Ranije čisto bijelu liječničku kutu na kraju noći bi prekrivala jarko crvena krv. Jednako krvave bile bi i ruke našeg fiktivnog doktora, nazovimo ga Robert Prosinečki, koji bi tek izašao iz operacijske dvorane u Torinu i skinuo masku s lica. Uzeo bi zrak, možda se malo nakašljao, pogledom tražio bocu s vodom, naglas upitao ima li itko prokletu cigaretu. Samo jedan dim, da se vrati u život. Uvijek neobrijano lice djelovalo bi nekako naboranije i umornije, jer jasno je da je iscrpljen i emotivno prazan. Ipak, razvukao bi naš poznati liječnik kiseli osmijeh i započeo.
“Vidjeli ste”, rekao bi doktor Prosinečki okupljenoj masi koja je s galerije raskolačenih očiju satima buljila u operacijski stol, “bila je ovo duga i teška operacija koju smo planirali doslovno mjesecima i koja je na kraju, nema sumnje, uspjela”. Sve ono što je Prosinečki u svojoj glavi zamislio, čak i ono što je djelovalo kao neobičan eksperiment, njegovi su izabranici sproveli u djelo. Ali prije nego bi se pljesak razlomio prostorijom, Prosinečki bi morao naglasiti i lošu vijest.
Operacija jest uspjela, ali pacijent je ipak mrtav.
Tri dana nakon sramotno lošeg izdanja u Tampereu, gdje je prosječna Finska uzela ulogu nogometnog profesora, očitala joj lekciju i još, više iz vlastitog užitka, zalijepila pristojnu šamarčinu, nogometna reprezentacija Bosne i Hercegovine gostovala je kod favorita skupine, Italije, u Torinu. I odigrala jako dobru utakmicu. Dobro, to je bio i logičan slijed događaja, jer kako je lijepo i kapetan Edin Džeko poslije utakmice priznao, lošije od onog u Finskoj — a dodao bih, ni približno onako loše — nikako nije moglo biti. Međutim, stvar nije bila, kako se već sinoć za vrijeme utakmice pokušalo predstaviti, samo u većem zalaganju, borbenosti ili ustajanju na desnu nogu.
Ovakva organizacija može funkcionirati samo kada protiv sebe imate momčadi koje se žele nadigravati i koje žele loptu
Bosna i Hercegovina, njen izbornik i igrači, na Juventusovu su stadionu u utorak bili na potpuno drugoj strani nogometnog spektra u odnosu na Tampere. Naime, BiH je u Torinu bila sve ono što tri dana prije gore na hladnom i kišovitom sjeveru nije. Momčad s konkretnim planom, jasnom idejom i ogromnom voljom i željom da se taj plan sprovede u djelo.
Doduše, valja priznati da na prvu nikako nije izgledalo tako. Prosinečki je na ploči za ovu operaciju nacrtao sastav koji je djelovao u najmanju ruku kao eksperiment nekakvog ludog znanstvenika. Osim što je prvi put posložena zajedno, bila je to momčad s veznim redom ispunjenim igračima sličnog profila od kojih se, barem se tako činilo, jako malo njih uklapalo u bilo kakav funkcionalni sistem. Sve je dobilo na smislu tek onda kada je postalo jasno da je prioritet potpuno zagušiti sredinu i pokušati ugasiti Talijane, a onda ih brzom tranzicijom i individualnim umijećem svojih najjačih karika, Džeke i Miralema Pjanića, pokušati dokrajčiti.
I veći dio utakmice izgledao je upravo tako. Prosinečki je iza ovaj put pokretnog i radišnog Džeku instalirao prvu liniju obrane s Edinom Višćom na desnoj i Amerom Gojakom na lijevoj strani, ali dok je ovaj prvi većinom čekao priliku da iskoristi prostor koji se otvarao ispred njega — što je u nekoliko navrata i učinio — Dinamov veznjak primarno nije ni imao ofenzivnih zadataka. On je bio glavni dio eksperimenta: radio je pritisak na loptu, jurio s jedne na drugu stranu i zajedno s Džekom sjajno zatvarao prvu liniju talijanskog napada.
Nisko spušteni Pjanić opet je pored sebe imao dva workhorsea u Elvisu Sariću i Muhamedu Bešiću. Njihov napadački doprinos je mizeran, a dobri potezi poput onog Bešićeva kod gola dolaze rjeđe od pomrčine sunca, ali njihov posao se sveo na defenzivu i stvaranje prostora Pjaniću da svojim individualnim umijećem započne tranziciju u napad i prednju trojku lansira u kontru ili polukontru. I to je djelovalo gotovo savršeno.
Upravo tako BiH je došla i do vodstva; Italija se uporno zalijetala u sredinu i ondje lupala glavom od zid, sve dok jedna od brzih akcija BiH nije završila Džekinim tap-inom. Talijani su sve do poluvremena ipak nastavili na isti način, gotovo zanemarujući bokove, sve dok Roberto Mancini nije na poluvremenu Fabija Quagliarellu zamijenio Federicom Chiesom, koji je dobio ulogu lažne devetke i donekle otvorio suparnika. Ipak, BiH se odlično držala, imala i solidne prilike, ali slomile su je stare boljke — individualne pogreške i fizički pad.
Prvi gol primljen je iz prekida, Lorenzo Insigne je ostao potpuno sam na vrhu šesnaesterca i potegnuo vrhunski volej. Drugi je opet došao kao posljedica slabog zatvaranja utakmice — Prosinečki se slijepo držao prvobitnog plana i nije odustajao bez obzira na događanja terenu. Do posljednjih 10 minuta mijenjao je samo jednom, i to prisilno ozlijeđenog Eldara Čivića. Talijani su tu vidjeli šansu i polako su trošili suparnika, pa je s vremenom momčad, sasvim logično, ostajala bez energije i snage. Zahtijevna ideja je potrošila i Gojaka (zamijenjen tek u 81. minuti) i Džeku i Višću, i kvalitetom limitirana obrana postajala je sve ranjivija.
Na kraju je pukla; dugom dijagonalom Insigne je došao u situaciju jedan-na-jedan s umornim Darkom Todorovićem, povratna lopta na Marca Verrattija bila je prebrza za iscrpljene goste koji su djelovali poput grogiranog boksača, pa je gol zvučao kao dugi i jednaki zvuk stroja koji je označio prestanak rada ratobornog srca.
Razočarani Prosinečki zaključio je nakon utakmice da nema apsolutno ništa zamjeriti svojoj momčadi, i to jest istina — on je svojim planom iz ove limitirane ekipe izvukao maksimum protiv ovakvog suparnika i zamalo napravio vrijedan rezultat. Njegov eksperiment s Gojakom i gužvom u sredini jest bio dobar, operacija jest uspjela jer gotovo sve je funkcioniralo besprijekorno i BiH jest većim dijelom utakmice imala Italiju točno ondje gdje ju je i htjela imati. Ali, umor, pad koncentracije i sada već tradicionalni nedostatak trenerove reakcije — pa, ako hoćete, i nedostatak sreće — na kraju je značio poraz. Operacija uspješna, pacijent mrtav.
Međutim, upravo je ovo što se dogodilo u ovih 180 minuta natjecateljskog nogometa u kojima je BiH ostala bez ijednog boda i pala iza Armenije, Finske i Grčke na četvrto mjesto u svojoj skupini savršena ilustracija aktualnog realnog trenutka bosanskohercegovačkog reprezentativnog nogometa, mogućnosti ove momčadi i ere Roberta Prosinečkog kao izbornika.
Ova Bosna i Hercegovina ekipa je kojoj su utakmice poput ove s Italijom savršene. Prosinečki nije neznalica, trenerski je pismen i dovoljno dobar da itekako zna proučiti jačeg suparnika od sebe i pronaći način kako da ga neutralizira i minimalizira njegov učinak. Imati suparnika poput Italije je i motiv više, ali dojam mnogo većeg zalaganja i borbenost nego protiv, recimo, Finske donekle je i zamagljen različitim pristupom samoj utakmici i postavljenim ciljevima. Sasvim je normalno da momčad koja se prvenstveno brani i želi ugasiti suparnika izgleda požrtvovnije i hrabrije i brže i jače od one koja u nogama ima loptu i treba pronaći način kako da zaobiđe dobro postavljenog suparnika.
I kojoj to nikako ne uspjeva.
Prosinečkom i njegovoj momčadi odgovara stanje opsade, pogotovo u situaciji u kakvoj su bili u utorak, već prekriženi totalni autsajderi i nemaju što izgubiti. U takvom stanju stvari svaki je izblokirani udarac i svaki dobiveni duel mala pobjeda, prilika za koji bod više kod navijača, bez obzira na to što se taj bod ne vidi na ljestvici.
Svaka drugačija situacija za ovu je momčad potencijalni problem iz jednostavnog razloga jer — nema dovoljno kvalitete. Bosna i Hercegovina želi, ali ne može. Prosinečki je na početku svog mandata pokazao kako ima želju da njegova BiH ima svoj stil i igra nogomet zasnovan na posjedu lopte, ali s vremenom se pokazalo da to naprosto ne ide, a izbornik je ostao bez bilo kakvog plana, potpuno se pouzdavši u individualni učinak Pjanića i Džeke i — sreću. Kada ovaj dvojac zakaže ili nije tu, kao protiv Grčke ili Finske, BiH djeluje baš onako kako je djelovala u Tampereu, kao skupina poznanika koji pokušavaju ubiti dva sata slobodnog vremena igrajući neku imitaciju nogometa.
I pored činjenice da je ovo slabašna skupina u kojoj je sve moguće i u kojoj već nakon iduće dvije utakmice (Lihtenštajn kod kuće i Armenija u gostima) BiH realno može povratiti kontrolu, start s četiri boda nikako nije dobar. Štoviše, svi su Robijevi prethodnici na klupi BiH glavom platili tako slab (ili slabiji) učinak u kvalifikacijama za Europsko prvenstvo — otkaz je dobio Džemaludin Mušović (Euro 2000, četiri boda), ostavku je dao Blaž Slišković (Euro 2008, četiri boda) a otpusni list je morao uzeti i Safet Sušić (Euro 2016, dva boda).
To vrlo vjerojatno znači da će BiH do kraja morati pobijediti u svim utakmicama, a tu Robijeva teza koju je iznio nakon utakmice — da će BiH sigurno ići na Europsko prvenstvo ako bude igrala kao u Torinu — ustvari tu vrlo vjerojatno pada u vodu. Ovakva organizacija može funkcionirati samo kada protiv sebe imate momčadi koje se žele nadigravati i koje žele loptu; nešto što Finci i Armenci, a najčešće ni Grci, nemaju naviku raditi, jer njihov nogomet mnogo više sliči onome koji danas igra BiH i koji istoj toj BiH nikako ne odgovara.
Prosinečki je u Torinu (i u Las Palmasu i donekle u Beču i Rizeu) dokazao da ima dovoljno znanja kada treba iskemijati način da ograniči učinak suparnika koji je predodređen da dominira; da može, koliko je to moguće s onim što ima na raspolaganju, neutralizirati bolju ekipu od svoje. I u tim je utakmicama radio pogreške, neke banalne i bizarne, ali u njima je bila barem jasna ideja i plan njene egzekucije. S druge strane, u Belfastu protiv Sjeverne Irske i protiv Armenije na Grbavici, dobrom dijelom protiv Austrije kod kuće, kao i u drugom poluvremenu protiv Grčke u Zenici te u Tampereu, njegova je BiH djelovala potpuno suprotno — kao momčad bez ideje, konkretnog plana i volje i kvalitete da nešto napravi, a on sam potpuno nemoćan i nesposoban da to promijeni.
Gotovo tri mjeseca su pred njim da se dokaže kao trener i vođa i pronađe najbolji način na koji će momčad koju ima, makar bila jalova, najbolje funkcionirati. Ili da se opet prepusti božici Fortuni i nada se da će improvizacija i sreća donijeti rezultat.
I da će vidno bolesni pacijent i bez operacije nekim čudom ozdraviti.
