaka, i to nakon što je pola sata prije preko čitavog terena dodao za prvi pogodak; asistencija i gol u istoj noći najjjačeg klupskog natjecanja na svijetu, nešto što je posljednji protiv Uniteda uradio Arjen Robben prije šest godina. Ali za malenog Bosanca bila je to samo još jedna uobičajena istanbulska noć. Hladna egzikucija, još hladnija proslava, 90 minuta teškog i napornog rada, kapetanska vrpca oko ruke.
Edin Višća je već dugo vrlo važan kotačić i pravi vođa ekipe koja je osvojila tursko prvenstvo. Uglađeni majstor, velikog osmjeha preko lica, čovjek koji je u stanju napraviti sve što zamisl.
Ni mjesec dana nije prošlo otkako je još uvijek aktualni izbornik nogometne reprezentacije Bosne i Hercegovine izašao pred novinare i objašnjavao zašto Višće uopće nije bilo u zapisniku utakmice s Nizozemcima u Zenici. Edin nije dobro, teškim je glasom rekao Dušan Bajević, nije dobro jer je čitavu krivicu preuzeo na sebe. Višća je promašio jedanaesterac u raspucavanju sa Sjevernim Ircima i BiH je ostala bez plasmana u finale baraža, bez još jedne šanse za veliko natjecanje; bio je tužan i shrvan. Ali nije samo Edin krivio sebe — krivili su ga svi. Bio je jedan od najlošijih igrača na terenu, potpuno izgubljen u oba pravca i skoro beskoristan.
Taj turski Edin Višća, nogometni doktor Henry Jekyll, u bosanskim se noćima neželjeno transformira u nesretnog, tužnog, lošeg Edina Višću
Slika je bila potpuno drugačija od one istanbulske, siva i tužna, i takva je prečesto kada Višća oblači dres svoje reprezentacije. Skrivajući se od suigrača na terenu, od navijača pored njega, spuštene glave, umoran i nesretan.
Nogometni Dr. Jekyll i Mr. Hyde.
Njegova karijera zapravo je sasvim atipična za moderni bosansko-hercegovački nogomet i lakše bi je bilo smjestiti u neko davno svršeno vrijeme. Mjesto rođenja ovog 30-godišnjaka je Olovo, ali je odrastao u mjestu Čuništa, malenom selu s jedva 500-tinjak glava, tamo negdje na pola puta između Olova i Zavidovića. Njegov nogometni talent nije se brusio u školama i akademijama, nego na blatnjavim livadama. Prvo je, još kao 15-godišnjak, preselio u Banoviće, gdje je dobio priliku igrati za tamošnju Budućnost.
Jedan je to od mnogih BiH klubova sa rudarskom tradicijom, koji je tek u tri sezone nastupao u Premijer ligi, a najveći je uspjeh ostvario na početku 2000-ih kada je dogurao i do Kupa UEFA. U vrijeme kada je maleni i štrkljasti Višća počeo dobivati priliku, Budućnost se borila za život u Prvoj ligi Federacije Bosne i Hercegovine, drugom rangu natjecanja poznatom po svojoj surovosti i brojnim, nikad procesuiranim sudačkim malverzacijama. Ipak, i na takvim divljim terenima Višća je već sa 17 privlačio pozornost boljih i većih, a u ljeto 2009. ga je (navodno) Senijad Ibričić preporučio Hajduku.
Ante Miše vodio je momčad na otvaranju stadiona u Dugopolju kada je potpuno nepoznati dječak na poluvremenu zamijenio Mirka Oremuša i odradio pola minutaže na poziciji desnog bočnog. Nije ostavio spektakularni dojam, malo tko to i može za 45 minuta nogometa, pa su mu su se u Splitu zahvalili, a mladić je produžio za Sarajevo.
Ondje ga je na Grbavici poželio tadašnji (i opet današnji) Željezničarov trener Amar Osim, kojemu se svidjela njegova brzina, skromnost i umijeće s loptom. Osim tvrdi da je za Višću Željo isplatio 10.000 eura odštete, mada čak i tako malo novca zvuči previše za nedokazanog mladića pristiglog iz nižeg ranga natjecanja u BiH. Međutim, i u Sarajevu je, zbog problema s papirima, Višća pola godine proveo na tribinama i tek trenirajući s momčadi, više gladan nego sit, očekujući svoju prvu priliku.
Ona je došla 27. veljače 2010. kada je Edin prvi put obukao plavi dres, i to u pobjedi nad Čelikom (4-2). Osim mu je našao idealnu poziciju; iako je Višća pokušavao na desnom beku, jedno vrijeme i na poziciji zadnjeg veznog, Osim je bio svjestan da njegova brzina, pogotovo u sporoj domaćoj ligi, najviše do izražaja dolazi na krilnim pozicijama. Ponekad bi mijenjao strane, ali s desnog krila je sudjelovao u osvajanju titule prvaka te 2010., a onda i Kupa sezonu kasnije.
Za njegovu karijeru ključna je zapravo bila prijateljska utakmica koju su u ljeto 2011. — skoro točno dvije godine nakon probe u Hajduku — Željezničari igrali sa Istanbul Başakşehirom. Bili su na pripremama u Sloveniji, u Moravskim Toplicama su dobili Turke s 4-3, a ovi su se, preko tadašnjeg vratara Kenana Hasagića, angažirali i za navodnih 400.000 eura Višću iz Sarajeva preselili u Istanbul.
Nije nikakva tajna da je klub, osnovan 1990. kao sportsko društvo lokalnog vodovoda, svoj uspon i procvat doživio zahvaljujući povezanosti s aktualnim predsjednikom i vladarom Turske Recepom Tayyipom Erdoğanom. Bez navijačke baze, ali s podrškom vlasti, Istanbul BB je na početku Višćine turske karijere bio tek prosječna momčad koja je 2013. čak ispala u niži rang natjecanja. Međutim, stvari su se brzo posložile, a klub polako izrastao u važan faktor u turskom nogometu, i to s Višćom kao jednim od najvažnijih igrača.
Ostao je u ekipi i nakon ispadanja iz lige i već do 2014. je skupio 100 nastupa za klub. Sada ih već u službenim natjecanjima — igrao je s ovim klubom i Europa ligu i Ligu prvaka — ima 357, gol Unitedu bio mu je 104. a asistencija točno 100. Zato je trijumf nad Englezima samo dijelić slagalice koja ima mnogo važnije dijelove — Višća je Istanbul Başakşehir prošle sezone vodio do prve titule u povijesti kluba, a bio je i najbolji igrač turskog prvenstva te daleko najbolji igrač svoje momčadi, za koju je u 51 utakmici postigao 20 golova i imao 14 asistencija. Bolje od svega toga teško da može, barem ne u toj ligi i u tom društvu. Savršeni doktor Edin.
Reprezentativni dres prvi put mu je dao Safet Sušić još dok je bio u Željezničaru, u prijateljskoj utakmici s Poljacima igranoj u Turskoj u kojoj su nastupili većinom igrači iz domaćeg prvenstva i koja nije bila u službenom FIFA-inu terminu.
Tri godine kasnije dobio je prvih 20 minuta u društvu najboljih, u gostujućem prijateljskom trijumfu nad Slovencima. Prošao je Višća i juniorsku i mladu reprezentaciju i nije bilo nikakve sumnje da je jedan od najtalentiranijih, igrač na kojemu će nacionalna selekcija graditi budućnost. Čitavih 90 minuta prvi put je odigrao protiv Argentinaca, dobivao je i minute na Svjetskom prvenstvu, a s novim ciklusom i kasnije dolaskom Mehmeda Baždarevića unaprijeđen je u standarnog reprezentivca.
No, stvari su u plavom dresu išle mnogo teže nego u onom narančastom.
Prije svega, razumljivo je da performanse u klubu i reprezentaciji nisu iste. Na sličan način žrtve javnosti postajali su i mnogo bolji igrači od Višće od kojih su Bosanci i Hercegovci očekivali čuda. Za uspjeh reprezentacije potrebna je prilagodba samoj momčadi i suparnicima, sustav kakav Bosna i Hercegovina nije imala doslovno nikad. Prečesto su izbornici imena tek tako razbacivali po terenu, bez pravog koncepta i ideje kako ih iskoristiti. Neki su se na takvu improvizaciju sposobni prilagoditi i izvući najbolje za sebe, a za momčad koliko je moguće. Višća, bar dosad, nije bio jedan od takvih.
Njegove su igre oscilirale — od nekoliko sjajnih utakmica do onih u kojima su se ljudi doslovno pitali je li uopće bio u momčadi i tražili mu ime u zapisniku. Sve bolje partije u Turskoj u domovini su stvarale sve veća očekivanja od Edina, a s očekivanjima je dolazio i sve veći pritisak. Njegov je odgovor, s druge strane, bivao sve lošiji. Igranje za nacionalnu momčad Bosne i Hercegovine za njega je sasvim sigurno značilo mnogo više nego za mnoge u toj ekipi, ali spoj vlastitih i tuđih očekivanja na njegova je leđa strovalilo veliko i teško breme. Individualna kvaliteta, njegova volja i želja, ništa od toga niti u jednom trenutku nije bilo upitno, ali njegova sposobonost da se nosi s očekivanjima pretvarala ga je u nogometnog Edwarda Hydea.
Uglađeni majstor, čovjek koji zna što hoće i kako to napraviti, kako biti najbolji i kako trpati najbolje, taj turski Edin Višća, nogometni doktor Henry Jekyll, u bosanskim se noćima neželjeno transformira u nesretnog, tužnog, lošeg Edina Višću.
Nogometna reprezentacija BiH čeka novog izbornika koji tek treba predstaviti svoju ideju i plan po kojem bi se trebalo boriti za Svjetsko prvenstvo za dvije, odnosno Europsko za četiri godine. Višća je igrač koji je na vrhuncu svoje nogometne karijere, koji će u veljači proslaviti 31. rođendan i koji bi po svemu što radi u svom klubu u tom ciklusu morao biti jedan od ključnih igrača reprezentacije.
Ali čudnovatu će priču umjesto nas morati okončati sam Edin; odložiti olovku, istrčati na teren, završiti ispovijest i reprezentativni život jednog od dvojice likova. Nadajmo se da će, za razliku od Roberta Louisa Stevensona, ostaviti samo Jekylla.
