Beograd je na nogama. I ne samo Beograd, jer brutalna je euforija zahvatila ne samo glavni i najveći grad Srbije, nego i dobar komad njenog ostatka. Voljeli je ili ne, činjenica je da je beogradska Crvena zvezda jedan je od najpopularnijih klubova ovog dijela Europe i da je njen plasman u grupnu fazu Lige prvaka — koju večeras protiv Napolija otvara na Stadionu Rajko Mitić, kako se danas službeno zove Marakana — jedan od rijetkih događaja na Balkanu koji može stvoriti euforiju takvih razmjera kakvima ovih dana svjedoče Srbi.
Dobrim dijelom je tome razlog i to što milijuni Zvezdinih navijača nečemu takvom svjedoče jako, jako rijetko. Bolje rečeno, dosad nikako.
Zagrebački je Dinamo na ovoj razini natjecanja igrao šest puta, Hajduk je još u 1990-ima dogurao do četvrtfinala s Ajaxom, slovenski Maribor se dvaput ugurao među elitu, dok je i Zvezdin gradski i jedini pravi rival Partizan već dvaput sudjelovao u natjecanju po skupinama Lige prvaka. Crvena Zvezda svoju je posljednju utakmicu u najjačem europskom klupskom nogometnom natjecanju odigrala prije nego što će Lennart Johansson i društvo nadoći na ideju da Kup prvaka, koji su tad već prestrukturirali i pretvorili u natjecanje po skupinama, preimenuju u Ligu prvaka i od njega naprave jedan od najvećih i najvažnijih brendova na planetu.
Zvezda, koja je u tu sezonu ušla kao branitelj naslova europskog prvaka, još uvijek je bila prvak Jugoslavije, zemlje koja će u međuvremenu prestati postojati, a s njom i njen najsnažniji klub izgubiti na važnosti. Beograđani su te sezone i dalje u sastavu imali igrače poput Darka Pančeva i Siniše Mihajlovića, ali bili su primorani svoje utakmice igrati izvan zemlje, pa su domaćini bili u Sofiji i Bukureštu. To znači da je Crvena Zvezda posljednju utakmicu u Beogradu u ovom rangu natjecanja odigrala još prije 27 godina, kada je na Marakani u polufinalu golom u posljednjem napadu remijem 2-2 izbacila Bayern i osigurala finale Kupa prvaka u Bariju, gdje će u svibnju 1991. u jednom od najdosadnijih finala u povijesti nakon izvođenja penala svladati Olympique Marseille i napraviti nešto što niti jedan jugoslavenski klub nikada prije ni kasnije nije uspio: postati europski prvak.
Bio je to vrhunac bogate povijesti kluba koji je nastao na ruševinama tradicije predratnog beogradskog nogometa i koji se u 46 godina posljednje Jugoslavije prometnuo u jedan od najvažnijih sportskih, ali i političkih projekata tog vremena.
Kao i u Zagrebu, ali i većem dijelu tadašnje Jugoslavije, oslobođenje zemlje i dolazak komunista na vlast i u Beogradu značili su kraj nogometa kakav je taj grad dotad poznavao. Dva najveća kluba, BSK i SK Jugoslavija, ugašena su i zabranjena zbog činjenice da su za vrijeme okupacije nastavili djelovanje i igrali redovno ligaško natjecanje. Jasno, vlasti su bile svjesne važnosti nogometa i sporta generalno, pa su nova društva nastajala na ruševinama starih, ali pod budnim okom Partije. Ujedinjeni savez antifašističke omladine Srbije tako je pokrenuo inicijativu za osnivanje sportskih društava u Beogradu, a prvo je rođeno već 4. ožujka 1945.
Vučić je shvatio da dobra, snažna i stabilna Crvena zvezda barem u jednom segmentu može značiti i mirno političko more
Na čelu osnivačkog odbora kojeg su činili mahom bivši sportaši koji su rat proveli u partizanima i odani komunističkoj ideji bio je Slobodan Penezić Krcun. Ovaj narodni heroj bio je načelnik Odeljenja zaštite naroda (OZN), službe koja je kasnije preimenovana u Upravu državne bezbednosti (UDB), a kroz povijest će se takva praksa nastaviti, pa će predsjednici FK Crvena Zvezda najčešće dolaziti upravo iz visokopozicioniranih policijskih krugova — za razliku od gradskog rivala koji je nastao sedam mjeseci kasnije i kojim su upravljali generali narodne armije. Klub je dobio ime Crvena Zvezda i nekako je logično završio u crveno bijelim bojama, koje je u Beogradu prije toga nosila SK 1913 — kako su Nedićevci u ratu preimenovali SK Jugoslaviju, čiji je stadion na Topčideru usto Zvezda dobila na korištenje.
Novi klub se, opet logično s obzirom na to da je dolazio iz jednog tako utjecajnog nogometnog i administrativnog središta, brzo prometnuo u jedan od najboljih u zemlji i s Partizanom, Dinamom i Hajdukom počeo tvoriti ono što znamo kao ‘Veliku četvorku’ jugoslavenskog nogometa. Zvezda je s tim klubovima, koji su svaki na svoj način bili povezani s vladajućim strukturama, osim borbe za naslove vodila i žestoku borbu za vladavinu domaćim nogometom. Do raspada države postala je najtrofejnija s 19 titula prvaka, a kruna svega bilo je osvajanje Kupa prvaka 1991.
Postkomunistička tranzicija na Zvezdu je utjecala kao i na dobar komad velikih državnih poduzeća tog vremena. Kroz klub su u protekla dva i pol desetljeća prolazili i znani i neznani, a momčad je s vremenom postala poligon za preprodaju polovnih i najčešće nedovoljno kvalitetnih igrača. Osvajala je Zvezda titule u krnjoj Jugoslaviji — ali kako se smanjivala zemlja i okruženje, tako je i realna snaga ovog kluba bila sve manja.
Partizan je u prvih 14 postjugoslavenskih godina, u kojima su Beograd i Podgorica još bili zajedno, osvojio osam, a Zvezda tek pet titula. Onda je od 2007. uslijedila potpuna dominacija gradskog rivala — Partizan je osvojio šest uzastopnih titula, a Zvezda je lupala glavom u zid. Kupovala je i plaćala skupa, a nedovoljno dobra pojačanja, ali ono što bi napisala na papiru i obećala na riječ rijetko ispunjavala – godine 2013. Zvezdu je preko arbitražnog postupka zbog neisplaćivanja obaveza napustilo čak 18 igrača. Godinu kasnije osvojila je naslov, ali ju je UEFA zbog nepoštivanja Financijskog fair playa i neplaćanja igrača suspendirala iz europskih natjecanja, čime je nekadašnji europski prvak i službeno dotakao dno.
A onda se sve promijenilo.
Važan faktor kada je Zvezda u pitanju oduvijek je bila politika. Klub je osnovala OZN-a, u socijalizmu vodila policija i država, a s rastom nacionalizma krajem 1980-ih i početkom 1990-ih silom se počeo pretvarati u simbol srpstva. Na klubu i stadionskim tribinama oduvijek se gotovo besprijekorno oslikavala slika beogradskog i srpskog društva, a ono je danas ovisno o aktualnom predsjedniku i bivšem predsjedniku vlade Aleksandru Vučiću.
Ovaj reformirani Šešeljev radikal navijač je Crvene zvezde i, što je mnogo važnije, najutjecajnija i najmoćnija ličnost u Srbiji kojoj je izuzetno puno stalo do pozitivnog imidža. Svjestan činjenice da glas tribina Marakane u srpskom društvu ima ogromni značaj i utjecaj, Vučić je shvatio da dobra, snažna i stabilna Crvena zvezda barem u jednom segmentu može značiti i mirno političko more.
Dok je jačao njegov utjecaj, Vučić je pronašao financijska sredstva — Gazpromova 4,5 milijuna eura i još 1,5 milijuna od telekoma sasvim su solidna godišnja injekcija — ali je godinama tražio prave ljude za Zvezdu, pa je nakon nekoliko teških promašaja logično rješenje našao u Zvezdanu Terziću. Ovaj nekadašnji ispodprosječni igrač OFK Beograda u tom je beogradskom klubu stekao renome sposobnog i vrhunski organiziranog nogometnog radnika koji ovaj biznis poznaje mnogo bolje od ostalih u Srbiji. Od OFK Beograda je napravio stabilan klub koji se sam financirao stvarajući i preprodavajući igrače, nešto o čemu je Zvezda godinama samo mogla maštati.
Međutim, postojao je i konkretni problem.
Ovaj uvijek uglađeni gospodin koji voli skupa odijela i još skuplje automobile još je 2008. pobjegao iz Srbije. U to je vrijeme bio predsjednik FS Srbije, ali nakon što je uhićen Dragan Džajić, Terzić, koji je optužen za financijske malverzacije s transferima, se više nije vraćao. U medijima se pravdao “otvorenim političkim progonom”, kao što to rade neki njemu slični, a tri godine nitko nije znao gdje je ni što radi osim da mu je lice na Interpolovoj potjernici, da bi se jednog dana pojavio u policijskoj postaji i “dobrovoljno predao”.
Terzić je uz jamčevinu pušten je da se brani sa slobode i od tada mu traje suđenje, još uvijek. Međutim, nakon UEFA-ine suspenzije Terzić je ušetao na Marakanu kamo ga je — to otvoreno priznaje u medijima — poslao Vučić i gdje je formalno preuzeo ulogu generalnog tajnika, a neformalno klupskog gazde.
Terzić, za kojeg nema sumnje da je sposoban napraviti dobar posao u nogometu, brzo je ustrojio klub onako kako je mislio da je najbolje. Mnogo kulturnija i uglađenija srpska verzija Zdravka Mamića zna kako upravljati tuđim novcem i napraviti bezbolnu situaciju u kojoj svi — očigledno uključujući i njega, ali i njegova pokrovitelja i njihov klub, mogu dobro zaraditi. Njegov njuh za igrača pokazao se presudnim u situaciji kada je klub bio dužan više od 50 milijuna eura i ekipu je morao graditi od onih koje drugi nisu željeli. Sebi je pridružio Mitra Mrkelu kao sportskog direktora, a dvojac je na početku prošle sezone uvjerio Vladana Milojevića da preuzme ulogu trenera.
Milojević, koji je u tom trenutku bio u grčkom Panioniosu, s malenim je Čukaričkim dvije godine ranije osvojio kup i smatralo ga se jednim od najboljih srpskih trenera. On je posložio mladu momčad koja je lani s 12 bodova prednosti nad Partizanom relativno lako osvojila titulu. Milojević je bio egzekutor Terzićeva plana da se momčad gradi oko jednog kapitalca koji može donijeti novac, pa je Zvezda ljetos prodala Nemanju Radonjića Marseilleu za 12 milijuna eura, i to nakon što ga je za ‘kikiriki’ dovela upravo iz Čukaričkog.
Da se ne lažemo, nije to nikakva vrhunska ekipa i gotovo je sigurno da će Zvezda u ovoj sezoni Lige prvaka u natjecateljskom smislu biti tek prolaznik te još jedna dobra i sočna priča za strane medije, ali činjenica je da je Milojević u Beogradu radikalno promijenio način rada kluba koji se prije toga praktično raspadao. Relativno jeftina momčad sastavljena je od tuđih otpadaka poput Marka Marina, Bena Nabouhanea, Richmonda Boakyea, Miloša Degeneka i Jonathana Cafua, te nekolicine domaćih dečki poput kapetana Vujadina Savića, Filipa Stojkovića ili Veljka Simića, ali Milojević od njih izvlači najbolje i stvara pobjednički mentalitet koji je, uostalom, bio presudan i u odlučujućem dvomeču s Red Bull Salzburgom za plasman u Ligu prvaka.
Nema u ovoj priči ni nekakvog pretjerano dobro strukturiranog sustava na kojemu bi mogla zaživjeti dugoročna budućnost kluba. Zvezdi su se naprosto poklopile stvari koje ranije nisu. Prije svega, glavni i jedini rival Partizan u velikim je problemima, žrtva vlastitih internih ratova i previranja u borbi za moć i vlast u klubu. Usto, Zvezda ima stabilnu financijsku pomoć, ali i — što je daleko najvažnije — političku podršku vlasti. Stvoreni su svi preduvjeti da ova i ovakva Crvena zvezda u Srbiji dominira u idućih nekoliko godina. Na čelu kluba je čovjek koji jako dobro zna koji mu je cilj i kako ga postići, a danas je zaštićen kao bijeli medvjed. Dobre igre i još bolji rezultati osigurali su ne samo podršku i mir za vladajuće, nego i stvorili atmosferu u kojoj se bilo kakvo suvišno pitanje za Terzića smatra napadom na Crvenu zvezdu, i danas se više nitko i ne muči postavljati takva pitanja — ima važnijih tema od tamo nekog suđenja.
Što će biti sutra, čini se, nikoga nije briga. Danas Crvena zvezda igra Ligu prvaka, prvi put u Beogradu nakon 27 godina, milijuni su u euforiji i oni uživaju u ovom trenutku.
