Bez obzira koliko ste zainteresirani za floru i faunu našeg sporo umirućeg planeta, siguran sam da ste iz osnovne škole zapamtili barem to da su žabe vodozemci, odnosno skupina kralježnjaka koja svoj život provodi dijelom u vodi, a dijelom na kopnu. Na svijetu, vele internetske i tiskane enciklopedije jer bez prepisivanja iz njih se takvih detalja sam nikada ne bih sjetio, ima — nešto manje ili više — 3.500 vrsta žaba kojima je, između ostalog, zajedničko to da im je tjelesna temperatura uvijek ista kao temperatura okolnog zraka, da imaju plosnatu glavu i široka usta te da su na dodir vlažne, hladne i ljepljive. Većina žaba na prednjim nogama ima četiri, a na zadnjim pet prstiju. Te im prste, osim kod gatalinki koje žive na drveću i imaju velike prianjalke između prstiju, povezuju plivaće kožice.
Kristalno je jasno, dakle, da se i zašto se žabe, od kojih najmanja može biti duga tek jedan centimetar a najveća tridesetak puta veća, za razliku od konja ne mogu potkivati.
Ipak, barem u žabokrečini koju tako vjerno i vješto oslikava i u svoju specifičnu über-folk stvarnost uklapa moderna Bosna i Hercegovina, uvjerili smo se da žabe — baš kao da dokonim istraživačima žele potvrditi izraženi nedostatak inteligencije — uporno dižu noge svaki put kad u susjedstvu vide konje kako se potkivaju. Doduše, ovdje treba ostaviti mjesta za rezervu; često se među Bosancima glasno, a među Hercegovcima nešto tiše, govori kako nam zemlju vode konji, pa možda samo izgledaju kao ljigave i hladne žabe, a zapravo ih vodi instinkt.
Priznajem, mogao je ovaj uvod biti i malo kraći, čak i uz još jedno eksploatiranje i parafraziranje narodnih mudrosti kakvim se, silom prilika, često služim. Tako sam mogao jednostavno napisati da u današnjoj Bosni i Hercegovini stvari u praksi funkcioniraju tako da kada u Sarajevu, Mostaru ili Banja Luci čuju da je netko u Zagrebu ili Beogradu, da prostite, prdnuo, onda i sami žele jednako glasno i jednako ponosno pustiti vjetar.
Tako se posljednjih dana — doduše, nešto stidljivije i tiše nego što o tom puštaju vjetrove u Zagrebu i Beogradu — i u Sarajevu ponovno aktualizirala priča o sada već famoznom pitanju nacionalnog nogometnog stadiona.
Nitko, naravno, nije ni sumnjao da će se u Hrvatskoj o tome ovih dana govoriti mnogo. Uostalom, čelni ljudi Hrvatskog nogometnog saveza i istaknuti političari (i političarke) koji jednom u dvije godine gledaju nogomet tek su se polupraznim avionima i biznis klasom vratili iz blještavih VIP salona ruskih stadiona u kojima se mezio skupi kavijar i zalijevao skupljim šampanjcem, pa je bilo sasvim logično da će takve uvjete priželjkivati za sebe i u domovini. Nije loše bilo ni navijačima, pa zašto se ne bi iskoristila ta “pozitivna atmosfera i zajedništvo” i napravio stadion? Tako je zagrebački gradonačelnik Milan Bandić — koji sasvim slučajno i u zlu ne trebalo, kao još neki poznati Zagrepčani i važni ljudi u hrvatskom nogometu, ima pravo na dvojno državljanstvo s organima gonjenja poznatom susjednom zemljom — pompozno najavio izgradnju 120 milijuna eura vrijednog novog nacionalnog stadiona kapaciteta 35.000 ljudi. Za koji je, onako usputno ali dosta glasno, najavio da će biti i ni manje ni više nego “najljepši”.
I pored činjenice da su nacionalni stadioni u čestoj upotrebi, većina njih je u debelom minusu
Jadni Bandić nije stigao ni odustati od projekta ili mu barem promijeniti lokaciju, a dobio je oštar odgovor iz Srbije. Nisu se džaba ni ti viđeniji i važniji Srbi jednako kao i Hrvati bahatili po sofisticiranim ruskim nogometnim pašnjacima. Oni su — valjda zbog poznate rodbinske veze između dviju nacija — bili još malčice više impresionirani Rusima. Do te mjere da je Aleksandar Vučić, predsjednik, premijer ili vladar Srbije, što god da mu je aktualna funkcija, najavio da će u Beogradu napraviti nacionalni stadion vrijedan 250 milijuna eura, koliko su Rusi plaćali za one na kojima se odigralo netom završeno Svjetsko prvenstvo. Vučić bi za te, za srbijanski budžet kojeg puni bezbrižni i samo nogometa gladni narod, sitne novce napravio stadion kapaciteta 65.000 gledatelja koji bi tako bio gotovo dvostruko veći i skuplji od hrvatskog, najveći na Balkanu i koji bi bio, njegovim riječima, “prava lepotica”. Što je, ruku na srce, za razinu manje lijepo od Bandićeva superlativnog Vulkana.
Do Bosne je, dakako, došao i pulenat i levanat, pa je brže bolje iz ladice izvučena priča koja je započeta još u ožujku ove godine. Jer, ako mogu oni, zašto ne bismo i mi?
Tada je sarajevska općina Novi Grad na prijedlog i molbu Nogometnog saveza javnosti prezentirala idejni projekt novog nogometnog stadiona u Halilovićima. Ideja je bila da se u tom danas gotovo ruralnom dijelu grada, koji je u blizini autoceste i najvažnijih gradskih prometnica, napravi nacionalni stadion kapaciteta 30.500, za čiju bi izgradnju, procjenjuje se, trebalo između 40 i 50 milijuna eura. Bio bi to stadion četvrte kategorije po UEFA-inim standardima UEFA, nešto što BiH u ovom trenutku nema i kao takav bio bi domaćin nogometnoj reprezentaciji Bosne i Hercegovine, a na njemu bi se mogle igrati i utakmice natjecanja po skupinama u Ligi prvaka i Europa ligi. Napravljena je lijepa prezentacija, nekoliko puta se zavrtio i video, svi koji su upitani utvrdili su da nam je takav stadion prijeko potreban, da je dosta da se sramotimo kad nam dođu Eden Hazard i Cristina Ronaldo, i to je otprilike to. Tu se stalo.
Nekoliko je važnih pitanja, kako to obično kod nas biva, ostalo otvoreno.
Recimo, što je to uopće nacionalni stadion? Mnogi i mnogo posljednjih godina govore o nacionalnom stadionu, no nikada nije određena jasna definicija jednog takvog sportskog objekta. Takvim ih se naziva nekoliko kultnih, poput Wembleya ili Hampden Parka, a svoje imaju i Francuzi, Irci, Šveđani, Danci, Belgijci,… Na njima se igraju najvažnije utakmice sezone, kao i utakmice reprezentacije. Međutim, u principu bi to trebao biti stadion od značaja za državu — ali kakav bi to bio za Bosnu i Hercegovinu, zemlju koja nema apsolutno nikakvu strategiju kada je sport ili nogomet (ili cjelokupno društvo) u pitanju? Jedan takav stadion trebao bi biti samo vrhunac infrastrukturalnog razvoja nogometa, nadogradnja na vrhunsku bazu. U praksi, u BiH ne da baza nije vrhunska ili dobra, baza je gotovo nepostojeća.
Velika većina stadiona je tek nakaradno sklepana improvizacija na ono što je naslijeđeno iz nekadašnje zajedničke države. Oronulo Koševo posljednji je put ozbiljno obnavljano za otvaranje ZOI 1984., Grbavica i Bilino polje tek su nedavno ušminkani dovoljno za UEFA-ine treće kategorije, u koju spada i Pecara, jedini iz temelja izgrađeni konkretan stadion od neovisnosti BiH. Tuzlanski Tušanj je čardak ni na nebu ni na zemlji, napola nedovršen. Stadion u Banja Luci čeka bolja vremena drugoligaša Borca i neupotrebljiv je za reprezentaciju koja ondje i nije baš poželjna, a slično je i na mostarskom Bijelom Brijegu, na kojemu idućeg tjedna u Europa ligi neće igrati ni Zrinjski, jer njegovo površno šminkanje nije dovoljno ni za treće pretkolo ovog natjecanja, a uskoro neće biti ni za drugo. O ostalim stadionima suvišno je i pričati — većina njih jedva ispunjavaju i niske kriterije koje NSBiH postavlja da bi se moglo igrati domaće natjecanje, a omladinski, amaterski i školski nogomet igraju se doslovno na blatnjavim ili zaraslim livadama koje uništavaju prirodni talent koji evidentno imamo.
A što će Bosni i Hercegovini nacionalni stadion? Zrinjski je, uostalom, i jedina momčad koja je, zahvaljujući novim UEFA zafrkancijama s pravilima, i dalje aktivna u europskim natjecanjima. Nikada niti jedan klub nije igrao grupnu fazu, a kako stvari sada stoje teško da skoro i hoće Usto, BiH nema velikih utakmica — finale Kupa se bizarno igra u dvije utakmice, a Superkupa nemamo. Novoplanirani stadion ne bi koristili ni Željezničar ni Sarajevo, jer jedni su smanjili apetite i ulažu u svoju Grbavicu, a drugi još uvijek vrte rendere pompoznih planova.
Ali reprezentacija Bosne i Hercegovine jako je popularna i voljena i za njene se utakmice uvijek traži karta više, pa je barem to dobar argument za izgradnju nacionalnog stadiona?
Pa i ne baš. Istina je da je za nekoliko utakmica, pogotovo u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo u Brazilu, potražnja bila mnogo veća od ponude, ali gledajući širu sliku bio je to izuzetak. NSBiH ne objavljuje službene podatke o posjećenosti, ali Bilino polje često je pohodilo manje od 10.000 gledatelja, pogotovo protiv slabijih suparnika. Posljednju utakmicu protiv Crne Gore tamo je gledalo jedva 5.200 ljudi, iako su se na njoj od reprezentativne karijere opraštali legendarni Zvjezdan Misimović, Emir Spahić i Vedad Ibišević. Usto, bila je to prva domaća prijateljska utakmica Bosne i Hercegovine još od rujna 2014. — u 10 godina BiH je od 36 prijateljskih utakmica na svom terenu igrala sedam puta. Iduće dvije, protiv Turske i Španjolske, također igra u gostima.
Dakle, bio bi to potpuno novi stadion na kojemu bi se igralo tri do pet utakmica godišnje ili u najboljem slučaju dvostruko toliko. Na barem trećinu tih utakmica — poput onih s Gibraltarom, Andorom, San Marinom, Lihtenštajnom i pola kvalifikacijske skupine — bilo bi teško privući više od desetak tisuća ljudi. A nastave li s performansama kao u posljednja dva kvalifikacijska ciklusa, reprezentativci BiH bit će sve manje zanimljivi širokim narodnim masama kojima treba napaljenost.
Što nas dovodi do još jednog pitanja — kako bi se održavao jedan takav stadion?
Većina nacionalnih stadiona ima nogometne klubove koji su stalni korisnici, a ponekad su ti klubovi i vlasnici stadiona, pa je njihova upotreba na gotovo dnevnoj bazi. S druge strane, dobar dio njih uređeni su kao zasebna poduzeća koja se pokušavaju samofinancirati. No, bosansko je tržište premalo i stiješnjeno između Srbije i Hrvatske, pa je u Sarajevo gotovo nemoguće privući ozbiljnije svjetske bandove ili velike događaje, isključivši tako još jednu mogućnost koju imaju drugi. I pored činjenice da su, za razliku od fiktivnog Sarajeva, takvi stadioni u čestoj upotrebi, većina njih je u debelom minusu. Stade de France na životu održava to što ga Francuska i dalje financira proračunskim novcem, dublinska Aviva svake godine je u minusu oko 2,5 milijuna eura, koliki je bio i gubitak stockholmske Friends Arene. Englezi čak razmišljaju u prodaji legendarnog Wembleya za ponuđenih 600 milijuna funti, koje onda obećavaju uložiti u grassroots nogomet.
Otkud onda Sarajevu novac?
Na to pitanje zaista ne znam odgovor. Ustvari, znam. Sarajevo nema taj novac. Nema ga ni kanton, tamošnja verzija županije, nema ga ni entitet Federacija, a nema ni državni nivo. Sarajevo je grad koji već 20-ak godina nije u stanju svojim klubovima ponuditi novac za konkretnu rekonstrukciju njihovih stadiona, a sada najednom razmišlja o ulaganju od 50 milijuna, što naprosto nije logično. Ako je to ulaganje na državnom nivou, onda je priča još bizarnija i lošija. Dok se nogomet i poglavito njegova užasna infrastruktura gotovo raspada, u BiH — koja je, ilustracije radi, od 2003. do danas gradila po 13 kilometara autoceste godišnje — bilo bi sramotno da je država odlučila ulupati 50 milijuna u samo jedan stadion umjesto u prioritetne projekte u ionako siromašnom društvu ili barem ulaganje u desetak manjih stadiona kako bi se oni civilizirali i ispunjavali minimalne uvjete.
No, i budali je jasno da od ove priče nema apsolutno ništa i da je ona u najbolju ruku samo još jedna igračka u predizbornoj kampanji. Obećanje ludom radovanje. Ukratko, lijepo bi bilo imati novo moderno nogometno zdanje, ali realno je da Bosna i Hercegovina nema apsolutno nikakvu potrebu da pravi nacionalni stadion koji ne bi imala za što koristiti i koji bi većinom stajao prazan i tako propadao. Nema ni dovoljno novca da ga izgradi — a sve i da ima, nema konkretan plan samofinanciranja i održavanja tog stadiona u budućnosti. Bosna i Hercegovina nema ni najosnovnije preduvjete da se upusti u jedan takav projekt i bilo bi u najmanju ruku neozbiljno, a realno i jako stupidno započeti graditi jedan takav stadion.
Jer sve da žaba iz naše žabokrečine i podigne nogu i prevari slabovidnog kovača, potkovica je to koja bi ju povukla na dno i zbog koje bi se na kraju udavila.
