Njegova momčad je od posljednjih šest utakmica dobila dvije, i to golovima u samoj završnici. Njegova momčad razočarala je u četiri uzastopne utakmice na svom terenu, nije odigrala ništa ili skoro ništa, i bilo je logično, pogotovo u reprezentativnom prozoru kiselih krastavaca, da se još jednom potegne pitanje o povjerenju u Solskjærove trenerske mogućnosti i sposobnosti. Pogotovo ako bacite pogled na raspored koji United ima nakon sljedeće subote, a on uključujuje i sudare sa Liverpoolom, Tottenhamom, Chelseajem i Arsenalom te odlučujuće utakmice u Ligi prvaka.

S Old Trafforda, gdje Norvežanin i dalje ima sasvim solidnu podršku usprkos tome što se dio frustriranih navijača pita koliko je sve ovo zapravo dobro, odmah su poručili da uopće ne razmišljaju o otkazu menadžeru kojemu su ljetos produžili ugovor. Tvrde da United Solskjæra i dalje vidi kao dugoročno rješenje, da čvrsto vjeruju u njegov projekt te da su prezadovoljni smjerom u kojem on vodi tim i klub.

U ovom trenutku djeluje kao da je smjer koji Norvežanin drži isti, ali da United ustvari samo vozi u krug, vrteći se oko istih problema

I zapravo bi baš to moglo biti najveći problem za Unitedovu budućnost.

Lani je momčad prvenstvo završila kao drugoplasirana, izgubila je europski trofej tek u finalu, i to na penale, nakon što je jedanaesterac promašio njen vratar. Što je, priznat ćete, više nego pristojan rezultat koji, kada se sve stavi na papir, zaista djeluje kao egzikucija dobro isplaniranog projekta razvoja sportskog segmenta jednog od najvećih svjetskih klubova.

Na prvu je Unitedovo i otvaranje nove sezone tek potvrda svega onoga što je napravljeno ranije. I ne izgleda uopće loše. Trenutno je na četvrtom mjestu, nakon sedam utakmica ima 14 bodova, što je za dva manje od eurpskog prvaka Chelseaja, za jedan manje od Liverpoola, a jednako bodovnom učinku aktualnog osvajača Premier lige Manchester Cityja. U Ligi prvaka jest zapelo na prvoj prepreci, onoj u obliku Young Boysa, ali sezona je još mlada, a grupna faza najjačeg europskog natjecanja i jest svojevrsna sigurnosna mreža velikima koji ondje imaju luksuz da se povremeno poskliznu i kasnije dočekaju na noge.

United je u vrhu većine statističkih kategorija u ligi; ima posjed, stvara šanse, zabija golove, na kraju krajeva i skuplja bodove. Što još možete očekivati? Što hoćete više?

U dvoboju protiv Evertona prošlog vikenda United je imao 72 posto posjeda lopte, imao je više udaraca i više udaraca unutar okvira gola, imao je 10 kornera naspram jednog suparničkog, stvorio je više šansi i po svemu tome izgleda kao da je bio bolja ekipa koja je kontrolirala utakmicu. No, oni koji su je gledali, znaju da nije bilo tako.

Everton se postavio duboko i čekao priliku za kontru koja se otvarala, i otvarala, i otvarala; da su gosti bili malo pametniji i mudriji u završnici, lako su mogli niz kanal s još dva boda u džepu. S druge strane, United je s loptom djelovao kao veliki upitnik koji lebdi nad terenom — najviše dodavanja međusobno su odigrali Raphaël Varane i Victor Lindelöf, ostavivši još jednom dojam da Solskjærova momčad zapravo nema nikakakvu ravnotežu, ali ni konkretnu strategiju ili plan kako probiti suparnika s profilom igrača koje ima.

Momčad koja bi trebala biti napadački najpotentnija u Engleskoj i u europskom vrhu ustvari se mučila s dovođenjem lopte u završnicu i stvaranjem pravih šansi, često u potpunosti preskačući vezni red i pokušavajući improvizacijom iskorisiti ogromni individualni talent svojih igrača. A tako je izgledala i utakmica sa Villarrealom, koju je United dobio isključivo zahvaljujući upravo toj individualnoj razlici, odnosno one sa Aston Villom, West Hamom i u kupu i u prvenstvu, s Young Boysima i Wolvesima u gostima, kao i ona sa Southamptonom. Negdje su se provukli, negdje osvojili bod, negdje izgubili, ali slika je bila gotovo identična.

Manchester United je ekipa protiv koje je teško igrati jednom kad dođe u prednost, jer je sama jako dobra u kontriranju suparnika. Ima igrače sposobne koristiti prostor i brzinu, odnosno individualce koji u improvizaciji mogu utakmicu odlučiti jednim potezom. U isto vrijeme, United se muči protiv dobro organiziranih ekipa koje su mu u stanju napraviti problem s igrom u sredini terena. Dakle, United ima problem sa kreiranjem i realizacijom prilika iz posjeda, pogotovo protiv ekipa koje se zatvore, ima problem s reakcijom na događanja na terenu kada ona ne idu njemu u korist — odnosno s eventualnim Planom B i njegovom egzekucijom — ali i problem s tranzicijom u odbranu, odnosno branjenjem suparničkih kontranapada.

Zato United najviše problema ima u utakmicama s ekipama protiv kojih je nominalni favorit, a samim tim i s konzistencijom u rezultatskom smislu.

Déjà vu, itko?

Da, vjerojatno imate osjećaj da ste dio ovoga ili čak sve ovo već negdje pročitali ili čuli, možda na nekom drugom jeziku, možda preko nekog od brojnih domaćih medija, možda i kod nas na Telesportu. Ali to nije nikakav osjećaj niti prepisujemo jedni od drugih — to je naprosto činjenica, jer ako bar i površno pratite događanja u nogometu, onda ste morali naići na nečiju konstataciju Unitedovih problema u posljednje skoro tri godine. Jer oni se ponavljaju, i ponavljaju, i ponavljaju, gotovo od prvog dana od kada je Ole Gunnar Solskjær sjeo za volan i započeo vožnju u tom nekom svom smjeru.

Solskjær, naravno, još uvijek nije uspio osvojiti niti jedan trofej, ali čak i da jest, da je jedan penal otišao u drugom smjeru, stvari zapravo ne bi bile mnogo drugačije, ne iz perspektive iz kojih ih sada promatramo. Ne bi bile drugačije upravo iz te najvažnije perspektive, one zbog kojeg na Old Traffordu tvrde da mu vjeruju: perspektive smjera u kojemu ide Solskjaerov nogomet i njegov Manchester United.

Otkako je klupu u prosincu 2018., Solskjær je Vragove vodio u 161 utakmici, te ostvario 90 pobjeda i 34 remija, što je u teoriji 63 posto osvojenih bodova, osjetno manje od Jürgena Kloppa koji je u istom periodu imao učinak od 72 posto te Pepa Guardiole koji je na 80 posto. To su, uz Seana Dychea u Burnleyju, jedina dva menadžera koja trenutno imaju duži premierligaški uzastopni staž u odnosu na Solskjæra, što će opet reći da je u realnim uvjetima koji vladaju u modernom nogometu norveški stručnjak itekako dobio vrijeme da njegove ideje počnu davati rezultate.

I ne samo vrijeme — Solskjær je dobio i sasvim solidne alate te, iako je pitanje koliko je sam sudjelovao u izboru pojačanja, na njih je potrošeno najviše novca u ligi. U posljednjih pet godina United je potrošio više od 500 milijuna funti, a samo ovog ljeta je na već jako dobru ekipu nadodao akvizicije kakve su Varane, Cristiano Ronaldo i Jadon Sancho. Međutim, ništa od toga nije pomoglo da Solskjær i United počnu rješavati probleme koji ih godinama muče, a početak ove sezone samo je potvrda toga. I zato u ovom trenutku djeluje kao da je smjer koji Norvežanin drži isti, ali da United ustvari samo vozi u krug, vrteći se oko istih problema za koje godinama ne nudi nikakvo rješenje.

United će nakon reprezentativne pauze do kraja studenog odigrati 10 utakmica — protiv Leicestera, Liverpoola, Tottenhama, Manchester Citya, Watforda, Chelseaja i Arsenala u prvenstvu, te dvaput protiv Atalante i jednom protiv Villarreala u Ligi prvaka. I iako mnogi to vide i predstavljaju kao posljednju veliku šansu za Solskjeara da pokaže kako je menadžer za veliki United i velike stvari s njim, s obzirom na način na koji United u ove tri godine igra, kao i na način na koji mu uprava kluba drži leđa, vrlo lako bi u praksi mogla biti prilika za novu savršenu iluziju.

Prilika za Norvežanina da u situaciji kada je pod velikim pritiskom, ali s većim komforom manjih očekivanja protiv boljih suparnika, lupi glavom prazno nebo i još jednom pronađe onu magičnu gljivu koja će mu ponuditi još život ili dva, ali koja neće ponuditi nikakva konkretna rješenja nego tek produžiti već postojeću situaciju na Old Traffordu. I nastaviti vožnju u smjeru kojim su u klubu prezadovoljni. Onom kružnom.