Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Na posudbi

Nova nada za Velež

Rođeni napokon gledaju prema budućnosti

Prije točno 20 godina na jučerašnji dan, 26. lipnja 1997., Fudbalski klub Velež je proslavljao svoj 75. rođendan. U to je vrijeme Ismet Dervišević – najvažniji kroničar kluba, danas rahmetli – objavio knjigu koja je na preko 400 stranica velikog formata u najsitnije detalje secirala povijest kluba i sve ono kroz što su Rođeni dotad prošli.

Kao i svaki drugi navijač, volim barem subjektivno vjerovati da je upravo moj klub izuzetno bogate i zanimljive povijesti i da je drugačiji od drugih. Osnovali su ga 1922. učenici Učiteljske škole i radnici koji nisu željeli igrati nogomet za jednonacionalne klubove koji su u to vrijeme egzistirali u Mostaru. Oni su, kako je u to vrijeme bio običaj radničke klase tog grada, bili okupljeni oko Komunističke partije, i otud potiče Veležova boja dresova i njegov amblem sa zvijezdom petokrakom koji je aktualan i danas, kada se većina klubova bivše Jugoslavije odrekla tog dijela svoje povijesti. Veležu je prije Drugog svjetskog rata zbog političkog opredjeljenja njegovih navijača (i igrača) u dva navrata rad bio zabranjen dekretom, a u samom ratu poginulo je ukupno 77 njegovih članova, kojima i danas (doduše estetski preuređen) ponosno stoji spomenik na stadionu Pod Bijelim brijegom.

Međutim, s vremenom je Velež postao jedan od najvažnijih klubova Bosne i Hercegovine i socijalističke Jugoslavije isključivo sa sportskog aspekta – mostarski Rođeni, osim što su imali možda i najoriginalniji nadimak, tradicionalno su igrali tehnički dotjeran nogomet, oslanjali se gotovo isključivo na vlastitu omladinsku školu koja je opet gajila poseban stil i stvarala velemajstore nogometa.

Velež nikada nije bio prvak Jugoslavije, ali je osvojio dva Kupa (1981. i 1986.), igrao četvrtfinale Kupa UEFA, a triput je bio na korak od osvajanja ligaške titule, uključujući i 1974. kada je Hajduk bio prvak zbog bolje gol razlike. Pokušati nabrojati najvažnija imena koja su nosila dres Veleža – čiji je najbolji strijelac u povijesti Duško Bajević, a rekorder po broju nastupa Enver Marić – bilo bi brutalno prema uredniku koji bi na godišnjem odmoru veći dio dana proveo skraćujući tekst, ali preko Starog Veležova igrališta i (novog) Pod Bijelim brijegom prodefiliralo je jako puno velikih imena koja se pamte.

Brzo premotavanje u 1990-e i činjenica je da je Velež je u posljednjem ratu baš gadno stradao – Mostar je brutalno podijeljen, a klub se zatekao na pogrešnoj strani. Ovdje sam već pokušao objasniti što se i kako dogodilo i kakve je posljedice imalo, no ukratko Rođeni su silom prilika postali beskućnici i morali krenuti ispočetka, a da se u čitavoj toj priči i nisu najbolje snašli.

Točno 20 godina kasnije upravo je sve ovo nabrojano bilo jedan od najvećih problema sadašnjosti i budućnosti Veleža.

Dva desetljeća nakon Derviševićeve knjige Veležov problem je taj što pati od prepričavanja iste, a da nije ni pokušao napisati neku novu stranicu. Dvadeset rođendana prošlo je od tog iz 1997.; Velež je imao katastrofalnih, a imao i je nešto boljih godina, napisano je na desetine tekstova, eseja i nekoliko knjiga o klubu, pisao je i Kurta i Murta, ali se baš nijedan jedini nije rješio patetike i romantike i pomakao s mjesta na kojemu je u svoje vrijeme bio Dervišević. Priče, koje su često samo mitovi i legende, o slavnoj prošlosti, prkosu i ponosu, BMV-u i propuštenim titulama, o Jukatu i punom stadionu koji im je na kraju otet, postale su same sebi svrha. Postale su i dosadne i od Veleža su napravile povijesnu relikviju, baš ono što nogometni klub nikako ne bi smio biti.

Sve što Velež danas treba je kontinuitet rada, a on se može postići isključivo gledanjem u sadašnjost i budućnost

Jasno, treba biti ponosan na vlastitu povijest, ali ne u toj mjeri da je važnija od sadašnjosti i budućnosti, jer ona to u nogometu nikada nije. I lijepo se podsjetiti na sve ono što se dogodilo, i treba znati da je jedan od razloga Veležova posrtanja objektivno i sve ono što se dešavalo 1990-ih, međutim još važnije je se pomiriti sa činjenicama koje čine Veležovu sadašnjost kako bi budućnost bila bolja.

Dakle, aktualne činjenice.

Velež je danas tek prosječan drugoligaš koji se u upravo završenoj sezoni jedva spasio ispadanja u treći rang natjecanja. I rezultatski je jako daleko od najuspješnijih klubova u nogometno zaostaloj zemlji kakva je BiH. I organizacijski je daleko od velikog dijela klubova u BiH, barem kada je kontinuitet organizacije u pitanju. I njegova omladinska škola gotovo je uništena katastrofalnim radom u posljednjih 15-ak godina. Velež danas egzistira u siromašnom i podijeljenom gradu i specifičnoj političkoj sredini i situaciji. I nema šanse da uskoro kao domaćin zaigra Pod Bijelim brijegom i natjeran je sagraditi potpuno novi stadion u predgrađu i pretvoriti ga u novi dom. To su činjenice.

I neka su; većine ovih stvari ne treba se sramiti, i one su dijelom i razlog zašto mi kao navijači i dalje volimo i bodrimo ovaj klub i zašto ne odustajemo od njega.

Prošli je rođendan Velež proslavio umjesto u rođendanske svijeće pušući u cigaretu koja je bila posljednja želja osuđenika na smrt. Klub je bio na pragu gašenja i spasio ga je isključivo entuzijazam navijača koji su uspjeli pronaći ljude spremne raditi. Danas, na jubilarni 95. rođendan, stvari makar na prvi pogled izgledaju drugačije. Čini se da su se ljudi u klubu i sami navijači konačno pomirili sa svim onim činjenicama gore nabrojanim, svjesni da je to jedini način da se stvari u budućnosti promjene na bolje.

Velež je, uz ogromnu pomoć ali i na inicijativu navijača, krenuo u rekonstrukciju – ili, bolje rečeno, izgradnju – stadiona u predgrađu. Do kraja iduće sezone navodno bi trebao bi imati oko 4.000 pokrivenih sjedalica, odnosno reflektore za noćne utakmice. Zvuči malo, ali obzirom na interes za nogometom u BiH, to je sasvim dovoljno. Već sada je u upotrebi potpuno novo pomoćno igralište s umjetnom travom, a dovršene su i prostorije za omladinsku školu, te je pred završetkom proširenje jedne od već postojećih tribina koja će biti i upravna zgrada. Napravljen je i parking, a poboljšani su i uvjeti za gostujuće navijače, ali i novinare i službene osobe.

Momčad je i dalje slabašna, ali prilagođena uvjetima lige u kojoj igra, odnosno financijama kojima klub raspolaže. Veliki dio momčadi bazira se na domaćim igračima, a pojačanja se dovode ciljano. Trener Ibro Rahimić ima dovoljno domaćeg i inozemnog iskustva te odanosti klubu u kojemu je proveo i veći dio igračke karijere. Klub je, opet uz ogromnu pomoć navijača i prijatelja, solidno organiziran i ne dozvoljava financijske dubioze. I sve ovo u nekakvim realnim okvirima, svjesni okruženja i mogućnosti i činjenice da instant rezultat ne znači ništa ako nije pokriven planovima za budućnost.

Navijači su konačno umorni od prepričavanja povijesti, od ispiranja usta s legendama, od imena zaslužnih i kultova ličnosti; umorni smo od ustaša i partizana, od političara i prevaranata, krupnih kriminalaca i sitnih pilićara, od mjerenja čiji je (klub) veći, od mitova o velikim pobjedama i epova o još većim porazima, i nije nas više briga za bilo što osim kluba kao institucije. Sve što želimo da je klub organiziran dobro, da navijači imaju svoj glas i da na kraju krajeva pobjeđujemo na terenu. Sve što Velež danas treba je kontinuitet rada, a on se može postići isključivo gledanjem u sadašnjost i budućnost i ostvari li to, možda ćemo 100. rođendan dočekati ako ne trofejima i velikim rezultatima bogatiji, onda barem sretniji klubom koji podržavamo.

Do tada – sretan rođendan, starče. I kakav god da si, naš si. Nema predaje.

(Fotografije: Sanjin Fajić)