Uopće to nije bilo tako davno, Norvežani se i dalje živo sjećaju dana koji su upisali kao onaj u kome su dotaknuli nogometno dno.
Izbornik je bio Per-Mathias Høgmo, još uvijek poznat kao Profesor, čovjek koji je reprezentaciju preuzeo pred kvalifikacije za Europsko prvenstvo u Francuskoj i najavio Norvešku koja “napad igra poput Manchester Cityja a obranu poput Atlético Madrida”. Sjećate se vjerojatno i tog ciklusa, nisu njegovi momci baš bili kombinacija Guardiolina i Simeoneova nogometa, ali svladali su Hrvatsku u Oslu, Niku Kovača koštali posla, a Antu Čačića promovirali u izbornika. Završili su ipak iza Hrvatske, otišli u doigravanje i u njemu ispali od Mađarske. Zato su im kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo u Rusiji bile velika nada, ali pretvorile su se u opći kaos.
Prvo ih je Njemačka na Ullevaalu pregazila, samo 3-0 je bilo pukom srećom i ubacivanjem suparnika u nižu brzinu. Onda su izgubili i u Bakuu, pa je u Oslu tog 11. listopada 2014. protiv San Marina bilo jedva 8.000 ne pretjerano zainteresiranih ljudi na tribinama. Igrala se 54. minuta kada je norveška obrana uspjela djelovati toliko nespretno da joj je Alessandro Della Valle pobjegao s loptom, onda još majstorski zamahnuo jednog od stopera i uposlio usamljenog Mattiju Stefanellija, koji je zabio za izjednačenje.
Zabijao je San Marino i ranije — doduše, ne često, na kontu ima 22 gola u svojoj povijesti — ali ovaj put je to bila samo potvrda nemoći Norveške, njen konačni i brutalni pad. To što je trebalo još 20-ak minuta da domaći dođu sebi, da postignu gol i konačno slome goste bilo je samo dodatak na zaključak novinara u studiju u trenutku kada su primili taj gol — ugasimo svjetlo, ovo je kraj.
Tri godine i nešto sitno kasnije, norveški nogomet ponovno je hit.
Ono što im je 2005. bilo katastrofa, u 2020. Norvežani vide kao prednost
Zahvaljujući prije svega Erlingu Brautu Hålandu i njegovu bjesomučnom trpanju mreža, Martinu Ødegaardu koji se prometnuo u jednog od najboljih igrača La Lige i zvijezdi zimskog prijelaznog roka u Premier ligi, Sanderu Bergeu, Norveška se danas smatra tvornicom talenata te jednom od najpotentnijih i najtalentiranijih malih nogometnih nacija na planetu. Što se, pobogu, u međuvremenu dogodilo?
Zapravo, jasno je da je odgovor na to pitanje sasvim jednostavan. Ništa. Ništa se nije dogodilo u ove tri godine. Nije bilo neke revolucionarne “norveške formule” koja bi značajno utjecala na ovu priču s talentom. Ne treba biti član Mense da zaključite kako se u nogometu u tako kratkom periodu i ne može dogoditi nekakva sistemska promjena koja bi dala ovakav rezultat. Uostalom, Norveška je solidno odigrala Ligu nacija i bila dobra u jako teškoj skupini kvalifikacija za Europsko, ali i dalje mora u doigravanje kako bi se dočepala skupine D i ozbiljnih dvoboja s Hrvatskom, Engleskom i Češkom.
No, neke se stvari u posljednja dva desetljeća jesu ozbiljno promijenile za norveški nogomet i ono što zapravo danas još nije, ali hoće doći sutra, bit će rezultat toga.
Povijest modernog norveškog nogometa usko je vezana za povijest engleskog. Još mnogo prije nego što će Premier liga postati globalni brand i pokoriti svjetsko tržište, Englezi su stekli ogromnu popularnost u Skandinaviji.
Već 1970-ih je Norvežanima subota u 16 sati je bila rezervirana za Tippekampen, legendarnu TV emisiju koja je emitirala prijenose engleske lige. Otud zaista ogromna popularnost tamošnjih klubova u Norveškoj — gotovo da ne postoji netko tko prati nogomet, a da pored lokalnog pasionirano ne prati i barem jedan engleski klub. Nije tako nimalo neuobičajeno naletjeti na navijače Ipswicha, Leeds Uniteda, Nottingham Foresta ili Evertona, dok je suvišno i govoriti o popularnosti današnjih superklubova, pogotovo Liverpoola i Manchester Uniteda. Procjenjuje se da preko 100.000 Norvežana svake sezone putuje u Englesku isključivo kako bi uživo bodrili svoje klubove.
I jasno da je takva popularnost ekstremno utjecala i na samu izvedbu nogometa u Norveškoj. Norvežani su razvijali stil sličan onome koji se 1970-ih i 1980-ih igrao u Engleskoj, a igrači koji su izlazili s njihove proizvodne trake, većinom visoki i snažni centarhalfovi i centarfori, imali su dobru reputaciju, prije svega kao vrijedni radnici, pragmatici spremni da se prilagode i disciplinirani nogometaši. S otvaranjem granica Europske unije otvorila se i prilika takvim igračima da sve češće igraju ondje gdje su i sanjali da hoće — zadnju sezonu u 1990-ima su čak 22 Norvežana igrala u Premier ligi.
Njih čak trojica — Ole Gunnar Solskjær, Henning Berg i Ronny Johnsen — imala su veliku ulogu u konceptu Sir Alexa Fergusona, koji je na kraju rezultirao i osvajanjem trostruke krune. Tore Andre Flo je bio u Chelseaju, John Carew u Aston Villi, a Alf-Inge Håland, otac Erlinga Brauta, proveo je 10 godina između Foresta, Leedsa i Manchester Cityja.
Generacija iz 1990-ih vrhunac je doživjela na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj. Doduše, četiri godine ranije Norveška se prvi put nakon 1938. plasirala na Mundijal, a kvalifikacije su je prometnule u drugu najbolju momčad na svijetu, poslije Brazila. Naime, FIFA je te 1993. započela sa svojom ljestvicom najboljih selekcija, a Norvežani su u to vrijeme upravo gazili skupinom u kojoj su bili i Nizozemci, Englezi, Turci i Poljaci, što je bilo dovoljno da postane ‘službeno’ najbolja europska momčad.
Međutim, u Sjedinjenim Državama je zbog najslabije gol razlike ostala posljednja u skupini s istim brojem bodova kao i Meksiko, Republika Irska i Italija. Legendarni izbornik Egil Olsen složio je momčad bez previše kreativaca, ali discipliniranu i sjajno organiziranu, koja će eksplodirati u Francuskoj. U skupini je remizirala sa Škotima i Marokancima, a onda u Marseilleu preokrenula vodstvo Brazilaca i u samo sedam minuta došla do najvećeg trijumfa u povijesti.
Kasnije će Norvežani ispasti od Italije, ali nakon što su izborili plasman na svoje prvo Europsko prvenstvo u Nizozemskoj i Belgiji, činilo se da se Norveška stabilizirala kao konstanta europskog nogometa. Na Euru je svladala Španjolsku, izgubila od SR Jugoslavije i ispala nakon remija bez golova sa Slovenijom, ali nisu Norvežani ni slutili da im je to kraj na najvećoj europskoj i svjetskoj sceni.
Norvežani su u to vrijeme imali tri ozbiljna problema, a oni su se samo dodatno razvijali u idućih 15-ak godina.
Dva su bila povezana sa opsesijom Engleskom. Prvi je, dakako način igre i edukacije mladih igrača i trenera — engleski direktni nogomet je bio nadiđen, od njega su odustali i sami Englezi, ali Norvežani su ga se i dalje slijepo držali. Drugi problem je bilo otvoreno europsko tržište, prema kojemu su mladi igrači — koji bi tek nekoliko puta kako treba šutnuli loptu u norveškoj ligi — po sreću odlazili u engleske klubove i u njima propadali. Treći i najozbiljniji problem bio je problem terena. Surove zime tjerale su mlade nogometaše da na šest mjeseci gotovo zaborave na igru. Čak se i u školama u zimskim mjesecima samo bavilo zimskim sportovima, dok je nogomet čekao visibabe.
Onda su, naravno, počeli rješavati probleme. Prvo su predstavili terene s umjetnom travom, koji su ne samo omogućili da se nogometom bave i u zimskim mjesecima, odnosno da se nogomet igra i u sjevernijim dijelovima zemlje, nego su automatski dobili i bolje uvjete za promjenu nogometnog stila. Odlazak mladih igrača bio je problem s kojim se ustvari najviše hrvala prirodna selekcija — malo tko je tražio igrače kakvi su rasli u Norveškoj, pa su i oni rjeđe dobivali priliku da sele. Recimo, 2005. u Premier ligi su nastupila samo četvorica Norvežana, a toliko ih je dosad nastupilo i ove sezone.
Ali ono što im je 2005. bilo katastrofa, u 2020. Norvežani vide kao prednost.
Nogometna globalizacija uradila je najviše u udaljavanju od engleskog stila. Istina, otočki je nogomet u Norveškoj i dalje daleko najpopularniji, ali mladi treneri i sami igrači ne razvijaju se više linearno. Norvežani su uzore sve češće nalazili i u Španjolskoj, Nizozemskoj, Njemačkoj ili Italiji, a i interes s nogometom u drugim zemljama je rastao. Ono što smo nazvali “zlatanizacijom” Švedske ustvari važi za čitavu Skandinaviju i također je imalo ogromnu ulogu u nogometnoj evoluciji — imigranti i njihov način rada prihvaćeni su kao sastavni dio norveške nogometne škole.
Usto se pojavila ova generacija mladih nogometaša u koju su ljudi naglo počeli vjerovati. Iako su Ødegaarda, koji je s 15 godina bio najmlađi debitant u povijesti norveške lige, mnogi odavno prežalili, činjenica je da je on još uvijek tek 21-godišnjak s ogromnim potencijalom i šansom da se pretvori u superzvijezdu. Hålaand je tek napravio prvi korak prema vrhunskoj karijeri, Berge dobio priliku na većoj pozornici, Kristofferu Ajeru je tek 21 i ima šest osvojenih trofeja s Celticom.
Svi oni u Norveškoj već sad jesu zvijezde — Ødegaardov put od Real Madrida, preko Nizozemske do novog buma u Real Sociedadu intenzivno se pratio u javnosti, a ljudi su se jednako zainteresirali za austrijsku Bundesligu kada je Hålland eksplodirao u njoj, njemačku gdje dominira sada ili belgijsku, gdje je sjajan bio Berge. U isto vrijeme se jednako brzo, možda i brže, razvijao i ženski nogomet, a vrhunac je bila Zlatna loptu koju je osvojila Ada Hegerberg.
Naravno, stvari u norveškom nogometu još uvijek su daleko od idealnih. Međutim, evolucija je učinila svoje i u kombinaciji s postojećim sustavom izbacila generaciju koja mnogo obećava. I Norvežani su već sada s one najniže točke protiv San Marina dogurali mnogo dalje nego što su se i sami nadali. A još bolja vremena tek dolaze. Vjerojatno.
