Valerij Vasyl’ovyč Lobanovs’kyj je u oktobru 1968. odustao od ideje da se vrati vodoinstalaterskom zanatu i prihvatio ponudu da sjedne na klupu drugoligaša Dnipra. Ondje je od početka momčad gradio pokušavajući nametnuti ideje bazirane na znanstvenim metodama za koje je vjerovao da predstavljaju budućnost nogometa.
Međutim, Lobanovski je svoj najplodonosniji dio igračke karijere, onaj u kijevskom Dinamu, prekinuo upravo zbog neslaganja i žestoke svađe s Viktorom Maslovom, svojim tadašnjim trenerom i do njegove pojave najvećim sovjetskim nogometnim inovatorom, koji je isto tako na prvom mjestu gradio sustav, što individualcu poput Lobanovskog nikako nije odgovaralo. Kada su mu novinari napomenuli da radi upravo ono protiv čega se žustro borio kao mlad igrač, bio je kratak i jasan.
Ako želite biti dobar trener, morate zaboraviti kakav ste igrač bili.
Situacija u kojoj se na početku svoje trenerske karijere našao Frank Lampard nije ista. Koliko znamo, a ne znamo puno, moguće je da ovaj 42-godišnjak u svom uredu u Cobhamu ovu rečenicu ima zapisanu blještavim neonskim slovima ili da je ponavlja svako jutro kada dođe na posao. Međutim, činjenica je da je njegovu trenersku karijeru, koja je započela kada je 2018. preuzeo drugoligaša Derby County, zasad obilježila prije svega njegova igračka. To što je u 13 godina osvojio 13 velikih trofeja, zabio 210 golova i nadodao 90 asistencija zapravo je, bez obzira na dvije godine samostalnog rada, i dalje ono što itekako utječe na generalni dojam koji Lampard ostavlja među navijačima, neutralcima i, na kraju krajeva, novinarima.
Ovo je sasvim novi, sasvim drugačiji Chelsea koji sada ima možda i najveći potencijal u Europi na jednom mjestu
Legendarni status i njegov doprinos klubu te generalno nogometnoj kulturi zapravo je nogometni ekvivalent čuvenog pitanja “di si bio 1991.?”. Lampard je na menadžersku poziciju u Chelseaju došao kao netko tko je barem dvaput ranjen, tko je krvario za klub i kome se zato može progledati kroz prste čak i kada stvari ne izgledaju ni približno onako kako bi trebale. Njegove se odluke, dakako, preispituju, o njima se diskutira i raspravlja, neki ih kritiziraju, ali ni približno u istoj mjeri u kakvoj bi radili s drugim trenerima.
Takvi veliki igrači u okruženju koje su djelomično i sami izgradili — ne sumnjam da će tako na početku biti i Andrei Pirlu u Juventusu — bolje kotiraju i kod medija, i to iz jednostavnog razloga što se i sami novinari prilagođavaju toj široj slici.
Važi to jednako i za omiljene igrače, svi oni imaju kredit kod navijača koji onda donekle proizvodi i svojevrsnu autocenzuru; lakše je tražiti alibije ili naprosto ignorirati pogreške ljudima koji su omiljeni i kojima se svakako oprašta, nego se dovoditi u situaciju da ste sami protiv svih.
Ali tri su stvari koje taj status u nogometu silom prilika mijenjaju.
Najbanalnija je ona starinska, da ničija nije do zore gorjela. Taj legendarni sjaj kojim je površina premazana potrošna je roba te, kako vrijeme prolazi i ako stoji nezaštićen, on počne prvo blijedjeti, a onda i potpuno nestajati. U Lampardovu slučaju taj je proces drastično usporen činjenicom da je terenom Stamford Bridgea trčao ne baš tako davno. Ono što je radio u Chelseajevu dresu i sada je svježe u pamćenju navijača, a znanstveno je dokazano da ljudi bolje pamte dobre stvari koje su im se dogodile.
Međutim, preostala dva faktora taj proces isparavanja dodatno ubrzavaju, a upravo bi oni mogli obilježiti ovu sezonu za Chelsea.
Prvi je percepcija samog Lamparda kao menadžera, odnosno očekivanja od njega. Naime, Lampard je u Chelsea stigao u najgorem trenutku za klub i to je bila svojevrsna zaštita. Maurizio Sarri je započeo remont momčadi koji je trebao ići postupno i trajati više godina, ali se opet ispostavilo da takav način rada ne odgovara samom klubu.
To je u praksi značilo da je Lampard došao na nešto što je tuđi koncept i što je tek trebalo prilagođavati vlastitim idejama, ali na mnogo teži način nego što su to radili njegovi prethodnici. On nije samo ostao bez najboljeg igrača u Edenu Hazardu, nego je Chelsea zaradio i zabranu transfera, ostavivši Lamparda bez prilike da rješenja za svoje ideje potraži na tržištu. Natjeralo je to Franka da, prvi put od dolaska Romana Abramoviča u klub, radu pristupi drugačije i pokuša izvući najbolje iz onoga što ima.
I na prvu se čini da je u tome uspio. Javnost jest prepoznala sve realne probleme koje je Lampard imao u svojoj inicijalnoj sezoni u Premier ligi, i njih je u konačnoj presudi — na koju je ionako utjecao onaj legendarni sjaj — uzela kao olakotne okolnosti. Lampard je i s tumbanjem postojećeg kadra uspio napraviti to da njegova momčad igra prije svega drugačije. Dok se Sarri striktno držao svog sustava i ideje, on je miksao, igračima mijenjao pozicije, iz njih izvlačio najbolje i prilagođavao se i sebi i suparniku. Njegov Chelsea je bio seksi — igrao je stilski ljepše, direktnije i manje-više lako napravio i bolji rezultat nego se od njega očekivao, plasiravši se u Ligu prvaka.
Imala je ta mlada momčad i očekivanih problema. Prije svega, igrala je toplo-hladno, mučila se i s realizacijom, pa je na kraju imala 16 postignutih golova manje od Liverpoola i 33 od Manchester Cityja. Usto, škripilo je u igri bez lopte, po izgubljenoj lopti i u prekidima. Chelsea je primio ukupno 54 gola, samo je osam momčadi primilo više, a loša vijest je bila da ih je dobar komad dolazio iz prekida i kontranapada, što je bio veliki problem i Lampardova Derby Countyja.
Bez obzira na sve to, pod podvučenom crtom na kraju sezone stajalo je da je Frank Lampard napravio puno, odnosno da je unatoč svim realnim problemima, napravio ono što je trebao. A to je, dakako, drastično promijenilo sliku koju navijači danas o njemu imaju — legendarni igrač se od trenera kojemu treba dati šansu pretvorio u perspektivnog menadžera koji bi trebao graditi Chelsea budućnosti.
Što nas dovodi do drugog faktora koji definitivno mijenja Lampardov status u Chelseaju. Do Gazde.
Priča o baby boomu i mladom menadžeru koji iz dostupnog izvlači najbolje svakome je zvučala lijepo, ali jasno je da ona Romanu Abramoviču nikada nije bila zanimljiva. On nije jedan od onih mudraca koji kupe polovnog Golfa dvicu jer on najmanje gubi na cijeni i za 10 godina će ga preprodati za iste pare; on ušeta u salon i traži automobil za kojim će se ljudi okretati, po cijenu da ga kroz koji tjedan ostavi na parkingu. Abramovich nema strpljenja i on to ne skriva, njega ne zanimaju dugoročni projekti i stabilizacija, njemu je nogomet zabava i on se hoće zabavljati. A zabavlja se samo kada pobjeđuje.
I očito je da je u onome što je Lampard u prošloj sezoni napravio vidio dovoljno da mu prepusti knjižicu s bjanko čekovima. Ruski oligarh svom je menadžeru nadoknadio sve slobodne sate u minulim transfer rokovima i svlačionicu mu napunio vrhunskim talentom.
Pored okosnice koju je već imao u Jorginhu, N’Golu Kanteu i Mateu Kovačiću, nadograđenu talentom Masona Mounta, Christiana Pulisica i Tammyja Abrahama, niz Fulham Road su stigli i Kai Havertz, Timo Werner, Hakim Ziyech, Thiago Silva i Ben Chilwell, a prema svemu sudeći i rupa koju stvara Kepa Arrizabalaga na golu mogla bi biti popunjena Rennesovim Edouardom Mendyjem. Dakle, ovo je sasvim novi, sasvim drugačiji Chelsea koji sada ima možda i najveći potencijal u Europi na jednom mjestu. Ima i kvalitetu s kojom se ne bi smio zadovoljiti tek borbom za mjesta koja vode u Ligu prvaka.
Abramovič spada među vlasnike koji nemaju strpljenja i lako mijenjaju trenera, ali čak je i on svjestan da će Lampardu trebati vremena da sav taj talent artikulira u svoju ideju i od njega napravi momčad sposobnu da parira Liverpoolu i Manchester Cityju. I nema sumnje da će Lampard to vrijeme i dobiti, ali isto je tako činjenica da se stvari za njega od ove sezone — ili, ako hoćete, od predstojećeg vikenda kad Chelseaju stiže prvak Liverpool — počinju drastično mijenjati.
Njegov igrački sjaj sada je počeo blijedjeti, njegovi golovi i asistencije i onaj trk s raširenim rukama sve će se manje spominjati, ta zlatna površina izgubila je zaštitu. Ljudi će početi zaboravljati što je napravio nekad i zahtjevati od njega da s onim što ima na raspolaganju radi sada, više i bolje. Lampard će morati dokazati da svi problemi koje je imao — recimo, taj s realizacijom, odnosno s prekidima i tranzicijom u obranu — nisu njegovi, nisu dio nekog za njega i njegovu ideju nasljednog problema, nego da ih je u stanju zakrpiti kada ima čime.
Za Franka Lamparda od ove sezone nema više olakotnih okolnosti.
Ovaj potpuno novi Chelsea, u koji je Abramovič uložio dodatnih 200 milijuna, sada je momčad koja treba vrhunskog trenera. Lampard je dosad je pokazao da ima potencijal biti taj, ali sada mora napraviti i posljednji korak i samouvjereno potvrditi da taj i jest. Frank Lampard, vrhunski nogometni trener.
