Na posudbi

Od heroja do budale i natrag

Kako je Husref Musemić preživio na klupi i osvojio naslov

U Ćemaluši, na mjestu gdje se danas ulice Mula Mustafe Bašeskije i pješačka Ferhadija spajaju u glavnu i najvažniju gradsku ulicu, do dolaska austrougarske vlasti u Sarajevo bile su stare bosanske kuće. Nakon velikog požara koji je poharao grad, u kolovozu 1879. njih je nova gradska vlast srušila i to kako bi započela svoj plan modernizacije Sarajeva i širenja centralne gradske zone prema zapadu. Zato su upravo ovu točku izabrali za jedan od prvih i najvažnijih objekata izgrađenih u ovom periodu.

Karlo Paržik, Čeh sa stalnom sarajevskom adresom i jedan od najutjecajnijih arhitekata u povijesti grada, projektirao je tako Hotel Grand — impresivnu građevinu koja je od 1895. dominirala ulicom koja će nakon atentata biti prvo preimenovana u ulicu Franje Ferdinanda, a onda i, redom, Aleksandra Karađorđevića, Aleksandra I Karađorđevića, Ante Pavelića i Maršala Tita, kako se i danas zove.

Paržik, koji je zaslužan između ostalog i za izgled Zemaljskog muzeja, Marijinog dvora, Aškenaške sinagoge, današnjeg Pravnog fakulteta i Akademije likovnih umjetnosti, kao i Narodnog pozorišta, zamislio je Hotel Grand — koji će, doduše, ubrzo postati Zemaljska banka, a nakon Drugog svjetskog rata i mjesto na kojemu je napravljena Vječna vatra, spomenik poginulim Sarajlijama — kao apsolutni centar Sarajeva. Impozantna zgrada, izgrađena za samo dvije godine, bila je napravljena u tada gotovo potpuno novom secesijskom stilu. Imala je tri ulaza, a nad ulicom i glavnim ulazom je dominirao njen centralni i najvažniji dio — ogromni balkon s profiliranim stupovima povezanim lukovima.

Prošle je subote upravo na taj Paržikov balkon, koji će s vremenom postati najvažnija točka modernog sarajevskog sporta i prirodna pozornica na kojoj će se proslavljati (rijetki?) uspjesi sarajevskih klubova i bosanskohercegovačke reprezentacije, konačno ušetao sijedi i vidno umorni čovjek. Okružen veselim licima, već pripitim osmijesima i bordo bijelim balonima, s medaljom oko vrata i u bordo majici nespretno obučenoj preko košulje, uzeo je mikrofon u ruke i pokušao izgovoriti poneku riječ, ali nakon prve rečenice prekinula ga je nepregledna masa jednako veselih i sretnih dolje na ulici.

On voli Sarajevo, pravi je Hordaš, Husref Musemić jedan je od nas.

FK Sarajevo je prošlog je tjedna minimalnim porazom u drugoj finalnoj utakmici na Širokom Brijegu prvo potvrdilo osvajanje svog šestog Kupa Bosne i Hercegovine, da bi onda — prvi put nakon 2015. — u subotu sigurnom pobjedom nad Zvijezdom 09 (4-0) kolo prije kraja potvrdilo i titulu prvaka Bosne i Hercegovine. Dvostruka kruna, kojom je potvrđena dominacija u domaćem nogometu u ovoj sezoni, tako je proslavljena pred 15-ak tisuća navijača prvo na Koševu, a onda i na Paržikovu balkonu na kojemu je Musemić dočekan kako obično treneri i budu dočekani u ovakvim situacijama. Kao heroj.

Srećom po Sarajevo i njegove navijače, u klubu su, valjda prvi put u modernoj povijesti, shvatili da je nekad bolje imati malo strpljenja nego puno novca

Međutim, kad idućeg vikenda u okviru posljednjeg kola svoju momčad u Gabeli izvede na megdan već prežaljenom novom drugoligašu GOŠK-u, za Husrefa Musemića će sasvim sigurno to biti i dobro podsjećanje na to koliko je tanka linija između heroja kojeg obožavaju i slave te neznalice kojemu svi samo žele vidjeti leđa. I koliko je posebno tanka za njega.

Tko je uopće Husref Musemić, pitanje za koje se po odgovor mora zaviriti u povijesne knjige FK Sarajeva. I to na neke od njenih najvažnijih stranica. Njegov 15 godina stariji brat Vahidin već je bio na putu za Sarajevo kada se rodio Husref; stariji Musemić bio je taj koji je predvodio Sarajlije u osvajanju njihove prve titule prvaka Jugoslavije 1967. Na doslovno isti put između rodne Janje pokraj Bijeljine i sarajevskog Koševa Husref je krenuo 1979. kao 18-godišnjak, a šest godina kasnije stekao je status legende kada je s 19 golova bio najbolji strijelac momčadi u drugoj šampionskoj sezoni Sarajeva.

Odlazak u Crvenu zvezdu dio navijača nije pretjerano lijepo prihvatio, ali Husrefa nije bilo ni pretjerano briga — ondje je brzo zaradio simpatije domaće publike i u četiri sezone u kojima je igrao za Zvezdu osvojio je još jednu titulu prvaka Jugoslavije. Uslijedila je polusezona u Heartsu, kratki povratak u Sarajevo i još kraći boravak u nizozemskom Twenteu, a već na kraju karijere uspio je ugrabiti i jedan nastup za reprezentaciju BiH u prvoj utakmici u Tirani.

Nakon igračke karijere — koliko smo samo puta napisali ovakvu rečenicu — posvetio se trenerskoj. Na početku bio pomoćnik nekolicini trenera u Sarajevu, a onda prvu samostalnu priliku dobio 2000./01., i to kao vršitelj dužnosti. Poraz u finalu Kupa značio i je potragu za ‘ozbiljnijim’ trenerom, ali i početak nečega što će označiti njegovu karijeru u Sarajevu — konstantnog nepovjerenja.

Dvije sezone kasnije ponovno je sjeo na klupu, imao solidan rezultat u Europi (ispadanje od Beşiktaşa), ali je na početku 2003./2004. ponovno popio otkaz. Ovaj put je Sarajevo nakon šest kola bilo na vrhu ljestvice, ali je ispalo iz domaćeg i UEFA kupa, što je uprava procijenila kao neuspjeh i uručila mu ovjerenu radnu knjižicu. Musemić je u javnosti brzo dobio etiketu tvrdoglavog trenera starog kova, tersa koji voli vladati čeličnom šakom, kojemu nisu strani konflikti ni, blago rečeno, poneka psovka.

Doduše, dobar dio takve priče o Musemiću zaista je imao čvrstu podlogu, ali je veći dio bio i dio pogrešnog mita koji je o njemu stvoren. Nije Musemić nikada pokazao da se kvalitetom trenerskog rada ili taktičkim umijećem pretjerano razlikuje od velike većine svojih kolega u Bosni i Hercegovini, ali jest da zna savršeno funkcionirati u jednoj takvoj ligi. Solidno se snašao i na izletima u Olimpik koji je vratio u elitu, tuzlansku Slobodu koju je doveo do Europe i Mladost Doboj Kakanj, ali oduvijek je bilo jasno da je Musemić specifičan trener, Koševo njegovo prirodno stanište, ono koje iz njega izvlači najbolje.

Možda njegove izjave počesto djeluju kao jeftina patetika, ali ne priznati Musemiću da je slijepi vojnik Sarajeva bilo bi bezobrazno i neumjesno. Jer samo oni koji besmisleno i budalasto vole jedan klub — a tu prije svega mislim na navijače, što Musemić jest — spremni su istrpjeti sve vrste poniženja od tog kluba i dalje ga jednako voljeti. Tako je Musemić u svom trećem mandatu na Koševu osvojio i Kup i titulu i došao do trećeg pretkola Lige prvaka, ali je i u tom periodu čak jedno vrijeme bio suspendiran, te je 2008. ponovno potpisao otkaz koji je opet podebljan pričama o njegovu lošem karakteru i trenerskom neznanju.

U ožujku 2013. Sarajevo se mučilo, a s tribina se sve češće čuo poziv za Musemića. Dio navijača uvijek ga je volio i smatrao da je upravo ta njegova čelična šaka potrebna ovako uređenom klubu. Tadašnja uprava kluba poslušala je glas naroda, Musemić je vodio momčad do kraja te i započeo novu sezonu, u kojoj je neplanirano ispao iz Europe od albanskog Kukësija, da bi već u prosincu ponovno — dobio otkaz.

Bilo je to vrijeme prijenosa vlasničkih prava na Vincenta Tana i “jačanja branda FK Sarajevo”,u koje se nije uklapao trener poput njega. Njegova momčad u tom trenutku bila je druga na ljestvici sa samo dva boda zaostatka za Željom, a sam Musemić utakmicu s Leotarom gledao je s tribina. Dotad već srčani bolesnik, Musemić je stadion zamijenio za bolnicu na Koševu i takvog su ga u klubu proglasili starim i nesposobnim i zamijenili ga, pazite sada, Robertom Jarnijem.

Tri bajpasa kasnije Sarajevo je bilo na sedam promijenjenih trenera i to u devet mandata, a da su jedva osvojili dva trofeja. Klub koji je u teoriji trebao biti najbolje organiziran i s najviše novca na raspolaganju tako je i trošio, a da se nikakav sustav ili konkretan plan nisu nazirali. Navijači su opet na klupi poželjeli “jednoga od njih”. Musemić (opet) nije znao reći “ne” i peti put je na klupi, i to kao trenutno drugi najdugovječniji aktivni trener u Premijer ligi.

Malo više od deset mjeseci prošlo je od prvog susreta Sarajeva i GOŠK-a u ovoj sezoni. Bio je taj kolovoz težak mjesec za trenera Sarajeva, ali i savršena ilustracija ludog rollercoastera u koji se pretvorila njegova trenerska karijera.

Nakon početnog poraza od Radnika u prvenstvu, Sarajevo je poslije zaostatka od 2-0 izvuklo senzacionalni remi na euroligaškom gostovanju kod Atalante, a Musemić je još bio heroj i trenerski mag. Međutim, onda je u revanšu ta Atalanta pokazala pravu snagu i zgazila njegovo Sarajevo s brutalnih i bolnih 8-0. Odmah se upiralo prstom u Musemićev obraz i sramotu kluba koju netko treba platiti, a kada je GOŠK tri dana prije sarajevskog derbija došao na Koševo, i najtanja linija je pređena. Domaći su bili bolja momčad, ali lopta u nogometu nekad naprosto ne sluša. Završilo je 1-1, GOŠK je iščupao jedan bod, a među jedva 1.500 navijača na Koševu našao se i dobar komad onih koji nisu štedjeli glas.

Husrefe, odlazi! Husrefe, odlazi!

Srećom po Sarajevo i njegove navijače, u klubu su, valjda prvi put u modernoj povijesti, shvatili da je u nogometu nekad bolje imati malo strpljenja nego puno novca. Poraz od Atalante jest bio sramotan, ali je bio i posljedica različitih faktora, nesreće i realan odraz razlike između talijanskog i bosanskog reprezenta u europskom nogometu.

U međuvremenu je i Husref imao malo sreće, ali ona se — pogotovo u bosanskohercegovačkom nogometu — zaslužuje. Sve do listopada i gostovanja kod (naravno) GOŠK-a, Sarajevo nije izgubilo utakmicu. Bio je to jedini poraz u 23 natjecateljske utakmice, pa ni neki kiksevi u finišu sezone nisu mogli poremetiti pobjedničku pjesmu Sarajeva. Musemićev tim je u prvenstvu i imao najviše pobjeda, najmanje poraza, primio je i najmanje golova, zabio daleko najviše i 20 više od prvog pratitelja Zrinjskog.

Husrefovo Sarajevo je dominiralo i on je opet jedan od najboljih i najcjenjenijih i najpoštovanijih trenera. Ali i čovjek koji najbolje zna koliko malo to znači i koliko je tanka linija koja dijeli heroje od budala, majstore od neznalica.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.