Trebao je ovo biti najbolji Božić u Salernu ikad. Nakon što je lani COVID promijenio tijek vremena i sve zatvorio unutra, ovaj antički grad na obali Tirenskog mora napokon je prodisao. Na ulice i trgove i lungomare vratio se blagdanski duh, a on je u Salernu drugačiji, i življi i svijetliji. I to doslovno; u ovom gradu se već 15-ak godina održava Luci d’Artista, manifestacija umjetničkog osvjetljivanja, čiji je vrhunac ove godine — uz više od 20 metara visoko božićno drvo s preko 72.000 lampica te ‘gigantskog’ Djeda Mraza — i blještava instalacija zviježđa Pegaza, Jednoroga i Feniksa. No, na drugom kraju grada ni božićni ukrasi, ni velika jelka, ni tisuće lampica, pa ni svijetla velikih reflektora ništa ne pomažu, jer mrak na stadionu Arechi je takav da ledi krv u žilama i ne ostavlja previše nade.
A stvarno je trebao ovo biti najbolji Božić u Salernu ikad, bar za onu veliku većinu koja prati nogomet. Prvi put nakon duge 23 godine čekanja na ovaj se sada već stari i oronuli stadion vratilo natjecanje najboljih nogometaša u Italiji. Ponos i ljubav stanovnika Salerna, njihova U.S. Salernitana 1919 vratila se u Serie A. Ljudi su slavili i plesali na ulicama, na desetine tisuća njih, fešta je trajala danima, plan je bio da traje mjesecima, jer to je jedan od onih gradova i klubova čiji su navijači svjesni svog okruženja, svjesni realnosti i pobjede im nisu presudne kako bi uživali u činjenici da su među velikima.
I zato i danas — kada je njihova momčad na samom dnu prvenstvene ljestvice, s tek dvije pobjede iz 18 pokušaja — stotine, ponekad i tisuće ih pohodi gostovanja, a Arechi je pristojno ispunjen: s 13.620 gledatelja deveti je po prosječnoj posjećenosti u ligi, a na posljednjoj utakmici protiv Intera, koju je momčad izgubila 5-0, na tribinama se našlo oko 19.000 navijača.
Liberate la Salernitana, stajalo je u poruci ljutitih navijača s Curve Sud.
Navijači samo žele slobodu. Samo žele normalan klub, svoju Salernitanu
Takav poraz, za njih najuvjerljiviji ikad na svom stadionu, sasvim sigurno ih je zabolio, jer boli svaki, ma koliko da ste realni i objektivni, ali nije bio najveći problem i nije bio razlog tolikoj ljutnji i frustraciji i vapajem za slobodu. Jer u Salernu znaju da primljeni golovi i izgubljeni bodovi i negativni rekordi i zadnja mjesta i ispadanja lige… da baš ništa ne boli kao kada je tvoj klub zarobljen. A Salernitana je zarobljena.
Dilettanti, promozione o nei campi di periferia, la Salernitana per noi non ha categoria, pisalo je još. Nije važno gdje, u amaterskoj ili u trećoj ligi ili na običnoj livadi, Salernitana za njih nema rang, zato je samo oslobodite.
A priča o Salernitaninu kavezu je zapravo priča o njenu uspjehu. Ili, ako hoćete preciznije, o njenu usponu i padu, ustvari o nekoliko malih uspona i puno više velikih i teških padova. Kada pričamo o nogometnom Salernu, povijest nas vraća u 1920-e, kada je klub osnovan, te napominje činjenicu da je većinu svog postojanja proveo po nižim rangovima talijanskog nogometa. No, također i budi nostalgiju generacijom s kraja 1990-ih koja je osjetila dašak Serie A, a u kojoj su, između ostalih, igrali i Marco Di Vaio, Rigobert Song i Gennaro Gattuso. Sezona 1998./99. Salernitani je bila druga i do ove posljednja u Serie A.
Šest godina kasnije, klub je prvi put bankrotirao i natjecanje započeo iz Serie C, vratio se u drugi rang natjecanja, a onda nakon novog ispadanja opet bankrotirao. Ovaj put Salernitana je morala uzeti ime Salerno i igrati u Serie D, odnosno amaterskom rangu natjecanja. No, ovotjedna parola nije isprazna, a to su navijači pokazivali i u praksi — momčad je te godine na otvaranju sezone, u ligi mjesnih zajednica na čijim se utakmicama okuplja par stotina penzionera, dočekalo gotovo 5.000 ljudi. U sezoni 2014./15. u kojoj je igrala u Serie C — zajedno sa Beneventom, Regginom, Lecceom i Foggiom — prosjek je bio viši od 10.000.
No, za današnju situaciju ključni je bio 21. srpnja 2011., nakon izbacivanja u amaterski rang. Tada je gradonačelnik Vincenzo De Luca na predsjedničko mjesto novog kluba instalirao Marca Mezzaromu. Ovaj poduzetnik je i suprug sestre još jednog velikog poduzetnika Claudija Lotita, vlasnika rimskog Lazija. Lotito i Mezzaroma su podijelili dionice među sobom — doduše, Lotito ih je naslovio na firmu svog sina — i postali su vlasnici kluba. Koji je, osim što postao Lazijeva filijala, počeo ostvarivati i sasvim solidne rezultate u Serie B.
Međutim, kada je ljetos potvrdio plasman u Serie A, stvari su se zakomplicirale. Ili, ako hoćete, pojednostavile.
Naime, prema pravilima, a i po zdravoj logici, nemoguće je da dva kluba u istom rangu natjecanja imaju istog vlasnika. To, naravno, važi i za posredno, ali i neposredno vlasništvo kakvo je preko sina i zeta imao Lotito. Talijanski nogometni savez zato je naložio Salernitani da pronađe novog vlasnika ili će u suprotnom biti izbačena iz lige. No, i ondje su, svjesni važnosti Salernitanina rezultata, ljetos napravili ustupak. Predsjednik Saveza Gabriele Gravina je na zahtjev ostalih klubova dopustio kompromis po kojem je Lotito klub prepustio trustu s kojim navodno nema nikakvu vezu, a koji je do 31. prosinca trebao pronaći kupca.
U ovom slučaju je to, međutim, bilo mnogo lakše reći nego učiniti. Prije svega, upitna je bila stvarna volja Lotita, njegove obitelji i poslovnih partnera da se uopće odreknu takvog kluba. Trošenje vremena i prolongiranje rokova i gotovo sigurno ispadanje vjerojatno bi olakšali situaciju za sve — osim, naravno, za navijače. Osim toga, cijena koja je izviješena na klub, 80-ak milijuna eura, u ovom je trenutku potpuno nerealna. Ilustracije radi, rijetke ponude koje je klub dobivao išle su maksimalno do četvrtine tog iznosa. Što je opet sasvim logično, obzirom na situaciju ne samo u klubu, nego i svim njemu sličnim, ali i u talijanskom nogometu generalno.
Iako se već neko vrijeme Serie A predstavlja kao nova meka za strane ulagače, činjenica je da oni gledaju tek u onaj donekle profitabilni dio ljestvice. S druge strane, klubovi u Serie B ili oni koji plešu između dviju liga najčešće su, uz baš rijetke izuzetke, rupa bez dna, ili u sasvim solidan put prema dnu. Salernitanina situacija s aktualnim rezultatima, slabašnim igračkim kadrom te rokom koji je postavio savez drastično obaraju cijenu, ali i otvaraju priliku za one koji love u mutnom. Onaj tko dosad nije bio spreman uskočiti s konkretnim planom i novcem, teško da će to uraditi u idućih sedam dana.
Dok sat otkucava, u Salernu panično razmatraju opcije.
Najbolja je ona po kojoj bi nekoliko navodno zainteresiranih lokalnih poduzetnika preuzelo klub ili trust, dovelo ga do kraja sezone i planiralo blisku budućnost u nižem rangu. Postoji i realna šansa za novi kompromis, kojim bi se Salernitani dala prilika da nastavi natjecanje uz eventualno oduzete bodove, što bi klubu garantiralo kontinuitet i nastavak igranja u Serie B iduće sezone. No, ta opcija ostavlja klub zarobljenim, jer bi vlasništvo nad njim i dalje bilo upitno; bi li ostao pod Lotitovom kontrolom ili bi njime upravljao netko novi? Treća i najbolnija opcija je ona najdrastičnija: bankrot i novo izbacivanje u amatersko natjecanje, te novi početak od nule.
Navijači samo žele što brže i što poštenije rješenje, ono koje neće njihov klub držati u surovom zarobljeništvu u kakvom je sada. Njegova sudbina je za sve nepoznanica, ali navijači samo žele slobodu. Samo žele normalan klub, normalnu Salernitanu, svoju Salernitanu. I to bi za njih bio najbolji božićni poklon.
