Jer činjenica jest da Vranješa, bosanskohercegovačkog reprezentativca koji je postao regionalna ‘zvijezda’ prvo zbog tetovaže četničkog vojvode, a onda i seksualne afere s popularnom estradnom pjevačicom, u svojim redovima želi Dinamo, ali ona bi bila mnogo manje zanimljiva prosječnom hrvatskom (ili srpskom) čitatelju da se doda i kako je ustvari riječ o — kijevskom Dinamu. Međutim, s obzirom na sve ono što se posljednjih dana i tjedana i mjeseci događalo u Vranješovu životu i načinu na koji su mediji u regiji pisali o tome, ova vijest zaista jest drugačija i pozitivna, prije svega jer je — nogometna.

Da se razumijemo, samo pitanje pisati ili ne o Ognjenu Vranješu se za mene, ali i sve nas na Telesportu pretvorilo u malu moralnu dvojbu. Njegova životna priča jest donekle zanimljiva, ali pitanje je isplati li se uopće govoriti o njoj u klimi u kakvoj danas funkcionira društvo i mediji, čak i oni koji bi trebali striktno sportski ili nogometni. Bez obzira na kut kojim pristupite životnoj priči Ognjena Vranješa, riskirate da završite u labirintu u kojem se isprepliću jeftina droljasta politika i još jeftinije populističko žutilo te postanete samo jedan onih odvratnih lešinara koji na Vranješovim glupostima pokušavaju zaraditi poneki dinar ili politički poen, i još se time hvale.

Međutim, Vranješova priča nije tek jednostavno zanimljiva i pričljiva, ona je u prvom redu poučna i to na više razina; osim o gluposti individue, vrlo lijepo priča i priču o Bosni i Hercegovini i njenom pokvarenom društvu danas.

Tko je uopće Ognjen Vranješ?

Ognjen Vranješ pokazao je da mu nije stalo ni do nogometa ni do karijere. Pokazao je da mu je samo stalo do toga da bude zvijezda

Čak i ako nogomet pratite pasionirano (a da niste navijač reprezentacije Bosne i Hercegovine ili nekog od domaćih klubova u kojima je igrao) i ako ste dovoljno samosvjesni i samokontrolirani da izbjegavate trash naslove i žute samoprozvane “premium” medije, lako je moguće da je za vas ovo pitanje sasvim logično i legitimno. Tko je, pobogu, taj tip? I to je, za početak, jedan od problema koje Vranješ ima. On bi, naime, da je mnogo poznatiji nego što zaista jest.

Njegova nogometna karijera vjerojatno je imala potencijal biti mnogo bolja nego što je na kraju ispala. Započeo ju je u Borcu iz rodne Banja Luke za koji je debitirao s 18 godina, ali je već sa 20 preselio na beogradsku Marakanu. Međutim, priliku nije koristio kako je mislio da hoće, pa je morao na posudbe u kruševački Napredak i Sheriff iz Tiraspola, da bi za Crvenu Zvezdu upisao tek slabašna četiri nastupa. Ipak, solidni nastupi u Moldaviji promovirali su ga još 2010. godine iz mladog u A reprezentativca Bosne i Hercegovine, a uskoro je dobio i solidan ugovor s ruskim Krasnodarom.

Nije se nikada radilo o vrhunskom talentu, ali Vranješ se s vremenom, pogotovo u reprezentaciji BiH, pokazao kao zahvalan igrač. Nedostatak kvalitete nadomještao je velikom srčanošću i borbenošću, što je na Balkanu uvijek solidna karta za popunjavanje momčadi. Usto, Bosna i Hercegovina se dugo mučila s nedostatkom pravog izbora na desnom (i lijevom) boku i stoperskim pozicijama, pa je Vranješ upadao po potrebi i popunjavao rupe. I to s dosta uspjeha. Skupio je i solidnih 38 nastupa za nacionalnu selekciju, nastupio je i na Svjetskom prvenstvu u Brazilu i polako se profilirao u standardni izbor u zadnjem redu, što je potvrdio i Robert Prosinečki u netom završenoj Ligi nacija u kojoj je BiH osvojila prvo mjesto u svojoj skupini.

Međutim, klupska karijera ovog mladića više je sličila putopisu Evlije Čelebija nego na ozbiljnog nogometnog profesionalca. Iz Krasnodara je otišao u Spartak Vladikavkaz, gdje je doživio tešku ozljedu, onda kratko bio u turskom Elazığsporu pa Gaziantepsporu, nije prošao probe u češkom Příbramu i švicarskom Grasshopperu, da bi iznenađujuće dobio priliku u La Ligi, i to u dresu Sporting Gijóna. Ondje je odigrao (solidnih) 11 utakmica, onda se kratko vratio u Rusiju (Tom Tomsk) da bi prihvatio ponudu AEK-a, koji je potom prošlog ljeta zamijenio Anderlechtom. Nakon 2013. i Krasnodara Vranješ je igrao u sedam klubova, a tek u jednom (AEK) se zadržao dovoljno dugo da nastupi više od 30 puta. Prije nekoliko dana suspendirao ga je i Anderlecht i sada je, vrlo je izgledno, u potrazi za novom sredinom.

Sve to za ovog dečka nikako nije bilo dovoljno. Kako je njegov nogometni talent oduvijek sirov, nedorečen i neostvaren, takav je i karakter Ognjena Vranješa.

Iako izvan terena na prvu ostavlja dojam povučene i zatvorene osobe — barem je tako bilo na okupljanjima reprezentacije BiH — Vranješu je valjda smetalo imati sporednu ulogu. A takvu je u reprezentaciji s velikim zvijezdama iz liga Petice nužno morao i imati. On je jedan od onih nogometaša koji nikada nije bio pretjerano zanimljiv medijima i publici. Na terenu posao odradi korektno, taman toliko dobro da ga se svrsta u prosjek, a izvan njega ne govori više od standardnih fraza koje nikoga pretjerano ne zanimaju, pa je kroz mixed zonu mogao prolaziti neprimijećen.

Zato je Vranješ postajao sve nervozniji.

Doduše, da ne donosi pretjerano pametne odluke Vranješ je pokazao još 2010. kada je u Sheriffovu dresu gostovao kod zagrebačkog Dinama, a nakon što je moldavski prvak izbacio hrvatskog skinuo se u majicu Crvene Zvezde kako bi slavio na maksimirskom terenu. Ipak, bila je to tek prva i, ispostaviti će se, sitna glupost. Uostalom, u prvih 132 utakmice svoje profesionalne karijere za klubove i reprezentaciju Vranješ je zaradio tek jedan crveni karton. Ali onda su stvari izmakle kontroli.

Na terenu je njegova nervoza sve češće prelazila granicu. U dresu Gaziantepspora u svibnju 2015. zaradio je isključenje protiv Bursaspora, što je bila i njegova posljednja utakmica za ovaj klub. Uslijedile su tri godine u kojima je Vranješ u jedva 100 nastupa za klub(ove) i 15 za reprezentaciju upisao još devet crvenih kartona.

No, događanja izvan terena su ta koja su Vranješa postavila na naslovnice. Prvo je u bosanskohercegovačkim medijima osvanula slika na kojoj je njegova tetovaža granica bosanskohercegovačkog entiteta Republika Srpske. Navijači BiH burno su reagirali, tražilo se njegovo izostavljanje iz momčadi, ali to se nije dogodilo. Vranješ je onda tetovažu prepravio u sat, potvrdivši samo vlastitu zbunjenost i nedorečenost karaktera kojeg definitivno ne umije nadomjestiti elokventnošću.

“Iskreno, mislim da nekog objašnjenja nemam. To sam istetovirao iz gluposti, a ne zato što sam to želio ili što me je neko nagovorio. Nije ni iz dosade. Najprostije rečeno, ne mogu objasniti zašto”, bilo je njegovo objašnjenje za Avaz.

Nogometni savez BiH tu je napravio sebi svojstvenu grešku i potpuno je ignorirao problem. Doduše, nije to ništa novo, način je to na koji funkcionira krovna nogometna organizacija, ali i gotovo svaka slična institucija u podijeljenoj i do srži zavađenoj Bosni i Hercegovini.

U takvom kompleksnom društvu na svaki mogući način se izbjegava bilo kakva konfrontacija s nacionalizmom i generalno konkretnim problemima, jer ona nužno vodi u politizaciju tih problema, pa je sportskim i kulturnim organizacijama, odnosno organizacijama poput NSBiH, lakše zatvarati oči i pretvarati se da sve to ne postoji i da živimo normalan život. Stanje je to permanentne umjetne krize koju su kreirali vladajući, svjesni činjenice da je nacionalizam i mržnja ono što ih održava na vlasti. Političari su odavno nadišli kruh i igre te shvatili kako je učinkovitije po plebsu bacati fekalije i za to optuživati one druge, pa Bosna i Hercegovina više od 20 godina živi u, kako je dobro konstatirao jedan mostarski glumac, kulturi rata. Dodao bih, usranoj kulturi rata.

Jasno, Ognjen Vranješ je, između ostalih, direktna posljedica takvog stanja u društvu i činjenice da se generacije Bosanaca i Hercegovaca, gotovo jednako na sve tri različite strane, odgajaju na mržnji koju direktno proizvode političari. Odrastanje u takvom okruženju i jednoumlju stvaraju ljude koji se s vremenom, kada se susretnu s drugačijim i normalnim, nađu na raskrižju i često potpuno izgube i ne znaju reagirati, ostajući ni na nebu ni na zemlji, bez identiteta i jasnog cilja.

Na takvo potpuno nefunkcionalno i paranoično stanje društva u Bosni i Hercegovini jedina nadogradnja danas je globalna tabloidizacija. Ljudi su, kao i na ostatku planeta, opterećeni realityjem, statusom zvijezda i patološkom potrebom za pažnjom. Ljudi danas više od svega vole tuđu muku i tuđu sramotu, valjda tako skrivajući se i bježeći od vlastite stvarnosti. Za takvo društvo skromni sevdalija Ibro Dirka i dalje ne valja; za takvo društvo idealne su dvorske lude kakve su Ognjen Vranješ i njegova (navodna) ljubavnica jer oni su ti koji se sramote i svoju sramotu prodaju drugima.

Nogometaš Ognjen Vranješ danas je u još jednoj katastrofalnoj situaciji koja će vjerojatno ugasiti njegovu karijeru.

Anderlecht ga više ne želi, slijedi mu nova promjena. Novi sukob s navijačima vlastite reprezentacije, koje je nazvao bauštelcima, i nova tetovaža — ovaj put Momčila Đujića, četničkog vojvode iz Drugog svjetskog rata — vrlo vjerojatno će mu zatvoriti vrata reprezentacije. Savez je prvi put zatvorio oči, a ovaj put tek je javno kritizirao Vranješa, kukavički prepustivši ulogu njegova dželata ni krivom ni dužnom izborniku Prosinečkom. No, njemu odluka da se riješi jednog od standardnih igrača neće biti teška, jer u proteklih nekoliko mjeseci Ognjen Vranješ je pokazao da mu nije stalo do navijača, ali je pokazao da mu nije stalo ni do suigrača koji sada moraju birati strane, da mu nije stalo ni do samog izbornika Prosinečkog. Pokazao je da mu nije stalo ni do nogometa ni do karijere.

Izgubljeni mladić bez identiteta i karaktera pokazao je da mu je samo stalo do toga da bude zvijezda i konačno je, preko tabloida i izvanbračnih afera, pronašao put za koji misli da je pravi. Ognjena Vranješa možda zaista želi neki Dinamo, ako ne zagrebački onda onaj iz Kijeva, Minska ili Pančeva, ali on je u ozbiljnom i normalnom svijetu već sada bivši nogometaš i za jednu sportsku vijest ništa drugo do dobar clickbait.

Ali Ognjen Vranješ konačno jeste velika zvijezda. I uživa u tome.