Nakon točno pola sata igre Džeko je na sjajnu Misimovićevu asistenciju načeo Estonce, ali utakmica je te — za mene, koji sam iz Mostara krenuo u laganoj ljetnoj košuljici — prehladne rujanske noći bila daleko od rutinske ili lagane. Estonci su stvarali prilike i pritisak je sve više rastao, sve tamo do 65. minute kada je opet Misimović povukao jednu kontru, majstorski gurnuo loptu u prostor iza leđa domaćih, točno ondje gdje je na vrijeme utrčao Ibišević. On je, onako frajerski, isfintirao i zaobišao vratara Sergeija Pareika i ćušnuo loptu u mrežu za veliko slavlje ogromnog broja navijača BiH koji su se zaputili na Baltik.

U finišu te utakmice — koliko se sjećam, jedva 100-tinjak sekundi prije nego što će Nicola Rizzoli označiti kraj — Blažević je povukao politički potez.

“Šta te boli neka stvar, sjedi i uživaj, pare dolaze. Ali jebeš to, u najboljim godinama ja sjedim i gledam nogomet na televiziji, ja to ne mogu. Hoću da igram”

Tada 21-godišnjeg vratara Asmira Begovića, koji je već sjedio na klupi u Armeniji i protiv Turske, poslao je na teren umjesto Kenana Hasagića i tako ga formalno-pravno zavezao za Bosnu i Hercegovinu. Bila je to druga najveća priča dana — Begović je u to vrijeme bio jedan od najperspektivnijih vratara u Engleskoj, s profesionalnim ugovorom s tada snažnim Portsmouthom, ali i jednom nogom u kanadskoj selekciji, s obzirom na to da je ovaj rođeni Trebinjac, kao i dobar komad igrača koji su nastupali za BiH, silom prilika odrastao u inozemstvu.

Malo nakon utakmice Begović se pojavio u improviziranoj mixed zoni Le Coq Arene i učtivo izašao pred 15-ak bosanskohercegovačkih novinara kako bi na tada dosta lošem bosanskom pričao o svom debiju. Međutim, to zaista jest bila druga najbolja priča dana — usred njegova obraćanja iza leđa mu se pojavio Ibišević, heroj nacije koji je potvrdio plasman u baraž, pa je čitava ta skupina novinara, sve s mikrofonima i kamerama, u pola Asmirove rečenice jednostavno potrčala za Ibiševićem.

Bilo je to nešto sasvim logično i normalno. Ja sam postavio zadnje pitanje Begoviću, pa sam se osjećao strašno neugodno, iako sam jedini ostao do kraja odgovora, sve dok i on par sekundi kasnije kroz smijeh nije rekao “idi tamo, čovječe, šta ti ja imam pričati”.

Sutradan je slavljenički let trajao gotovo šest sati, a ja sam nakon nekog vremena prišao Begoviću i ispričao se u svoje i ime svih kolega zbog onoga što se dogodilo. On je bio pun razumijevanja, svjestan važnosti Ibiševićeva gola i njegova obraćanja za nas novinare, a sve se pretvorilo u nekoliko sati priče o iskustvima mladog vratara u Premier ligi, ali i ostalim divizijama engleskog nogometa — dotad je Begović, koji je u Englesku preko probe stigao 2003. kao 16-godišnjak, već nastupao za Macclesfield, Bournemouth i u dva navrata za Yeovil. Otkrio mi je i zašto je veselje na aerodromu i pripremu za let proveo pričajući na telefon gotovo sve do polijetanja — na drugoj strani bio je Roy Keane, koji ga je želio na posudbi u Ipswichu, a dogovor s Harryjem Redknappom morao je biti postignut prije nego što je zrakoplov dotaknuo tlo u Sarajevu.

* * *

Točno 10 godina poslije, prošle nedjelje, sjedili smo u jednom sarajevskom restoranu i prisjećali se tog događaja. Bilo je kasno poslijepodne, a pred nervoznim Begovićem, koji je u međuvremenu igrao i za Stoke, osvojio titulu s Chelseajem i imao milijunski ugovor s danas respektabilnim Bournemouthom, stajalo je nekoliko ispražnjenih šalica kave, telefon je stalno bio u ruci, a svakih par minuta netko bi prekidao pozivom. Bio je posljednji dan prijelaznog roka, a on je silno želio napustiti Dean Park i igrati nogomet.

“Deset godina”, ponavljao je nekoliko puta. “Deset godina je prošlo i događa mi se ista situacija. Sjećam se kad sam kao tinejdžer čekao pred uredom Harryja Redknappa, tražio da me pusti na posudbu, jer sve što sam želio je da igram nogomet, da branim.”

I opet, za mene je sve tog dana bila puka slučajnost.

U 10 godina Asmir i ja razvili smo prisno prijateljstvo; naravno, s jasnim granicama — nema razgovora o događanjima u svlačionici ili o bilo čemu što bi njega ili mene moglo dovesti u nekakav sukob interesa. Kada je 2013. osnovao Asmir Begovic Foundation, koja za cilj ima izgradnju i obnovu sportskih objekata za djecu, pozvao me da mu se pridružim u projektima, pogotovo onima u BiH. Golf dan, koji se svakog svibnja održava u Cobhamu i koji pohode velike nogometne i sportske zvijezde, postao je tradicija, a pomogli smo obnovu i izgradnju objekata u Sarajevu, Tuzli, Srebrenici te u nekoliko engleskih gradova. Već godinama radimo na pokušaju da u Mostaru — gdje je smještena i škola za djecu s poteškoćama u razvoju Los Rosales, čiji je ABF stalni partner — Fondacija izgradi centar koji bi bio besplatno na raspolaganju za školski i amaterski sport.

Plan je prošlog vikenda bio posjetiti školu Los Rosales i djeci poželjeti uspješan i sretan početak nove školske godine, napraviti nekoliko sastanaka s ljudima poput Matta Fielda, britanskog ambasadora i velikog navijača Oxforda Cityja, kako bismo nekako ubrzali sramotno sporu političku proceduru za ispunjavanje uvjeta za gradnju u Mostaru, te posjetiti polaznike Akademije Asmir Begović, specijalizirane golmanske škole koju već drugu godinu organizira u Sarajevu.

Međutim, posljednji dan prijelaznog roka u većini europskih liga značio je i posljednju mogućnost za eventualni transfer. Nakon što ga je na početku godine Eddie Howe prvi put posjeo na klupu, Begović je tek još dva puta startao za AFCB. Prvo je bio na klupi, a onda je ove sezone potpuno ispao iz rotacije i nije bio u protokolu ni na jednoj od pet natjecateljskih utakmica, uključujući i kup dvoboj s Forrest Greenom.

Ali situacija je za njega bila daleko od jednostavne.

“Nikako ne razumijem što se dešava”, pričao mi je u nedjelju ujutro kada smo se sreli na bečkom aerodromu, čekajući let za Sarajevo. “Bilo je nekoliko ponuda ovog ljeta, pod različitim uvjetima, iz različitih liga i klubova, ali u Bournemouthu neće ni čuti. I sinoć su odbili ideju posudbe u Qarabag, posudbe u Grčku, prelazak u Španjolsku. Što god donesemo na stol, oni kažu da nije dovoljno, da je klub slab ili da je konkurencija ili pronađu neki treći razlog i tvrde kako žele da ostanem. A zašto? Da bih svaki dan skakao u blato iako nisam u kombinacijama? Ne razumijem, stvarno ne razumijem.”

Nije bilo teško zaključiti da je frustriran. U reprezentaciji BiH, za koju je odigrao 61 utakmicu, nema ga već dugo. Prema Robertu Prosinečkom, Begović trenutno nije među tri najbolja BIH vratara; ispostavilo se da, nakon ozljede Kenana Pirića, po izborniku ne spada ni među četiri. Ne smeta to Asmira, on će reći da mu je u proteklih nekoliko godina samo zasmetao odnos za koji smatra da ga nije zaslužio, neistine koje su se pisale o njegovoj dostupnosti reprezentaciji, ali neće ići dublje u taj razgovor. U nogometu, u reprezentaciji ili klubu, trener odlučuje i točka. Samo će reći da se i dalje smatra sposobnim igrati za reprezentaciju i da mu je to cilj. Ali za to treba igrati klupski nogomet, i treba ga igrati stalno.

Međutim, u nedjelju ujutro činilo se da ga čekaju četiri mjeseca sjedenja na tribinama.

“Sve me ovo jebeno nervira”, kaže pa povisi glas. “Najgore je što ne znam što se dešava, nema baš nikakve logike. Sasvim je logično da trener želi da brani netko drugi, pa nisam ja dijete, znam to, ovo je nogomet, svako ima svoje mišljenje. OK, ja mislim da ja trebam igrati, ali to svaki igrač misli za sebe, naravno. Ali trener odlučuje. Ali ako se oni odluče za dva mlada golmana, zašto onda meni ne bi dali da idem, barem na tu posudbu, i da se pokušam vratiti u formu? Nema logike. Kažu mi ljudi — imaš sjajan ugovor, šta te boli neka stvar, sjedi i uživaj, pare dolaze. Ali jebeš to, u najboljim godinama ja sjedim i gledam nogomet na televiziji, ja to ne mogu. Hoću da igram.”

Asmir doslovno udari šakom o sjedište ispred sebe. Srećom, nitko tu ne sjedi. Frustracija se očito odavno nakupila, nedjelja će biti samo kulminacija. Ili možda neće. Telefon zvoni, zrakoplov već taksira, na drugoj strani je njegov agent. Klub je popustio sa svojim zahtjevima, možda je prilika za posudbu ipak moguća. Budi na standbyu je poruka koja ne znači ništa — slijedi sat vremena u zraku, bez telefona i interneta.

* * *

Sarajevski aerodrom je mali i sve torbe dolaze na jednu traku. Begović je još uvijek popularan među rajom, ljudi traže fotografije, neki se usude pitati i što se događa. Zašto ne igraš? Osmijeh mu je čitavo vrijeme preko lica dok priča s nepoznatim ljudima, nikome ne odbija fotografiju, autogram, sa svakim progovori poneku rečenicu. Formalan je, ali ugodan. Ali kada je zazvonio telefon, izdvaja se u stranu, nervozno hoda preko prostorije. Gledam ga iz daljine; nasmije se, maše rukama, pravi grimase kao da mu nije jasno. Ljutnja prelazi u smijeh, pa natrag.

“Promjena plana”, glasno govori dok ide prema meni. “Will (njegov agent, op.a.) me zvao, želi da smo blizu aerodroma. Ne idem u Mostar, ostajem ovdje, u slučaju da se moram ukrcati na neki let.”

Pozivi se redaju, povremeno se okrene prema meni i mahne glavom u nevjerici, teško je razaznati jesu li stvari za njega pozitivne ili negativne. Do restorana u centru Sarajeva do kojeg je bilo 20-ak minuta vožnje stvari su se drastično promijenile.

“Qarabag je promijenio ponudu, oni prihvaćaju sve što je klub tražio. Ali…”

Ali?

“Ali više nisu jedini. Upravo me zvao menadžer jednog jako važnog čovjeka iz kluba. Ako će njegova agencija uraditi transfer, onda će me pustiti u Španjolsku, tamo su dva kluba u igri. I to će me pustiti na godinu dana.”

U njegovom glasu jasno je da nešto s takvim dealom za njega nije u redu.

“Sad mi je sve jasno”, samo kratko kaže. “Znaš šta, neće to baš ići kako oni misle. Dobro, La Liga je La Liga, ali Qarabag se javio prvi, treba biti čovjek od riječi. Oni su prva opcija.”

Opet telefon. Glas je pustio na mikrofon, ali moj njemački je blago rečeno malo zahrđao, znam samo što znači Das is Walter. Jedan bundesligaš ostao je preko vikenda bez prvog vratara, slomio je nogu, hitno mu treba netko tko će uskočiti do kraja sezone. Upućuje ih na klub, na svog agenta. Ovaj mu kaže da čeka. A čekanje znači nervozu. Pozivi ne prestaju, na liniji su klub, agent, ponuđači. U jednom trenutku se smije, malo kasnije ima zabrinut izraz lica, u trećem sakriva lice u šakama i trlja sljepoočnice. Emocije se smjenjuju bez nekakvog pravila, jedino je neizvjesnost stalna.

Na liniji je i supruga, zove ga i starija kćer koja je već dovoljno odrasla da jako dobro svjesna kako transfer znači i da tata neko vrijeme neće biti kući. Škola je počela, nema vremena za drastične promjene, sve što se eventualno dogodi, obitelj će morati čekati sljedeće ljeto. Pokušava im Asmir to objasniti, na jednu stranu zajednički stavljaju negativne, na jednu pozitivne stvari. Ne misle svi isto, ali konačna je odluka, slože se svi, njegova. Vrijeme curi; ne odluči li brzo, sve će propasti, jer trebaju sati da se papirologija završi, a do ponedjeljka u ponoć sve mora biti gotovo. Agent je na drugoj liniji, opet je na speakeru, govori o svim ponudama, imena klubova zvuče impresivno, ali Qarabagova ponuda je najkonkretnija i stigla je prva.

“I just need to hear yes or no.”

Tišina je za trenutak postala zaglušujuća. Što mu je prolazilo kroz glavu nije teško zaključiti — nova zemlja, potpuno nepoznati grad i suigrači, kratka posudba na samo četiri mjeseca. Najgore od svega, rastanak s obitelji i četiri mjeseca bez svakodnevnog druženja s djecom, nešto na što su svi naviknuti od prvog dana.

“Yes”, ipak kaže odlučno.

Plan se opet mijenja. Sve aktivnosti u Mostaru i Sarajevu mora otkazati, na putu je za aerodrom, gdje će kasnim večernjim letom preko Istanbula u Baku na potpisivanje ugovora. Na pola puta, nakon desetak minuta vožnje, opet telefon. Ništa od Bakua. Viza ne može biti gotova na vrijeme, pa nema smisla provesti noć na aerodromu. Agent ga umiruje, radi se o formalnostima, kaže da je ipak sve OK, da će ugovor biti završen u ponedjeljak na vrijeme, sve što treba je prostorija sa skenerom i pisačem i puno strpljenja.

“Ništa, idemo za Mostar.”

* * *

Ponedjeljak ujutro počinje kao da se ništa nije dogodilo. Baku je dva sata ispred Mostara i sve što se bude radilo mora se uraditi prije kraja radnog vremena u Azerbajdžanu. Ostale ponude su prekrižene. Ne želi pričati ni o reakciji obitelji, samo kaže da se neke stvari naprosto moraju napraviti. Kroz smijeh govori da je trebao sa sobom voditi kamermana, “ovo je bio materijal na Netflix”.

Djeca u Los Rosalesu su oduševljena, plan je da od budućeg sportskog centra najveću korist imaju upravo djeca s poteškoćama u razvoju iz Mostara i okolice. Novinari usput, naravno, pitaju i o potencijalnom transferu, ali on ne govori puno. Nije ni mjesto ni vrijeme.

Nakon razgovora s ljudima u Centru i planiranja zajedničkog djelovanja u idućem periodu, vrijeme je da obiđe nekoliko mogućih lokacija na kojima će taj centar valjda jednom biti izgrađen. Politička situacija u Mostaru je takva da ne postoji apsolutno nitko tko ima bilo kakvu odgovornost prema građanima — grad u kojem 11 godina nisu održani izbori ima samo bazičnu administraciju i praktički nelegitimnu vlast; anarhija u ionako prividnoj demokraciji. Uskoro slijedi poziv — sve je spremno, klubovi su dogovorili i najsitnije detalje, vrijeme je za potpisivanje ugovora.

Pozivi se redaju, dolaze i nove i imenima ozbiljnije ponude, ali na njegovom e-mailu je već ugovor na azerbejdžanskom i engleskom jeziku. Dao je riječ, ide u Qarabag.

Papiri doslovno satima izlaze iz printera; malena kancelarija njegova prijatelja u Mostaru daleko je od nekakvog glamura modernog nogometa kakav vidimo s druge strane ekrana. Procedura traje satima i za njega je frustrirajuća — pet je dokumenata koje mora potpisati i koji na vrijeme moraju doći do dvaju klubova, njihovih pravnika, engleskog i azerbajdžanskog nogometnog saveza. Svi oni moraju pregledati i odobriti proceduru, a vrijeme ide.

Sat se pretvara u dva, dva u tri, tri u četiri. Tek onda iz Engleske dolazi vijest da je sve u redu — već nekoliko minuta kasnije neki azerbajdžanski portal objavio je vijest da je Begović posuđen Qarabagu do Nove godine. Doduše, piše i mnogo detalja koji ne stoje u ugovoru i nemaju veze s istinom, ali često je tako. Asmir mi pokazuje telefon; Instagram mu je zatrpan porukama, kroz desetak minuta broje se u stotinama, kroz sat u tisućama.

“Gotovo”, sjedne i otpuhne.

“Znaš sam, želio sam igrati. A ovo je sjajna prilika da se vratim u formu. Klubu sam zahvalan što je prihvatio sve uvjete, Qarabag se pokazao ozbiljan jer je bio konkretan od početka do kraja”, priča više za sebe Asmir, rekapitulirajući što se dogodilo, usput gledajući raspored utakmica. “Baš se radujem, treba mi nešto novo, treba mi izazov, zasitio sam se svega. Klub je dobar, grad je dobar, uvjeti su dobri, imamo šest utakmica Europa lige i jedva čekam, stvarno jedva čekam. Ovo sve, ovo je tako frustrirajuće, i pregovori i transferi i politika i sve što okružuje ovaj sport.”

“Ja samo želim igrati nogomet.”