Na posudbi

Ovo nije pravi nogomet

Što smo naučili od ovakvog koncepta završnice Lige prvaka

Željeznica već dugo nije omiljeno prijevozno sredstvo u našim krajevima, ali nogometna joj publika — odnosno, njen mainstream dio — nikako ne može odoljeti. Masa silno željna brze, instant-zabave koja usto ne treba ni trajati dugo, ne libi se stajati pored pruge i uskakati na baš svaki novi vagon koji prođe i kroz čije prozore vire manje ili više poznate glave. Nije važno kuda taj vlak ide i nije važno ima li uopće neki cilj — važno je samo da je novi i popularan i da što je moguće više šljašti, i ide brzo. I po mogućnosti da je potpuno besplatan.

Najnoviji je krenuo iz Lisabona pa preko Njemačke projurio Europom, pokupivši dobar dio nogometne publike koja je u zanosu tražila još. Deset dana nogometa bez prestanka, 12 utakmica, od kojih je samo onih lisabonskih šest ponudilo čak 26 golova, a Europa liga dodala još 18.

Triler u kojemu je mala i siromašna i još nezapamćenom pandemijom uzdrmana Atalanta držala bogati i razmaženi PSG na konopcima do potpune ludnice na kraju; taktička majstorija dječački nevinog, ali genijalnog Juliana Nagelsmanna koji je ugasio Atletico Madrid; Lyonovo izbacivanje “ćelavog prevaranta kojemu treba milijardu eura i Messi da osvoji Ligu prvaka”; taj isti Messi kojemu trebaju bar nekakvi suigrači i trener da u budućnosti izbjegne sramotu kakvu mu je priuštio Lisabozado i surovi Bayern, ali i naslađivanje svih onih koji ga, kao ni mnoge druge, naprosto ne vole.

Lyonova i Leipzigova nemoć u polufinalu nije pretjerano promijenila dojam; štoviše, samo ga je popravio Nagelsmannovo odijelo, jer ljudi vide samo ono što žele vidjeti. A u lisabonskim arenama vidjeli su svježu krv koja je brutalno prštala po zidovima, i to sasvim dovoljno začinjena tradicijom, superklubaštvom, važnošću, kompetitivnošću i na kraju omraženim bogatašima koje ljudi mrze, ali i vole mrziti. Da, i ružnim odijelima.

Nogomet ne može svakog tjedna biti onakav kakav je bio u Lisabonu, jer po svojoj prirodi nije uvijek takav

I da su silni internetski komentari i postovi na društvenim mrežama i tekstovi u manje ili više ozbiljnim medijima i ono što su punditi širom Europe izgovarali morali stati u dvije riječi, one bi i bile dovoljne, samo bi odzvanjale poput skandiranja na betonskim stajanjima nekih davnih vremena.

Hoćemo još. Hoćemo još. Hoćemo još!

Sve četiri utakmice četvrtfinala nisu još bile ni završene, a već je društvenim mrežama kružila priča o prisilnoj sadašnjosti kao najboljem mogućem konceptu za budućnost nogometa. Ubrzavanje igre, povećavanje uloga na jednoj utakmici, odnosno pretvaranje završnice klupskih natjecanja u do-or-die turnir, te igranje na neutralnom terenu bez opterećenosti važnošću gola u gostima argumenti su onih koji bi mijenjali igru u ovom smjeru.

Jer gotovo svaka utakmica u četvrtfinalu zapravo i jest bila svojevrsni klasik i to je činjenica. Nepostojanje sigurnosne mreže koja revanš sam po sebi jest te specifični uvjeti u kojima je svaki klub iz svake različite zemlje dolazio stvorili su preduvjete da gledamo, barem na prvi pogled, drugačiji nogomet i generalno pristup igri. Svaka od ovih utakmica je navijače u foteljama i na sofama, čak i one koji ovo natjecanje prate površno ili nemaju nikakve emocije prema klubovima koji sudjeluju, barem za trenutak digla na noge, natjerala na veliki osmjeh, na želju da je nogomet češće ovakav. Spektakularan, zanimljiv, energičan i zabavan.

Međutim, problem s takvom percepcijom je poprilično jednostavan. Nogomet nije i ne može uvijek biti baš takav.

Jedan od faktora toga je svakako i sama UEFA. Ondje su, kao i u svim sportskim organizacijama, bili prisiljeni ovu sezonu završiti u onome što danas zovemo bubble. Naravno da je novac u toj priči bio najvažniji, s obzirom na to da su u Nyonu silno željeli izbjeći otkazivanja koja bi im zbog nepoštivanja ugovora s televizijskim kućama donijela ogromne financijske penale. Jasno da gubitak i ovako postoji, pogotovo za klubove, ali on je reduciran na najmanju moguću mjeru i europska nogometna organizacija će se lako s njim nositi. No, ovakva situacija pokazala je još jednom da oni koji upravljaju nogometom zapravo ni sami nisu svjesni da je za njihov proizvod vrlo važna i kulisa.

Sada već čitavo stoljeće je publika, odnosno navijači, bila ta koja je stvarala prirodno okruženje za nogomet i specifičnu atmosferu za ovu igru. U međuvremenu je UEFA desetljeća potrošila kako bi maksimalno unazadila to svoje prirodno okruženje i silom ga pretvarala u ono što zovu fanterteiment, izvještačenu i potpuno komercijaliziranu te apsolutno kontroliranu nogometnu zbilju. Međutim, ispostavilo se da pretvaranje nogometa u prvenstveno televizijsko iskustvo, što se činilo kao ultimativna ideja za budućnost, zapravo i nema pravu viziju.

Prvi put u povijesti kada je UEFA dobila priliku navijačima predstaviti potpuno nogometno iskustvo, ona nije napravila baš ništa novo.

Nismo vidjeli neki novi pristup, neki novi kut, nismo vidjeli nikakav supstitut za publiku, ništa što bi barem na neki način dodatno uljepšalo dojam gledanja drugačijeg nogometa, nogometa bez publike. Štoviše, silom prilika je broj novinara i produkcijskog osoblja dodatno smanjen — što na tako velikim arenama i nema pretjeranog smisla — pa je i mogućnost dodatnog razvoja time smanjena.

Za razliku od američkih sportova, prije svega NBA lige koja je navodno uložila oko 150 milijuna dolara u razvoj stvaranja bolje percepcije Novog normalnog za publiku, i koja se maksimalno prilagodila aktualnoj situaciji te od bubblea pokušala napraviti poseban spektakl, UEFA nije napravila ništa. Svega čega su se ondje dosjetili je proširiti marketinški prostor te baciti igračima loptu, uzdajući se isključivo u produkt koji prodaju.

Sreća ih je pogledala i utakmice četvrtfinala su ih događanjima na terenu izvukle, ali zapravo je čitav ovaj koncept — kao i čitav kraj ove nogometne sezone, pa, ako hoćete, i dva polufinala o kojima se puno manje i priča i piše nego o četvrtfinalu, ali i samo finale Europa lige — samo potvrdio da europski nogomet, za razliku od nekih drugih sportova, bez navijača uopće nije održiv.

Nogomet ne može svakog tjedna biti onakav kakav je bio u Lisabonu, jer po svojoj prirodi nije uvijek takav. Naprotiv, često je potpuno suprotan, a prema svemu sudeći UEFA nema kapacitet da njegovu televizičnost i privlačnost neutralnoj publici napravi većom nego što je danas.

Zato bi zapravo uvođenje modela s knockout turnirom u završnici najvećeg europskog klupskog natjecanja bila autogol za budućnost nogometa.

I nije stvar isključivo u činjenici da ništa ne pokazuje kako je takav model zapravo bolji ili zanimljiviji, čak naprotiv. Koncept odigravanja dviju utakmica, svatko na svom terenu, na kraju krajeva daje pravedniji ishod, a da ni po čemu ne umanjuje zanimljivost natjecanja. Istina, mali i slabiji imaju manju šansu nego u jednom susretu, i ovakav sustav donekle povlađuje većima i bogatijima, ali to nužno ne daje takve rezultate, čemu smo, uostalom, i svjedočili posljednjih 20-ak godina. Uostalom, povijest velikih natjecanja je pokazala da se utakmice u kojima je ulog veći češće pretvaraju u dosadnu igru čekanja nego u spektakularne ludnice kakve smo gledali prošlog tjedna.

Međutim, mnogo važniji je udar koji bi ovakva promjena sustava donijela na nogometne navijače širom Europe. Komercijalizacija nogometa već odavno je od najvećih stadiona odvratila lokalnu srednju i nižu klasu i pretvorila ih u turističke atrakcije, a njegove najvažnije i najveće utakmice u događaje koji se pohode kako bi se bilo u trendu ili se hvalilo na društvenim mrežama. UEFA-in fantertejment koncept jeste odavno tu i oteo nam je nogomet na najvećoj razini.

No, u većini mjesta nogomet je i dalje jedna od rijetkih važnih poveznica nečega globalno važnog s lokalnom zajednicom i dodatno odvajanje od nje značilo bi dodatno udaljavanje od nogometnih korijena i tradicije, odnosno onog malog dijela koji smo uspjeli zadržati. Bio bi to još jedan poraz običnog nogometnog navijača, onog koji je uz svoj klub i kada je loše i kada je dosadno i kada je teško, onog koji svake subote ili srijede plati tu skupu ulaznicu.

S druge strane, bio bi to trijumf za sve one koji nogomet prate površno, za sve one koji kada Lyon primi drugi pogodak ili Nagelsmann igra neku svoju šahovsku partiju izgube strpljenje i žale se na dosadni i spori nogomet, zapravo se užasavajući svega onoga što on kao igra u svojoj biti jest. Bio bi to trijumf onih koji pravi nogomet uopće ne vole; sve što žele je uskočiti na još jedan blještavi vagon popularnosti prije nego dovrše svoje pivo i okrenu na neki drugi kanal.

Zato propustite taj vlak, okrenite mu leđa, pustite da prođe, jer on nema pravi cilj.