Bez obzira na to koliko znate o ovom danskom veznjaku, bez obzira na to koliko se divite njegovu nogometnom umijeću, bez obzira na to koliko volite (ili ne volite) njegov nogomet, prva asocijacija na spominjanje Eriksonova imena je srčani udar kojeg je doživio u ljeto 2021. na Parkenu. Nemoguće je izbrisati tu scenu iz glave, gotovo da je nemoguće pomisliti na bilo šta drugo osim na trenutak kada se srušio na teren i onih 20-ak minuta koji su uslijedili — okružen uplakanim suigračima, skriven nacionalnim zastavama Danske i Finske koje su igrale svoju prvu utakmicu na Europskom prvenstvu, Christian Eriksen se u živom televizijskom prijenosu borio za život.

Punih pet minuta bio je mrtav, a onda čudesno oživio, sve to pred očima stotina milijuna ljudi. Od trenutka kada je s maskom na licu na nosilima hitne pomoći izašao sa terena i mahnuo, njegovi su karijera i život bili obilježeni tom pričom koja u principu nema veze s njegovom igrom. U danima i tjednima koji su dolazili pričalo se o njegovoj budućnosti, o eventualnom povlačenju, o mogućnosti da opet igra sa ugrađenim defibrilatorom, o tome gdje bi uopće i mogao igrati i tko bi ga želio.

O njegovoj traumi i svemu onome što je prošao je sve ispričano i sada je vrijeme da krene dalje. Da ponovno pokuša voditi normalan nogometni život

Ni kad je i u siječnju stavio potpis na kratki ugovor sa Brentfordom priča se nije promijenila. Gotovo da ne postoji tekst, izvještaj s utakmice, uvod komentatora u utakmicu ili bilo što u medijima vezano za Eriksena u Brentfordu što barem u jednoj rečenici nije spomenulo tih 20-ak minuta Parkena koji su mu promijenili život. I to je sasvim normalno i logično, otprilike onoliko koliko je normalno i logično da je Christian Eriksen umoran od toga.

I zato je, između ostalog, Manchester United njegov sasvim logičan izbor.

Nije teško dokučiti zašto je United — ako se i službeno potvrdi priča i njihov navodni verbalni dogovor prenese na papir — odlučio u svoje redove dovesti ovog sjajnog veznjaka. Eriksen je u Ajaxu, Tottenhamu, Interu i na kraju tom Brentfordu na najvišoj razini pokazao da se radi o jednom od najkreativnijih igrača na kontinentu. Upravo je to jedan od segmenata u kojem je United prošle sezone imao mnogo problema, a odlazak Paula Pogbe bi, bar u teoriji, te probleme za Erika ten Haga mogao učiniti još ozbiljnijim.

Eriksen je u Tottenhamu najčešče imao ulogu središnjeg ofenzivnog veznjaka koji je vukao Spurse prema naprijed i imao sjajnu sinergiju s prvim napadačem Harryjem Kaneom. Između 2015. i 2020. Eriksen je u četiri uzastopne sezone u kojima je išao preko 30 nastupa u ligi išao i preko 10 asistencija — imao ih je 15, pa 16, pa 11, pa 12. Unitedov najbolji asistent prošle sezone u ligi bio je Pogba s devet.

U Interu je njegov konkretni doprinos bio manji — u 60 nastupa je skupio osam golova i tri asistencije — ali je kod Antonija Contea Eriksen dobio priliku igrati u sredini veznog reda u novom sustavu, onome s trojicom stopera. U Italiji nije mogao nastaviti zbog ugrađenog defibrilatora, ali prilika koju je dobio u Brentfordu bila je savršena. Naravno, prije svega zato što ju je dobio, odnosno zato što je netko imao dovoljno hrabrosti i povjerenja da mu da prostor za igru, i to u gotovo savršenim uvjetima, bez velikog pritiska i pretjeranih očekivanja.

No, Brentford je zapravo došao kao potvrda da je Christian Eriksen još uvijek jako dobar nogometaš i da je vrijeme da ona priča sa Parkena postane sporedna. U predgrađu Londona, u potpuno novim uvjetima i koncepciji njegove momčadi, prve u njegovoj ozbiljnoj karijeri koja je djelovala iz donjeg dijela ljestvice i sa statusom potpunog autsajdera, Eriksen je dodatno evoluirao. I Thomas Frank ga je, naravno, u 11 utakmica koliko je odigrao prošle sezone, koristio kao ključnu figuru u veznom redu i motor momčadi, ali s mnogo više zadataka s loptom u vlastitoj polovici terena. Na taj način je Danac u potpunosti kontrolirao igru svoje momčadi, ali je u odnosu na vrijeme u Spursima dobio i na direktnosti.

I zato, dakle, nije nikakvo čudo da je Ten Hag u teškoj i napornoj sezoni koja dolazi Eriksena vidio kao sjajnu opciju u veznom redu jednog od najvećih klubova na svijetu. I u situaciji u kojoj je Bruno Fernandes glavni Unitedov igrač i onoj kad bi Frenkie de Jong trebao biti jedno od Nizozemčevih pojačanja, i dalje bi doprinos 30-godišnjeg taktički discipliniranog Eriksena u filzofiji nogometa koju ima Ten Hag mogao i trebao biti veliki.

Ipak, s te strane ove priče i dalje je mnogo neizvjesnosti. Što će točno biti sa Cristianom Ronaldom, kako će United uopće pazariti u ljetnom prijelaznom roku, kako će se momčad prilagoditi novom menadžeru i kako će se novi menadžer prilagoditi zahtjevima novog i za njega potpuno nepoznatog okruženja; previše je pitanja na koja još uvijek tek trebamo dobiti odgovor da bismo ih uklopili u kompletnu sliku o Eriksenovoj ulozi i njegovim mogućnostima u novom timu.

Ali s Eriksenove strane nikakvih pitanja nema.

On je taj koji nema ništa izgubiti; za njega će selidba na Old Trafford biti prije svega sjajna prilika za izliječenjem i novom promjenom perspektive javnosti o njemu samom. I otud odbijanje simpatičnog, ali ipak malog i nejakog Brentforda; otud i (navodno) odbijanje bogatog Newcastle Uniteda i emotivno važnog povratka u Tottenham. United je savršen izbor upravo zato što će pritisak i očekivanja opet biti ogromni. Zato što bi eventualni uspjeh u njegovu dresu za Eriksena značio guranje onog Parkena i defibrilatora na drugo ili treće mjesto u njegovoj nogometnoj priči; njegova ostavština za budućnost bi opet bila ono što je napravio na terenu, a ne nesreća na koju nikako nije mogao utjecati.

Jer o njegovoj traumi i svemu onome što je prošao je sve ispričano i sada je vrijeme da krene dalje. Da ponovno pokuša voditi normalan nogometni život, onaj jednog od najboljih veznjaka našeg vremena.