Prije nego što će postati treći po redu predsjednik Sjedinjenih Američkih Država, jedan od osnivača nove nacije i autor Deklaracije nezavisnosti Thomas Jefferson bio je i njen prvi ambasador — ili, kako se u to vrijeme zvalo, ministar u Francuskoj. Pariz je, naravno, i na kraju 18. stoljeća bio jedan od najvažnijih i najljepših velikih svjetskih gradova, a Jeffersona je osvojio na prvu. Obožavao je lutati ulicama koje su valjda tad, barem pretpostavljam, bile malo čišće nego danas i provoditi vrijeme s lokalnim boemima u kavanama i ateljeima. Legenda kaže da se u rodnu Virginiju vratio s 86 komada prtljage punima suvenira. Ovog veleposjednika, političara, pravnika i arhitekta s današnjim Parizom povezuje statua koju je dobio ispred Musée d’Orsay, ali i jedan od najpoznatijih citata kojim se opisuje ovaj grad.
Šetnja Parizom je lekcija iz povijesti, ljepote i smisla života.
Nije siroti Jefferson imao pojma da 230 godina unaprijed govori — dobro, ako ga malčice parafraziramo — i o bosanskohercegovačkom reprezentativnom nogometu.
Naime, u glavnom gradu svih Francuza možete naučiti jako puno o povijesti nogometne vrste Bosanaca i Hercegovaca. Ne samo zato što su onomad na Stade de France nadigrali domaćina i zaslužili automatski plasman na Europsko prvenstvo u Poljskoj i Ukrajini — da nije bilo onog mekanog penala — nego prije svega zbog činjenice da je danas mnogo vjerojatnije da ćete na nekog od bivših izbornika reprezentacije Bosne i Hercegovine naletjeti šetajući podno Eiffelova tornja nego preko Ajfelova mosta na Skenderiji. Pariz je već neko vrijeme dom trojici od ukupno devetorice njih.
Faruk Hadžibegić svoju je trenersku karijeru, kao i ostala dvojica, započeo u Francuskoj, gdje je sjedio na Sochauxovoj klupi. Godine 1999. dobio je priliku voditi nacionalnu selekciju i, iako mu je išlo relativno dobro i imao je podršku javnosti, sam je odlučio odustati jer se nije slagao s čelnim ljudima saveza. Nakon toga je radio u Španjolskoj, Turskoj te u nekoliko francuskih klubova, a prvi put je u najveći francuski grad stigao u listopadu prošle godine, kada je preuzeo Red Star FC. Međutim, sretnete li njega vjerojatno je da neće biti pretjerano raspoložen za duge razgovore o povijesti. On ima mnogo pametnijeg i težeg posla; drugi najstariji francuski klub trenutno je zadnji na ljestvici Ligue 2 sa samo pet pobjeda i pet bodova zaostatka za sigurnom zonom, pa su bore na njegovom licu izvjesne.
Safet Sušić, koji je reprezentaciju preuzeo 10 godina nakon Hadžibegića, u Parizu je naprosto zato jer mu je ondje dom. On je nakon vrhunskog početka izborničke karijere i plasmana na Svjetsko prvenstvo te katastrofalnog kraja tog njegova izbornikovanja u dva navrata radio u Turskoj, a jedno vrijeme je trenirao i Évian. Na njega ćete u pariškim parkovima ili na njegovim trgovima i ulicama možda i najlakše naletjeti; još od rujna 2018. Pape je bez posla i može uživati u Jeffersonovim šetnjama i razmišljanju o smislu života.
“Bježi, rode, nemoj me zajebavat. Ja sam trener — a ako hoćeš pošteno, mislim da sam i dobar trener i otud moj rezultat”
Povijesni krug — trojica pariških izbornika zajedno su BiH vodili u ukupno 40 posto svih njenih utakmica i ostvarili gotovo pola od njenih pobjeda — zatvorio je prošlog ljeta Mehmed Baždarević.
Prethodnik Roberta Prosinečkog je reprezentaciju BiH vodio u dijelu kvalifikacija za Europsko prvenstvo u Francuskoj, nakon što je naslijedio Sušića, te kroz kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo u Rusiji, a u oba ciklusa ostao je kratkih rukava i bez plasmana na veliko natjecanje. Na početku ove sezone Meša je odlučio prihvatiti ponudu Paris FC-a i vratiti se u natjecanje u kojemu je kao trener bio daleko najuspješniji — Ligue 2.
“Specijalista za Ligue 2?”, ljutito je Mecha — kako ga oslovljavaju Francuzi — ponovio moju konstataciju na početku razgovora. Ne zovem često bivše izbornike jer se naprosto neće javiti, ali Baždarević je drugačiji. Bez obzira na kritiku, bez obzira na blago rečeno različita razmišljanja, on će se uljudno javiti, odgovoriti na pitanja, braniti svoje stavove i neumorno pričati o nogometu i životu generalno. Što bi rekli u njegovu Sarajevu, možda jeste ovakav ili onakav, ali Meša Baždarević nije šupak.
“Bježi, rode, nemoj me zajebavat. Nema u ovom poslu specijaliste za ovo ili za ono. Ja sam trener — a ako hoćeš pošteno, mislim da sam i dobar trener i otud moj rezultat. Nema to nikakve veze s ligom”.
Baždarevića-igrača stariji su upamtili kao jednog od onih koji su se prije svega igrali lopte. Iz raje za raju. Do zvijezda se probio kao vođa Željezničara iz prve polovice 1980-ih, pamte ga po polufinalu Kupa UEFA, pamte ga i po ona dva gola u finalu Kupa iz 1981. Ali nisam mu to spominjao u ovom razgovoru, ne valja ljude podsjećati na muku, makar bila radost za mene. Meša je za Jugoslaviju odigrao 54 utakmice, ali ako se na to dodaju i nastupi za omladinske, olimpijsku i slične selekcije, on je jedan od onih s najviše nastupa za nekadašnju zajedničku zemlju. Osvojio je olimpijsku broncu u Los Angelesu, igrao na EP u Francuskoj, zabio gol Dancima koji će umjesto tada već mrtve Jugoslavije osvojiti Europsko prvenstvo u Švedskoj. Dobro, pamtimo ga i po tome što je prije toga Svjetsko prvenstvo u Italiji propustio zbog legendarnog isključenja protiv Norveške.
No, kada je njegova trenerska karijera u pitanju, upravo je Ligue 2 natjecanje u kojemu je imao najbolje rezultate. On je prije Parisa u dva navrata napravio pravo malo čudo s klubovima koje je vodio.
Prvo pravo trenersko iskustvo imao je u Istresu, malenom klubu iz Provanse koji u povijesti nikada nije igrao u najvišem rangu francuskog nogometa. S limitiranim financijskim sredstvima i slabašnom momčadi Baždarević je iznenadio sve i Istres odveo do samog vrha ljestvice i plasmana u Ligue 1. Za više od toga ova limitirana momčad nije imala snage, a njega su otpustili rano u sezoni u kojoj su na kraju ispali iz lige, da bi kasnije zbog financijskih teškoća bili gurnuti sve do sedmog ranga natjecanja. Tri godine kasnije, nakon solidnih epizoda u Africi i Aziji, Baždarević je preuzeo momčad Grenoblea i ondje opet pisao povijest. Grenoble nije bio ni najbolji ni najbogatiji u Ligue 2, ali je Baždarević iz ove momčadi izvukao maksimum i doveo je do društva najboljih i to po prvi put nakon 1963.
I to nas dovodi do Jeffersonove pariške lekcije o ljepoti. Ili o onome što je na potpuno drugom kraju tog spektra. Jer, to smo naučili, ljepota je u oku promatrača. Pogotovo u nogometu.
Nogomet koji su igrale Baždarevićeve momčadi u najblažoj varijanti bi se mogao opisati kao defenzivni. Iskustvo koje je imao s Istresom i Grenobleom bilo je gotovo isto — radilo se o jako siromašnim klubovima čije su momčadi građene improvizacijom i bez prevelikih financijskih ulaganja. Zato je takav nogomet — slobodniji bi ga nazvali ružnim — i imao smisla, a rezultat koji je ostvarivao bio je daleko od očekivanog.
“Ma takvi ljudi uopće ne razmišljaju logično”, objašnjava on u telefonsku slušalicu na poluvremenu jedne od najljepših utakmica ove sezone, one u kojoj je Ajax pregazio Real u Madridu. “Radiš s onim što imaš u ekipi. Evo, kao i sada u Parizu, tamo neko odluči da ti proda najboljeg igrača, da mu trebaju pare, da hoće da zaradi — a ti se, majstore, snalazi. I onda mi netko tamo piše da smo igrali ovako ili onako, ružno ili lijepo. Reci ti meni, šta je to ružno?”
Da se ne lažemo, nismo pretjerano ni mogli gledati izvedbe njegovih momčadi u drugoligaškoj konkurenciji, ali dva njegova najvažnija posla karijere pošla su po krivu i stvari su se rasplele mnogo drugačije nego što se on sam nadao.
U Sochaux je u ljeto 2011. stigao iz Grenoblea i kao legenda kluba. Za ovaj klub je u karijeri odigrao više od 300 utakmica, svojevremeno je bio kapetan i očekivanja su bila velika. Momčad je bila solidna — ključni igrač Marvin Martin je čak upao u francusku reprezentaciju — a u klubu su se nadali da će barem ponovno dohvati mjesta koja vode u eurokupove. Međutim, od samog početka stvari su više sličile prvoligaškim izdanjima s mnogo slabijim Istresom ili Grenobleom nego momčadi koja puca na vrh ljestvice.
Prihvatimo li ovu tvrdnju da je ljepota u oku promatrača, ostaje činjenica da je Sochaux teško stvara šanse, a još teže ih zabijao. Momčad je često izgledala neorganizirano, kao plod improvizacije i bez pravog plana, a počelo se spekulirati i o gubitku svlačionice. Tako to obično biva kada rezultati ne idu na ruku; na kraju se sve raspalo, klub je bio na samom dnu prvenstvene ljestvice, a u 30 utakmica dobio je tek četiri i uslijedio je otkaz.
Priča je to koja je gotovo identična onome što se dogodilo u reprezentaciji Bosne i Hercegovine. S njom je Meša počeo jako dobro, ali prva impresija bila je malo zamagljena činjenicom da je naslijedio Sušićev totalni kaos. On ga je popravio do podnošljivog, ali s vremenom za nas Bosance i Hercegovce — kao zahtjevnu publiku koja ionako ima prevelika očekivanja — to nikako nije bilo dovoljno. Kako je vrijeme prolazilo, na površinu su izlazili nedostaci momčadi, ali i činjenica da se Baždarević teško nosi s njima. Kiks na Cipru, koji je u konačnici Mešu i koštao plasmana u baraž i eventualno u Rusiju, a na kraju i posla, bio je kap koja je prelila čašu. Njegov nogomet, zanemarite sad na trenutak lijepo i ružno, nije donio rezultat i to je bio kraj.
“Ma ne volim uopće ni pričati o tome. Nemoj i gotovo. Vi koji kritizirate pričate svoje, ja znam da sam radio pošteno, da sam dao sve od sebe, da sam radio dobro i da ništa od toga za mene nije bilo ni ružno ni loše”.
Ostaje i sada dojam da je jedna stvar zajednička njegovu vremenu u Sochauxu i reprezentaciji Bosne i Hercegovine. Meša je ovim poslovima pristupio kao što je pristupao nogometu dok ga je igrao — pokušavao je biti čovjek iz raje i igrati za raju. Pogotovo kada je reprezentacija u pitanju. Postalo je to očito u njegovom odnosu s igračima, u odnosu s navijačima, u svakom izlaganju novinarima.
Za Baždarevića je ovaj posao bio toliko važan da je dopustio da ga kontroliraju srce i emocije; ovaj put nije bilo nekog nepravednog Turčina da pljune prema njemu, ali je posljedica bila potpuno ista. Ostao je bez velikog natjecanja. Još jednog velikog natjecanja. Napisao sam to odmah poslije utakmice s Belgijom na Grbavici; nikada nije bilo sumnje da je Baždarević jako dobar čovjek, koji je bio toliko unutra da mu se poslije svake utakmice kao i svakom od nas navijača utroba okretala od nervoze, tuge i bola.
Bio je to smisao njegova života.
Zato je ovaj posao u Parizu savršen za Baždarevića i budućnost njegove karijere. Bila je to ponuda kojoj je mogao pristupiti hladno i s potrebne distance. Klub je to koji je u sezonu ušao s ispodprosječnom ekipom čak i za ovaj rang natjecanja i čija je jedina ambicija bila ostanak u Ligue 2. Prošlog ljeta dovršio je moderni trening centar i novca za nove igrače nije bilo, a prije nego što će Baždarević preuzeti ulogu novog šefa struke, klub je dugo pkušavao naći nekoga tko bi se uopće prihvatio takvog posla. Paris FC klub je na kojeg je Baždarević nakon emotivnog pražnjenja mogao gledati kao na veliku poslovnu priliku.
”Ja sam svjesno ušao u rizik”, potvrđuje podsvjesno Meša tu teoriju. “Znao sam da moram nastaviti raditi a želio sam raditi u Francuskoj. Ja sam ovdje stranac, što god napravim uvijek sam stranac, i ponude teško dolaze. Nitko nije htio Paris jer su bili grozni, ali ja sam znao da je ovo prilika da spasim karijeru”.
Paris FC ustvari ima bogatu povijest, ali problem je što danas za nju nikoga nije briga. Klub je nastao 1969. kao pokušaj da se revitalizira profesionalni nogomet u glavnom francuskom gradu. Da bi se domogao što većeg stupnja natjecanja — Ligue 2 u tom trenutku — udružio se sa Stade Saint-Germainom, ali dvije godine kasnije, iako kao prvoligaš, bio je prisiljen na nove velike promjene. Gradonačelnik nije bio zadovoljan činjenicom da momčad igra u predgrađu, pa su se klubovi odvojili — Paris FC je ostao u prvoj ligi, dok je PSG izbačen u treću. PFC je preselio na Park Prinčeva, ali slabi rezultati u prvenstvu, te s druge strane brzi napredak PSG-a, prevagnuli su na stranu potonjeg.
U političkoj igri PSG je na korištenje dobio Park prinčeva i Parižani su se uskoro potpuno okrenuli njemu, a Paris FC je dospio do amaterskih rangova natjecanja i tek je 2015. prvi put dohvatio Ligue 2. Konačni cilj vlasnika je u dogledno vrijeme dohvatiti Ligue 1 i postati drugi najvažniji klub u Parizu te tako koristiti možda i najveći bazen talenta u Europi, ali ulaganja u momčad u ovom su trenutku u drugom planu i jedini cilj je ostanak u ligi.
Zato ondje nitko ni ne priča o estetskoj vrijednosti nogometa koji momčad igra i pritiska takve vrste nema. Paris FC ove sezone u prosjeku gleda tek nešto više od 3.000 ljudi, a prošlog vikenda oborio je svoj rekord s nešto više od 7.000 na jednoj utakmici. Ove sezone Paris FC je već imao 10 remija, od kojih je šest završilo bez golova. Od 12 ovosezonskih trijumfa njih sedam je bilo s jednim golom razlike, a momčad je ukupno u 27 utakmica postigla tek 25 golova i samo je pet ekipa u ligi postiglo manje.
”Opet ti kažem, nema to veze s načinom na koji moja ekipa igra”, kaže Meša. “Ljudi ne znaju da imamo jednog napadača, da dominiramo posjedom u većini utakmica, da stvaramo puno šansi, da imamo kontrolu nad utakmicom. I nema pritiska na način da svi pričaju o tome što smo igrali i kako smo igrali, ali ja sam sam sebi stvorio pritisak — jer, bez toga, kakav je smisao igranja lopte? Stvorio sam sebi pritisak rezultata, hoću da se dokažem, da pokažem da vrijedim, da sam zaslužio i više od ovoga. I sad sam tu gdje jesam”.
U nedjelju je Paris FC na svom stadionu svladao direktnog konkurenta Lens i trenutno je najveće iznenađenje prvenstva. Nalazi se na četvrtoj poziciji, kojom bi u ovom trenutku osigurao plasman u doigravanje za plasman u Ligue 1. I možda Baždarević sam nije ni svjestan toga, ali on je u Parizu s ramena skinuo ogroman teret i danas opet uživa u poslu za koji vjeruje da radi dobro. Povijest je ostavio iza sebe, ljepota je ionako u oku promatrača, a život konačno ima drugačiji smisao.
