Nije da je nekome i trebala takva potvrda; tko god je emotivno vezan za neki klub ili reprezentaciju znao je to od prvog trenutka kada je ušetao na stadion, ali nogomet je igra koja apsolutno nema veze s dobrom zabavom. U ponedjeljak je tako reprezentacija Bosne i Hercegovine odradila posao, za 90 minuta relativno lako došla do još jedne pobjede, utrpala je i tri sasvim pristojna gola, ali je malo koga od ljudi koji su za nju vezani ostavila je s osjećajem drugačijim od tuge i gorčine.
Da se razumijemo, nije da nismo navikli. Godinama je svaka ozbiljnija priča o nogometu u BiH tužna i žalosna. Usudite li se samo malo zagrebati površinu ustvari, otvorit ćete još jednu rupu i brzo propadati duboko, u klaustrofobični mrak u kojemu ne vidite izlaza, samo se okrećete i lupate u blatnjave i smrdljive zidove. I ne igra se vaš mozak s vama, nije taj osjećaj samo posljedica nekakvog napada anksioznosti, zidovi oko vas se ne zatvaraju jer umišljate i prepuštate se svojoj depresiji. Ne.
To jest stvarna slika nogometa za koju se čini da nema lijeka.
A nema ga jer je nogomet u BiH uređen na istom temelju na kojemu je i sama država, temelju davno zastarjelog i improviziranog mirovnog sporazuma koji je ustvari zemlju — i njen nogomet — s vremenom prepustio u ruke neradnika, lopova, uhljeba, koji se, između ostalog, na račun lažnog nacionalizma i još više lažnog patriotizma godinama bogate. Karikiram i stvari pokušavam prikazati što jednostavnijima, ali kad se podvuče crta to zaista jest tako. Čarobni je to i u isto vrijeme (za njih) savršeni krug, iz kojega je, uvjeravaju nas, mnogo bolje da ne izlazimo; a i ako hoćemo, ne možemo — jer, jebiga, njima je u tom krugu lijepo i zaboli ih što nama djeluje kao centrifuga.
Tužno je gledati takvu igračku legendu kako se muči; djeluje kao da ni sam ne vjeruje u ono što govori, samopouzdanje mu je na nuli
I ja se zajedno s vama vrtim u krug, jer napisao sam to mnogo puta, ali je i činjenica — problem BiH nogometa je sistemski i mnogo veći od nekakvog izbornika na klupi i njegova popisa, nekog ubogog veznjaka koji se prodaje preko neke od reprezentacija ili jadnika s ofsajd zastavicom i par tisuća eura u džepu. Problem je mnogo veći, mnogo kompleksniji, mnogo otrovniji i mnogo teži za riješiti. I zaista iz današnje perspektive izgleda kao da za njega nema baš nikakvog lijeka, ali to je iluzija koju su stvorili vladari te perspektive. Pravog lijeka ima, ali je zabranjen kako bi ovi naši priučeni kućni farmaceuti prodavali placebo i na njemu zarađivali bogatstvo.
A ulogu placeba u našem slučaju — i u mnogim drugim slučajevima — ima najmanja, ali i najglasnija figura: A reprezentacija. Ona je ta koja je u prvom planu, pod svijetlima reflektora i u stanju je na dnevnoj bazi mijenjati raspoloženje nacije, odnosno onog dijela koji za nju navija i koji je bodri. Njen eventualni uspjeh može stvoriti privid napretka, vizije razvoja koja je na pravom putu — pravi privid savršenstva — i od onih koji je vode stvoriti vizionare. S druge strane, požar koji svaki neuspjeh prouzrokuje dovoljno je mali da ga se može ugasiti bacanjem jedne ili dviju žrtava na otvoreni plamen.
U ovoj drugoj situaciji danas je nogometna reprezentacija Bosne i Hercegovine.
Zato je završnica kvalifikacija — kako utakmica u Vaduzu, tako i ona s Talijanima u Zenici — bila još i teža i tužnija za gledati. Jer, bez obzira na to što smo svi svjesni da problem ove reprezentacije nije isključivo i samo njen izbornik ili njeni igrači ili loše taktičke odluke ili bilo što što veze ima isključivo s nogometom, odnosno da je problem sistemski, isto tako smo svjesni da se taj problem neće rješavati dugoročno, nego će se na ogromnu zagnojenu ranu koju izjedaju glavati crvi zalijepiti maleni flaster s nacrtanim smajlijem isplaženog jezika.
Ako je ikad i bilo neke sumnje u to da je Izvršni odbor Saveza najveći krivac za aktualni trenutak nogometne reprezentacije BiH, nakon posljednje četiri utakmice kvalifikacija više nema apsolutno nikakve.
Ljudi u njemu su nakon utakmice s Armenijom natjerali Roberta Prosinečkog da ostane izbornik, iako je bilo jasno da ovaj to više ne želi. Rekao je to jasno i glasno, poručio da ne zna kako popraviti situaciju, ne zna kako motivirati ekipu i želi otići, ali stručnjaci u savezu su ga zadržali. Imao je Robi nakon one utakmice s Fincima priliku dokazati da nije tako, da se osjeća drugačije, ali je u Grčku otišao nespreman i naivan, a poraz ga je gurnuo u provaliju i depresiju. Tužno je gledati takvu igračku legendu kako se muči; djeluje kao da ni sam ne vjeruje u ono što govori, samopouzdanje mu je na nuli, a igrači su jednako nemotivirani i ugašeni.
Robi je mjesecima djelovao poput smotanog konobara koji je izgubio ravnotežu i očajnički pokušava uhvatiti kristalnu čašu prije nego što se razbije o pod. Danas taj konobar spuštene glave bulji u sitne komadiće kristala i slatku tekućinu koja je prosuta, svjestan da ne postoji nikakva šansa da on te komadiće ponovno spoji u jedno i samo čeka da mu se kaže da ide.
Prosinečki je imao nekoliko zicera, stvari su mu se sjajno posložile, ali lopta ga nikako nije htjela, i ispostavilo se da zadnjih 12 mjeseci nikako nije imao svoj dan. I jebiga, događa se, za njega je vjerojatno sve izgubljeno, ali Bosna i Hercegovina i dalje ima priliku barem prividno popraviti stvari i probuditi nadu da se može plasirati na Europsko prvenstvo. Nije da pretjerano zaslužuje biti ondje, da budemo potpuno iskreni i otvoreni, ali ovaj smiješni nakaradni sistem pohlepnih Europljana jednostavno nudi priliku koju čak i ovakva slabašna reprezentacija kakva je bosanskohercegovačka treba i može iskoristiti.
Koju, na kraju krajeva, mora iskoristiti.
U okruženju u kakvom se danas nalazi reprezentacija Bosne i Hercegovine, u atmosferi nezadovoljstva, gotovo na pragu mržnje i s tako malo samopouzdanja i volje koju aktualni izbornik pokazuje, jako je malo vjerojatno da je u stanju napraviti čudo i kroz dodatne kvalifikacije reprezentaciju odvesti na Europsko prvenstvo.
Rješenje se zato, nažalost, nameće samo po sebi. Palac dolje za Robija.
Jer, naravno da eventualna promjena izbornika neće dugoročno riješiti baš ništa i hoće biti samo taj flaster na ranu, ali to je način na koji BiH nogomet funkcionira i drugog izlaza — ili barem pokušaja izlaza — nema. Bilo bi lijepo da ima, da će eventualno propuštanje EP dovesti do temeljitih promjena, ali Francuska i Rusija naučili su nas da neće. Sve drugo je u ovom trenutku iluzija i lupanje glavom u zid, laganje samog sebe.
Jasno je i to da ovakva BiH nije u stanju privući ozbiljnog trenera niti bi takav preuzeo ovako jadnu selekciju u ovakvoj situaciji, ali nakon svega što se dogodilo u ovom ciklusu ostaje dojam da je pokušaj stvaranja šoka jedino što ovu ekipu i generalno atmosferu oko reprezentacije može probuditi iz letargije i učmalosti.
Samo ime zato toliko nije ni važno, jer svakako je to rješenje samo krpanje, guranje placeba pod jezik, posljednja nada da će nogomet živjeti malo duže, a reprezentacija napraviti rezultat koji bi donio kakvo-takvo veselje.
