Vjerojatno toga uopće niste svjesni, nije vam ni palo na pamet, ali ovog drugog tjedna u lipnju 2022., dok se vozite na posao, planirate ljetni odmor, čekate red u banci kako biste platili ratu kredita za preskupi stan, mijenjate alternator na automobilu, vozite klinca zubaru, čitate posljednji besplatni članak na Telesportu u ovom mjesecu i živite svoju normalnu svakodnevicu, jedna važna era u vašim životima — pod uvjetom da ste barem površni pratitelj nogometa, a ako vam je ovo posljednji besplatni ili jedan od plaćenih članaka onda vjerojatno jeste — približava se samom kraju.
Od ovoga je tjedna nogomet i u praksi drugačiji. I ništa više neće biti isto. Da se razumijemo, nije ovo nikakvo gunđanje (skoro) sredovječnog tradicionalista koji je u vlastitom strahu od promjena aktivirao standardni defenzivni mehanizam pa viče kako je nekad bilo bolje, kako se moglo spavati na klupi u parku i što li već. Naprotiv, ovo je tek još jedno hladno i obično rezoniranje, puko nabrajanje činjenica koje samo potvrđuju da naši životi nakon ovog drugog četvrtka u lipnju više neće biti onakvi kakvi su bili.
A neće, jer Svjetsko nogometno prvenstvo više nije isto.
Krenite, uostalom, od svoje jutrošnje vožnje prema poslu, planiranja ljetnog odmora, reda u banci, alternatora na Golfu, čekaonice kod zubara, čitanja i gledanja sportskih medija. Drugi je tjedan lipnja, ali baš ništa nije isto, nije onako kako ste navikli da jest u ovom periodu svake četiri godine; nema skupljanja sličica, nema navijačkog kupusa na policama, na izlozima kafića nema zalijepljenih rasporeda utakmica, frizerka ne otvara raspravu o važnosti Matea Kovačića i (ne)stabilnosti Duje Ćalete-Cara u koncepciji Zlatka Dalića jer ovog ljeta nema najvećeg i najvažnijeg nogometnog natjecanja.
Promjene su oduvijek djelovale prirodno, kao dio evolucije nogometa. Ove nisu; od igre prave pohlepno čudovište koje baulja i prijeti da će uništiti samo sebe
Znate već zašto ga nema. Ne trebam vam ja govoriti da svjetski nogomet već desetljećima vode pohlepni pilićari koji su domaćina Mundijala odredili vodeći se gotovo isključivo svojim privatnim interesima. Znate to iz jednostavne činjenice da je 16 od 22 člana FIFA-ina Izvršnog odbora koji je donio odluku da se Svjetsko prvenstvo ove godine igra u Kataru završilo ili s optužbom ili s presudom zbog ovih ili onih koruptivnih radnji. A istraga još nije gotova. To što je danas, 9. lipnja 2022., kada je u teoriji moglo i trebalo biti otvaranje prvenstva, u 8 sati izmjereno 38 stupnjeva Celzija — poslijepodne će ići i do 47 — tim ljudima nije bilo važno, odnosno bilo im je važno koliko i činjenica da je Katar zemlja bez nogometne kulture i bez potrebne infrastrukture da organizira ovakav turnir.
Međutim, pomicanje termina u ovom kontekstu važno je tek kako bismo dobili još jedan argument važnosti Svjetskog prvenstva za nogomet, ali i sve ono što ga okružuje. To što će se utakmice prvi put u povijesti igrati u studenom i prosincu poremetilo je kompletan nogometni habitat i izbacilo ga iz njegova prirodnog toka, stvarajući dodatni pritisak na same proizvođače — dakle, igrače, klubove, trenere i generalno samu igru — te krajnje konzumente nogometnog biznisa. Mundijal, ma koliko nebitan izgledao iz perspektive da na njemu svake četiri godine sudjeluje tek 15 posto svih FIFA-inih članova, odnosno iz one klupskih navijača koji nisu emotivno involvirani u takvo natjecanje, ipak je temelj suvremenog nogometa i o njemu ovisi čitava struktura.
No, nisu vremena u FIFA-i nikad bila pretjerano bolja i izbor domaćina najvećeg natjecanja oduvijek je bio najviše politički i poslovni potez. Poklanjanje Svjetskog prvenstva Kataru u zamjenu za privatne letove, hotele sa sedam zvjezdica, skupe satove i keš nije bilo ništa novo, pa nije trebalo biti ni neočekivano ni spektakularno, naprotiv. Ali ipak se ispostavilo da jest revolucionarno i da će promijeniti nogomet zauvijek.
I to, barem kako sada stvari stoje i izgledaju, na gore.
Ispostavilo se, prije svega, da je došlo u savršenom trenutku. Sepp Blatter — prvi među jednakima, kako vole sebi tepati čelnici nogometnih federacija, prvi je i gurnut niz stepenice. U njegove je cipele uskočio iskusni birokrat i dotad najpoznatija loto- djevojka, Gianni Infantino. On je tako dobio priliku u javnosti stvarati priču o “novoj, reformiranoj” FIFA-i, koja je u isto vrijeme zadržala način rada kakav je imala “stara, korumpirana”, usput dobivši i ogroman prostor za manevar. Reakcija javnosti na Katar bila je snažna, ali je i potvrdila da i takva javnost u praksi ne može napraviti ništa konkretno, što je novom diktatoru Infantinu samo dalo vjetar u leđa.
Godine provedene uz Blattera i Michela Platinija, koji će ovih dana opet na sud, naučile su Infantina poslu i tome kako skupljati jednako vrijedne glasove, pa je jedan od njegovih prvih konkretnih poteza bilo proširenje Svjetskog prvenstva. Malima se tako bacaju mrvice, onaj postotak sudionika povećava za njih, ostavlja veći prostor za pogrešku velikima i bogatima te, što je mnogo važnije, FIFA-inom najvažnijem izvoru prihoda nadodaje prilika da zaradi još. I još. Problemi kao što su hiperinflacija utakmica, smanjenje kompetitivnosti, otežavanje logističke pripreme za same navijače, na kraju krajeva i sukobi s drugim organizacijama oko upravljanja, organizacije i podjele kolača, sve je to stavljeno u drugi plan. Samo daj još.
I zato ćemo ovaj drugi tjedan lipnja 2022. zapamtiti kao točku koja naš život, nogometni život, dijeli na onaj prije i poslije. Umjesto planetarnog spektakla i iščekivanja najzanimljivijeg nogometnog natjecanja, ovog nam ljeta preostaju nekakve Lige nacija i utakmice koje u ionako kratkom ljetu nitko ne želi igrati. Igračima preostaju maksimalno tri tjedna odmora, domaćim prvenstvima pretumbavanja i nabijanja kalendara.
Sve to kako bi nas pripremilo za mundijale budućnosti, one u kojima će sudjelovati 48 ekipa, koje će u 16 gradova igrati ukupno 80 utakmica za manje od mjesec dana. To vam u praksi znači da će za četiri godine, otprilike u ovo vrijeme, u Sjedinjenim Američkim Državama, Kanadi i Meksiku biti spremno 16 skupina s po tri momčadi, i to najčešće s velikom razlikom u kvaliteti. Prema tom maestralnom planu, nakon što odigraju samo po dvije utakmice svaka, dvije od triju selekcija će izboriti plasman u knockout fazu. Dakako da će to grupnu fazu pretvoriti gotovo u besmislicu i otvoriti put za mnogo nevažnih mečeva trećeg kola, ali koga briga? Važno je da će ih na ekranima biti više.
I opet, za kraj, nije ovo nikakav rant. Nogomet, i Svjetsko prvenstvo kao njegov temelj, s vremenom su se mijenjali i razvijali. I koliko god netko te promjene jest ili nije volio, oduvijek su djelovale prirodno, kao dio evolucije nogometa. Ove posljednje nisu; potpuno su strane i od najljepše igre prave pohlepno čudovište koje baulja i prijeti da će uništiti samo sebe.
Kako god, ovog tjedna završava još jedna era u našim nogometnim životima.
