Uživanje u prelijepom sunčanom danu u prosincu na Kahramanmaraş Caddesinde, jednoj od najvećih i najprometnijih ulica u centru Trabzona, naglo je prekinula galama i vika. Netko je na vrhu zgrade vidio mladića kako stoji na rubu i priprema se skočiti; ljudi su panično trčali i vikali, neki su vrištali, pokušavali nesretnog čovjeka uvjeriti da ne napravi još jedan korak. Policajci i vatrogasci su zatvorili ulicu, liječnici bili spremni i svi su pokušavali razgovarati s mladićem. Njega su navodno mučili ljubavni problemi; došla je i majka, došla je i neka djevojka, svi su vikali, a on je stajao na rubu i tužno se gegao, naprijed-nazad, kao da se bori sam sa sobom. Video je brzo postao viralan, ljudi su ga snimali, i u jednom trenutku se jasno može čuti muški glas.
“Brate”, viknuo je netko. “Nemoj sada skočiti, nećeš vidjeti kako postajemo prvaci!”.
Bizarna je to priča — završila se na najbolji mogući način, tako što je nesretni čovjek sišao sa zgrade — ali i savršena ilustracija emocija, strasti i nakupljenih frustracija navijača jednog najvećih turskih klubova. Priča se brzo širila prvo Turskom, a onda i Europom; priča o gradu u kojemu danas vrijedi živjeti kako biste na ljeto konačno proživjeli najveću feštu ikad, onu na koju čekaju dugih, teških i sivih 38 godina. Jer ljestvica u turskoj Süper Lig izgleda drugačije, neobičnije: Galatasaray je tek 15. u borbi za ostanak, prvak Beşiktaş je šesti, Fenerbahçe jedan korak ispred, ali s debelim zaostatkom od 18, odnosno 17 bodova za liderom.
Na vrhu, velikih devet bodova ispred drugoplasiranog Konyaspora, nalazi se Trabzonspor. I djeluje moćno, nezaustavljivo. Jer stvari su se konačno posložile, ili bi barem tako trebalo biti.
Čitav grad je na nogama, čitav regija, sjever Turske, svi samo čekaju da se čudo konačno desi i da sve konačno dobije drugačiji, bolji i ljepši smisao
Priča o povijesti ovog kluba gotovo je jednako kompleksna koliko i priča o povijesti grada na obali Crnog mora i regije bogate duhanom i lješnjacima. Nekoć jedan od najvažnijih luka i trgovačkih centara, ključna točka Puta svile, Trabzon je bio melting pot i sve do početka prošlog stoljeća svojevrsno multikulturalno središte regije u kojoj su dominirali Armenci, Grci i, naravno, Turci. Međutim, nakon genocida nad Armencima — koji Turci odbijaju priznati — u Prvom svjetskom ratu, te ‘razmjene’ stanovništva s Grcima nakon rata, odnosno s turkizacijom društva i stvaranjem republike, stvari su se drastično promijenile.
Otprilike u to turbulentno vrijeme u grad je stigao i nogomet, igra koju su prvo igrali stranci — Rusi, Francuzi, Englezi, Talijani — dok su se lokalni klubovi, slično kao i na Balkanu, organizirali po etničkom principu. Zato sve do sredine 1960-ih — iako su, recimo, u Trabzonu još 1920-ih objavljenja prva pravila prevedena na turski — nema ozbiljnog nogometnog kluba koji bi se natjecao na nacionalnom nivou. Tursku su ligu na početku su igrali samo klubovi iz Istanbula, Ankare i Izmira, uz potpunu dominaciju velike trojke koju i danas čine Fenerbahçe, Galatasaray i Beşiktaş. No, u državnom vrhu su znali da u priči o ujedinjenoj naciji važnu ulogu igra i sport u regijama koje su ostale zapostavljene, prije svega ekonomski.
Trabzon je zbog tradicije bio na vrhu liste, pa je naloženo lokalnim klubovima da se udruže u jedan i priključe Drugoj ligi. Međutim, dva najveća gradska kluba, İdmangücü i İdmanocağı, dijelilo je ljuto rivalstvo, pa su prošle dvije godine dok nije bio postignut konačni dogovor, na koji su bili natjerani. U većini drugih gradova koji su prošli kroz slično iskustvo nezadovoljni su se navijači okrenuli velikim istanbulskim klubovima, ali u Trabzonu su stvari išle drugačije. Naravno, ne bez problema — nakon što su crveno-žuti i zeleno-bijeli pristali da im zajedničke boje budu neutralna bordo i plava, u prvih nekoliko sezona navijači su bili podijeljeni i bodrili su samo one koje su smatrali svojima.
No, kako to često u nogometu biva, to se promijenilo kada je klub počeo pobjeđivati.
Na klupu je sjeo Ahmet Suat Özyazıcı, a već u drugoj sezoni u društvu najboljih Trabzonspor je prvi u povijesti prekinuo istanbulsku dominaciju i osvojio titulu prvaka. To se u idućih osam godina pretvorilo u dominaciju: osvojeno je ukupno šest naslova prvaka, tri kupa i šest superkupova. Stari stadion je s početnih 2.500 mjesta narastao na 20.750, a današnji moderni Şenol Güneş, izgrađen 2016., ima kapacitet za 43.223. Grad je postao zaluđen nogometom i svojim mladim klubom, koji je u turskom društvu s vremenom počeo figurirati kao svojevrsna kontrateža Istanbulu.
No, to se pretvorilo u višedesetljetnu frustraciju.
Nakon što je u ljeto 1984. još jednom iza sebe ostavila tri istanbulska kluba, Karadeniz Fırtınası — Oluja s Crnog mora — gotovo je utihnula. U velikom trojcu su se držali narativa da Trabzonspor, koji je igrao izuzetno destruktivan i defenzivan nogomet i, ilustracije radi, titulu 1980. osvojio s 25 postignutih golova u 30 utakmica, pored silnih trofeja ne radi ništa kako bi turski nogomet napredovao. Klub je organizacijski, financijski i igrački zaostajao za ostalima, gubio korak za vrhom, ali su strast i ponos među navijačima samo rasli.
Jedan od ključnih razloga tome bila je i činjenica da su se u Trabzonu oduvijek smatrali potlačenima. Istanbulski klubovi su osim novca imali i ogroman utjecaj, a na Crnom moru su vjerovali da ga oni najviše koriste kako bi kroz sudačku organizaciju održavali svoju dominaciju. Nakon posljednje titule Trabzon je uz ogromna ulaganja šest puta završavao drugi i osam puta treći, uvijek na korak od samog vrha. Često bi se spotaknuo u odlučujućim trenucima i uz dojam da su ga gurnuli drugi. Čak i prije dvije sezone, kada je velika trojka ispala iz utrke i kada je ostao jedan-na-jedan s minornim Istanbul Başakşehirom, u Trabzonu su bili svjesni da rival ima vjetar u leđa od najvažnijeg prijatelja kluba.
Opipljiv dokaz za njihovu teoriju bila im je i ostala sezona 2010./11. Dugo su bili na samom vrhu ljestvice, utrkivali se s aktualnim prvakom Bursasporom, a onda se uključio i Fenerbahçe. Istanbulski velikan najednom je s lakoćom pobjeđivao svakoga, dobio 16 od 17 utakmica, a susreti njihovih rivala završavali su kontroverznim odlukama. Na kraju su dva kluba bila poravnata, ali je Fener imao bolju gol razliku i proslavio naslov.
Nešto kasnije, u najvećoj takvoj akciji u povijesti turskog nogometa, uhićena je 61 osoba, a njih 48 je osuđeno za namještanje utakmica kako bi Fenerbahçe postao prvak. Međutim, priča je dobila i politički karakter, vladajuća partija AKP je stala uz Fener koji kao klub nije snosio posljedice, a na kraju su i svi osuđeni oslobođeni krivice, pa je Trabzonspor je još jednom ispao žrtva, kao i svojevrsni simbol otpora, barem za sebe.
Više puta se klub našao u središtu skandala, a utakmice su prekidane zbog napada na suce. Jednom prilikom suce su zaključali u svlačionici sve dok nije reagirao sam predsjednik Recep Tayyip Erdoğan. Najpoznatija je scena ona kada je, u utakmici s Galatasarayem u kojoj su isključena ukupno četvorica Trabzonsporovih igrača, Salih Dursun oteo crveni karton i pokazao ga sucu — to mu je donijelo kultni status u gradu, u kojem danas ima svoju ulicu. Frustracija i ljutnja rasli su do te mjere da se, i pored silnih problema koje je sam klub imao u financijskom i organizacijskom smislu, sve više pretvarala u prkos i ponos. Bize her yer Trabzon — za nas svuda je Trabzon — postao je moto, koji je najbolju ilustraciju dobio kada je na utakmicu s Istanbulom na Olimpijskom stadionu u Istanbulu stiglo nevjerojatnih 60.000 gostujućih navijača.
Dugih 38 godina čekanja i vjerovanja u čudo sad bi se konačno trebalo isplatiti.
I ne samo zbog činjenice da je moć velike trojke oslabila i da su se sva tri istanbulska velikana našla u financijskim problemima. Prošle sezone Trabzonspor je za trenera doveo Abdullaha Avcıja, a ovaj uspio napraviti ravnotežu između skupih stranih zvijezda i domaćih mladih igrača. Prvo je lani osvojen Kup, a onda ljetos i Superkup. Sezona je otvorena s 15 utakmica bez poraza, a u dosadašnja 23 kola upisan je tek jedan jedini. Avcı, za kojeg u Turskoj kažu da je trener koji je u stanju i iz limitirane momčadi izvući maksimum, ove je sezone dobio pojačanje u Mareku Hamšíku, koji se odmah pretvorio u gradsku ikonu.
Njemu posao olakšava sjajni Grk Anastasios Bakasetas koji je ove sezone zabio osam prvenstvenih golova, Danac Andreas Cornelius (11 golova) doveden iz Parme, pa onda i starosjedilac Anthony Nwakaeme, Nigerijac koji je dosad u prvenstvu skupio šest golova i sedam asistencija. Velika se imena spominju ove zime, ali Avci razmišlja o onome o čemu se u Turskoj rijetko misli, o budućnost i održivosti, pa su angažirana četvorica domaćih igrača mlađih od 20: Taha Altikardes, Enis Destan, Batuhan Kör, Kerem Sen. Usto je Trabzonspor svlačionicu pojačao jednim od najboljih igrača turskog prvenstva, nekadašnjim reprezentativcem Bosne i Hercegovine Edinom Višćom, a upravo je on u posljednjoj utakmici u zadnjoj minuti zapečatio Galatasarayevu sudbinu na gostovanju koje je bilo svojevrsno udaranje šakom od stol.
Novi-stari gazda je opet tu: Trabzonspor je ove sezone igrao sa sva tri istanbulska rivala i svakoga od njih pobijedio.
Stvari su se konačno poklopile i teško da ih itko više može pokvariti. Čitav grad je na nogama, čitava regija, sjever Turske, svi samo čekaju da se čudo konačno desi i da sve konačno dobije drugačiji, bolji i ljepši smisao. Svi samo čekaju da slavlje, nakon 38 godina, konačno počne. Titula je skoro tu, samo je treba doživjeti.
