Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Na posudbi

Palac gore Zabivaki

HRT je sa svojom studijskom emisijom vrlo dobro odradio SP

Nema veze, proći će, ‘ko rakije večera, vode doručkuje — stara je narodna koja vam danas možda brutalno odzvanja u glavi, ali tako i treba biti. Hrvatska je — a i dalje mislim da Hrvati toga još uvijek nisu potpuno svjesni i tek će biti kad stvari budu gledali s vremenske distance — napravila jedno od najvećih čuda u modernoj povijesti nogometa i nije nikakvo iznenađenje da je čitava nacija opijena tim uspjehom i da joj nije do ozbiljnih i važnijih tema, iako je možda upravo sad pravo vrijeme da se one otvore ili konačno zatvore.

Za nas ostale mamurluk je nešto drugačiji: nakon mjesec dana predoziranja tuđim i to još zabavnim nogometom u kojem su emocije bile gotovo isključene, najednom je gazda lupio šakom o šank i zovnuo fajront. ‘Ajmo razlaz, Svjetsko prvenstvo je gotovo.

Doduše, nije da nismo navikli, s Mundijalom su stvari uvijek takve. Priča je to s dugom i sporom, nježnom i maznom predigrom za koju oduvijek znate da će vam je kvariti gužva u parku i to što imate osjećaj da vas svi gledaju i najednom svi žele sudjelovati. Ali onda se zatvorite u svoja četiri zida i pred vama se počnu nizati zavodljive slike, barem šest sati dnevno, nekada i osam, i nekad su bolje, nekad su lošije, ali dovoljno su dobre da se isključite i uživate, barem do onog trenutka dok ne dođe prvi dan pauze. Shvatite da je vrhunac prošao, da će lopta od toga dana ići silaznom putanjom i da ture prolaze sve brže dok ne čujete zvono za zadnju — u kojoj je ovaj put bila i Hrvatska — i najednom je i prebrzo kraj tu.

Raspored životnih prioriteta i splet okolnosti za mene je značio da su aerodromi prema Rusiji zatvoreni, pa je ovo bilo jedno od onih velikih natjecanja na kojima je najveću ulogu morao imati daljinski upravljač. I možda nisam jedan od onih tipičnih gastarbajtera koji se gol do pasa (ili od pasa?) ljubi, grli i veže zastave s našima na koncertima Mile Kitića, ali s takvima zajedničko imam to da kod kuće većinom gledam domaće TV programe. Nije to sada nekakva nostalgija, daleko od toga, nasušna je to potreba — isključimo li periode dominacije nacrtanih likova, zelena boja na našem televizoru samo što ne crkne od pretjeranog korištenja, a na gomilu bosanskih, hrvatskih i srbijanskih kanala nadodao sam i čitavo more sportskih iz Skandinavije, Velike Britanije, Njemačke, Italije, Francuske, Švicarske, Nizozemske, Sjedinjenih Država, pa sve do Rumunjske, Bugarske, Albanije i bogatih arapskih zemalja. Znate i sami, lopta se uvijek negdje kotrlja.

I dok sam utakmice gledao tamo gdje je slika bila bolje kvalitete — zbog čega ne želim uopće pričati o komentatorima samih utakmica — moram vam priznati i da sam i pored tako velike ponude dobar dio večernjeg dijela programa Svjetskog prvenstva prošao s HRT-ovom Zabivakom.

Možda pomalo i na principu one majice u kojoj krezubi sredovječni pijanac može pogledati iako nije ginekolog, tako i ja mogu kritizirati iako nisam TV kritičar. Naprosto kao gledatelj, i naprosto zato što mislim da treba reći da je, kada se podvuče crta pod sve ovo što je HRT napravila u ovih mjesec dana u svom studiju i s reporterima u Rusiji, ukratko — slobodno pljujte — dobro.

I naravno da se to ne može se to usporediti s mnogo bogatijim i realno boljim televizijama, ali to valjda nitko nikada nije ni očekivao. Uostalom, dok se HRT hvalio relativno starom video tehnologijom za analizu utakmica i eksperimentalnim HD-om, Belgijci su intervjuirali hologramsku verziju Edena Hazarda. U realnom svijetu Englezi su svoj studio napunili bivšim nogometnim zvijezdama i još ga smjestili na lice mjesta, u Moskvu. Isto su radili, recimo, i ovi moji Šveđani, koji su i svoju reprezentaciju i većinu drugih utakmica pratili jednako detaljno i analitično. Televizije iz takvih zemalja na ovakva velika natjecanja poput SP-a ili Olimpijskih igara šalju čartere s većim brojem novinara nego što mi imamo sportaša.

Ono što su ove dvije zemlje imale, a Hrvatska nije, jesu žene.

I ne u smislu da su izigravale uloge hostesa i šetale nove drečave haljine i štikle ili izvlačile sretne dobitnike putovanja u lokalne toplice, nego su pored komentiranja živih prijenosa utakmica neke od njih bile aktivno uključene u analizu. Štoviše, dojučerašnje engleske reprezentativke Alex Scott (BBC) i Eni Aluko (ITV) pokazale su se stručnijim i elokventnijim komentatoricama od nekih razvikanih bivših nogometaša (koji su zaista ovih dana znali lupati gluposti) i potvrdili da ovo nije posao isključivo za muškarce, nego za one koji poznaju materiju i znaju je predstaviti bolje od drugih.

Šapit je bez pretjerivanja za HRT i Zabivaku bio ono što je Luka Modrić bio za Vatrene

Međutim, u televizijskom svijetu su to svakako bogati i nedodirljivi klubovi s vrha ljestvice. Na drugom kraju skale daljinski je nudio programe ostalih javnih emitera u regiji. Dobro, nisam gledao Slovence i Crnogorce, bilo bi previše, ali zato jesam bosanskohercegovačku i srbijansku televiziju. BHRT, javni radio-televizijski servis u Bosni i Hercegovini, dobio je prava prijenosa u toj zemlji, čijeg se jednog dijela čak pokušavao i riješiti i zaraditi neku crkavicu, ali na kraju nije uspio, valjda jer su ostali još siromašniji. Nije zato nikakvo čudo da nije uspio organizirati ni barem donekle gledljiv program; emisije prije ili poslije utakmica svodile su se na monotone i dosadne monologe gostiju, od kojih je tek Amar Osim — sin Ivice Osima, trenutno nezaposleni trener i dojučerašnji kandidat za izbornika BiH — privukao pažnju, i to više zbog svog nastupa i nedostatka elokvencije nego (blago rečeno) površnih i populističkih pokušaja analiza. Ništa bolje nije bilo ni u Srbiji — javni servis koji u goste pozove glumca i upita ga o važnosti kapetana u nogometu jer je tu ulogu igrao u filmu zaista ne vrijedi komentirati.

Ono što je u isto vrijeme radio HRT u Zagrebu i Rusiji zato je djelovalo ipak na drugačijem, puno višem nivou od onih s kojima se da komparirati. Studio je izgledao sasvim pristojno, konačno su se malo i poigrali s kakvom-takvom video tehnologijom, a pozitivna stvar je i to da su Hrvati u posljednjih desetak godina barem pokušali profilirati stalnu postavku pundita.

Tako smo opet kao stalnog gosta gledali Antuna Samovojsku, veterana Sportskih novosti i vrsnog poznavatelja povijesti nogometa, čiji su komentari u principu i najviše bili vezani upravo za taj segment i koji su nekako, bez obzira na temu i pitanja, na tome i završavali. Mateo Beusan je bio tolika konstanta u posljednjih 20 godina da je — kako je naš urednik lijepo formulirao — često djelovalo da je za Hrvate čitav program, uključujući i utakmicu, samo predigra za njegov završni udarac. Komentari ovog sudačkog eksperta (kako se postaje sudačkim ekspertom, poznavanjem pravila igre?) u principu su tih 20 godina bili jako slični i najčešće su se završavali slobodnim sudačkim uvjerenjem, a Mateo nam je pravila počesto tumačio kako je njemu odgovaralo. Jer, ono, slobodno sudačko uvjerenje.

Dvojica od trojice likova koji su trebala imati najvažniju ulogu u ovoj koncepciji, ulogu nogometnih analitičara, također su odavno na ekranima. Joško Jeličić najiskusniji je u ovom poslu i najglasniji i nije mu teško privući pažnju; on je, uostalom, i jedan od rijetkih koji je zaista u stanju reći što stvarno misli. Nije teško ni primijetiti da Joško i gleda i konstantno uči od drugih, da se detaljno priprema i da mnogo čita — posebno neke stranice i neke autore, khmmm — ali i da ga počesto ponesu emocije i loš smisao za humor. Nije svatko Slaven Bilić ili Gary Lineker; neke stvari izgledaju dobro na papiru, neke zvuče smiješno u društvu i za šankom, ali na televiziji im naprosto nije mjesto. Jeličić se treba ostaviti populizma i držati onoga što radi — analizirati nogomet koji se igra na terenu i bit će pundit kakav želi biti. S druge strane, Stipe Pletikosa je vrijeme provodio na putu između Hrvatske i Rusije, s poprilično nedefiniranom ulogom,pa je njegov stvarni doprinos u konkretnoj analizi bio najmanji.

Pletikosa ustvari ima isti problem kao i većina naših bivših nogometaša i trenera kada se stave u ulogu komentatora — oni ostaju nogometaši i treneri. Umjesto konkretnih pitanja i kritike, oni tek stidljivo i nejako konstatiraju ono što smo svi vidjeli, ili čak ni toliko. Trčali su, borili se, trudili se, srce na teren. Tu je najveće razočaranje bio Robert Prosinečki. Čovjek koji o nogometu sasvim sigurno zna najviše od pobrojanih bio je i najpovučeniji. Rezerviran u gotovo svakom odgovoru, kao da se ne usudi zamjeriti ne samo Zlatku Daliću i njegovim izabranicima, nego i generalno trenerima i igračima. “Oni najbolje znaju” jest pošten zaključak prema trenerima, ali ne i prema gledateljima koji očekuju da im upravo oni koji znaju najviše i kažu najviše. Jednom kada uđete u studio, sjednete za mikrofon ili uzmete olovku u ruke, vi imate samo obavezu prema publici jer niste više nogometaši ni treneri nego — novinari.

Srećom po Zabivaku, HRT i hrvatsku javnost, to jako dobro zna Marko Šapit.

To što je on zaglavio u zagrebačkom studiju i nije radio ono što radi najbolje dosta govori o kvaliteti novinarskog kadra u toj kući. No, ako se prijenosima uživo i komentorima iz Rusije ima štošta za prigovoriti, Šapit je bio taj koji je ovu emisiju usmjeravao onamo gdje je trebala ići i koji je euforiju profesionalno držao pod kontrolom — no, kada je trebalo, i dalje vidljivom. Iz gostiju je izvlačio najbolje, tražio od njih da ne budu površni, da barem pokušaju analizirati, postavljao prava pitanja, a đonom napadao ono što uz ovakav program ne ide. Uz sjajnog Edina Mahmuljina iz Rusije, Šapit je bez pretjerivanja za HRT i Zabivaku bio ono što je Luka Modrić bio za Vatrene.

Ispostavilo se da je ovo bilo povijesno prvenstvo za Hrvatsku. No, za razliku od njih koji su se mogli samo nadati i pretpostavljati, na Prisavlju su i prije prvog početnog udarca znali da će za njihovu radnu organizaciju ono biti takvo. Priča je ustvari jednostavna — surovi kapitalizam je pojeo sportske redakcije javnih televizija, a nakon što se HRT dugo nosio s tim zahvaljujući reprezentaciji, sada je i ta bitka izgubljena. UEFA se kao nositelj televizijskih prava za sva natjecanja u njenoj organizaciji samo nasmijala na ponude javnih televizijskih servisa iz naših krajeva — pa tako i na HRT-ovu — i prava na Ligu nacija, kvalifikacija za Europsko prvenstvo i samo Europsko prvenstvo prodala regionalnom Sportklubu.

To u praksi znači da na Hrvatskoj televiziji više nećete/mo gledati hrvatsku nogometnu reprezentaciju. Barem ne, koliko je dosad poznato, do Svjetskog prvenstva u Kataru za četiri godine. Nema ta televizija već odavno mnogo nogometa, ali sada je ostala i bez najvrjednijeg i najgledanije eksponata i samo na jednom danu Lige prvaka tjedno. Šapit i društvo izvukli su od ovog Mundijala najviše što su mogli i od Zabivake sa svim njenim manama i vrlinama napravili gledljivu emisiju koja će ostati upamćena i koja je bila svojevrsni vrhunac za generaciju odraslu na Petici i prijenosima najvećih utakmica. Bila je to točka na i, završna scena, spuštanje zavjese. Jer ozbiljan nogomet ondje više nećemo gledati.