Na posudbi

Pet mjeseci u životu Feđe Dudića

Bio je hit-trener koji je napravio čuda, pa otišao dalje. Danas je bez posla

Trener Feđa Dudić nervozno je s gostujuće klupe podno zapadne tribine zeničkog Bilinog polja promatrao posljednji jedanaesterac u raspucavanju u Kupu Bosne i Hercegovine. Kratak zalet, dva-tri koraka, nervozan udarac desnom nogom u golmanovu desnu stranu. Ovaj je bio nemoćan, a lopta se zakoprcala u mreži i igračima s centra i klupe za rezervne igrače bila okidač da nekontrolirano i potpuno izvan sebe, kako i treba, potrče prema izvođaču; na tribinama je nastalo opće oduševljenje i ludo slavlje.

Ta je slika iz Dudićeve perspektive imala dva potpuno različita epiloga.

Prije pet mjeseci, 19. svibnja, posljednji je jedanaesterac za njega značio ulazak u povijest. Zalet je u svojoj posljednjoj utakmici u Veležovu dresu uhvatio Brazilac Brandao i zabio za pobjedu Rođenih u finalu Kupa BiH nad Sarajevom. Bio je to prvi trofej mostarskog kluba još od onog finala jugoslavenskog kupa protiv Dinama iz 1986. i tinta kojom je ime Feđe Dudića upisano, bolje rečeno podebljano, u povijesnim knjigama ovog kluba dobila je zlatnu boju.

Bio je to i još jedan veliki iskorak u njegovoj profesionalnoj karijeri; nakon što je kao 34-godišnjak vodio maleni GOŠK i ostvarivao solidne rezultate, onda s Veležom došao do trećeg mjesta i prvog nastupa u Europi, ondje napravio iznenađenje i izbacio grčki AEK, Dudić je i u malenoj kolajni od zlata dobio potvrdu svoje trenerske kvalitete. Predivna zenička noć, osmijeh od uha do uha, igrači i navijači su ga nosili na ramenima, pehar visoko iznad glave, u pozadini glas Freddyja Mercuryja koji mu potvrđuje da je šampion.

Pet mjeseci kap je u moru vremena, ali se u ovima koji su iza Dudića i FK Sarajevo može naučiti jako puno

Pet mjeseci kasnije — dakle, 19. listopada — posljednji je jedanaesterac za njega je značio rušenje svijeta. Zalet je ovaj put uhvatio od Dudića dvije godine mlađi Aladin Isaković i zabio za Čelikovu pobjedu, opet nad Sarajevom, u šesnaestini finala Kupa BiH. Bio je to senzacionalan rezultat s obzirom na to da je zenički klub trenutno član trećeg ranga natjecanja i zapravo ima amaterski status; prošlog je vikenda ispustio dva boda na gostovanju kod Ilijaša, idućeg vikenda u Zenicu mu dolazi Moščanica. Bio je to i rezultat koji je potvrdio da kola idu nizbrdo i da ih Dudić više ne može zaustaviti. Hodao je sam, ostavljen od svih, spuštene glave i smrknutog lica, u pozadini su se čule psovke i povici iz gostujućeg sektora, skandiranje “Feđa, odlazi”.

I on je, korektno i bez fige u džepovima, to i uradio. Ispričao se navijačima, podnio ostavku na mjesto šefa stručnog štaba FK Sarajevo i završio svoju epizodu na klupi ovog kluba.

Pet mjeseci u bilo kakvom sportskom ciklusu ne bi trebao biti prevelik period, posebno ne bi trebao u životnom. A opet, u pet mjeseci se može promijeniti baš sve, život preokrenuti i karijera otići u sasvim drugačijem smjeru. Jer, jebiga, nogomet.

No, što se zapravo dogodilo? I što je pogrešno napravio Dudić?

Pitate li Mostarce, odgovor je jednostavan: napustio je Velež i otišao u Sarajevo. Naravno, posljedica je to subjektivnih osjećaja, prije svega razočaranja i ljutnje, koji su i normalni u situaciji kad tako nenadano, pogotovo nakon zajedničkog veselja na koje se čekalo desetljećima, ode tako uspješan trener koji je potpuno preokrenuo stvari.

No, stavimo li to na stranu i pogledamo isključivo iz perspektive Dudićeve karijere i odnosa u nogometu, to je i dalje bio prilično nelogičan potez. Prije svega riječ je momentumu, koji je u Veležu za samog Dudića bio savršen. On je u klubu bio tri godine, što je za tamošnje uvjete prava vječnost, ali je prije završnice Kupa pregrmio najveću krizu na klupi, te je ustvari podignuo ekipu i započeo novi ciklus. To je u praksi značilo da je i sebi stvorio dodatni autoritet u samom klubu i oko njega, ali i izgradio zaštitnu mrežu u kompletnoj sportskoj javnosti jer nije se moglo dogoditi ništa — čak ni u slučaju katastrofalnog rezultata — što bi i očešalo njegov renome mladog i perspektivnog trenera koji ima veliku budućnost.

S druge strane, činjenica je da je Sarajevo financijski mnogo stabilnije od Veleža, samim tim svima primamljivije, ali i ambicioznije; na prvu je ondje trenerima lakše provoditi svoje zamisli. No, bosanskohercegovački nogomet i njegova Premijer liga funkcioniraju u specifičnim uvjetima u kojima je jako teško stvoriti pozitivnu sliku, pogotovo prema vanjskom svijetu u kojem svi nogometni radnici na kraju žele završiti. Razlike su tako male, a problemi tako veliki da eventualni dobar rezultat, pogotovo ako je ostvaren s najvećim budžetom u ligi, ne jamči nimalo bolji status ni potencijalnu priliku za napredovanje.

BiH trenerska škola nažalost već desetljećima stoji i nije interesantna ne samo vrhunskim ligama, nego ni onima u okruženju — sjećate li se koji je zadnji trener iz Premijer lige preselio bar u HNL? U Veležu je Dudić već napravio nešto revolucionarno i drugačije i time barem privukao pozornost, a dojam je da bi ta pozornost postala veća da je eventualni iskorak napravio u tom svom okruženju, koje je zapravo djelovalo prirodno.

On je izašao iz te zone komfora i prešao u klub u kojem su od njega očekivali da napravi instant promjenu, te u nekoliko mjeseci ostvari ono što je u tri godine ostvario s Veležom. U isto vrijeme to je klub koji ulaže najviše i očekuje najviše, ali i koji je u posljednjih 18 godina promijenio 20 trenera. Ukratko, bio je to u tom trenutku jednostavno preveliki rizik koji se teško mogao konkretno isplatiti. Naravno, činjenica da se radi o Dudićevu matičnom klubu i rodnom gradu donekle je olakotna okolnost, ali u surovom profesionalizmu, u kojem — da se ne lažemo — svatko gleda samo sebe, takav se emotivni pristup može pretvoriti u autogol.

Međutim, sve to može biti korijen problema ili samo subjetkivna mostarska perspektiva, ali ništa od toga nije pretjerano bitno za ono što je sa Sarajevom napravio u svlačionici i na terenu. A odgovor na pitanje što je točno loše ondje uradio, osim loših rezultata, nije ponudio još nitko.

Dudić je, prije svega, krenuo u nešto što je izgledalo kao dugoročni projekt. Prvi je korak bio počistiti i potpuno obnoviti svlačionicu, što je mač s dvije oštrice. Za razliku od Veleža, u Sarajevu je pored sebe imao i Emira Hadžića, sportskog direktora koji je direktno sudjelovao u transferima, kreiranju klupske sportske politike, ali i čitavo vrijeme sjedio na klupi. Sarajevo je napustilo puno igrača, došlo je puno novih, bilo je puno ljutitih, previše onih koji su se trebali boriti za minute, a mislili su da su one sigurne, ali barem je — za razliku od vremena u Veležu — dobio i neke od svojih prvih pickova i gradio momčad po svom ukusu.

Dudić je tražio igrače koji profilom odgovaraju njegovoj ideji kako nogomet treba izgledati, ali zanemario je činjenicu da dobar komad njih karakterom ne odgovara takvoj igri. Razlog tome je opet prilično prost: Sarajevo je plaćalo više od ostalih i dovelo igrače koji vjeruju da jesu zvijezde, ali je ugled Premijer lige toliko slab da i veliki novac teško privlači igrače koji prave drastičnu razliku. Što se ispostavilo kao najveći problem na terenu: u teoriji je Dudićeva ideja Sarajeva koje igra agresivan visoki presing, brzu tranziciju na osvojenu loptu i pokušava kontrolirati utakmicu posjedom bila dobra, ali je nedostajalo energije, snage, volje i znanja da igra takav nogomet. Nedostajalo je onih koji grizu na drugu loptu, koji ne izbjegavaju duel, koji idu do kraja u tom presingu, ne povlače nogu jer im je važnije sutra od rezultata momčadi danas.

Da Dudićeva ideja ima smisla potvrdilo je i otvaranje prvenstva, na kojemu je Sarajevo u tri prve utakmice upisalo devet bodova i u kojem je navijače zahvatila velika euforija. Posljednju utakmicu na Koševu, prije selidbe u Zenicu zbog radova na terenu, gledalo je 10.000 ljudi. Potvrdila je to i činjenica da je na odlasku ostavio momčad koja je u top 3 lige u gotovo svim važnijim statističkim kategorijama kad je napad u pitanju.

Međutim, težak poraz od Tuzla Cityja (1-5) promijenio je tijek čitave sezone. Nervoza je postajala veća, samopouzdanje manje, a Sarajevo je u svojim utakmicama, u kojima je često i dominiralo i stvaralo više šansi, promašivalo i promašivalo i promašivalo. Redale su se i ozljede, a ekipa je primala golove iz gotovo svega što je suparnik napravio i trenutno je Sarajevo s negativnom gol razlikom druga najlošija obrana lige, što je samo po sebi u takvoj konkurenciji pomalo nevjerojatno.

Naravno da to ne oslobađa odgovornosti Dudića, koji je i sam, pokušavajući zaustaviti kotrljajuće kamenje, radio loše poteze i imao svojih taktičkih promašaja. Koji je često lutao sa sustavom, sastavom, krpio se s igračima na pogrešnim pozicijama, stvarao nervozu svojim izjavama. Nogomet je takav, stvari se nekad tako poklope, lopte koje su trebale ući ne uđu, ideje koje su trebale funkcionirati ne funkcioniraju, igrači koji su trebali praviti razliku ne prave je, ono što kažete ne zvuči onako kako ste mislili, oni koji su vam trebali biti prijatelji to ne budu. I zna se tko na kraju plaća najveću cijenu.

Iako jedini službeni cilj postavljen pred Dudića — izboriti Europu — i dalje nije nedostižan, bilo je jasno da on ne može preživjeti poraz od Čelika, jer naprosto više nema kontrolu. No, pogrešno je smatrati ga jedinim krivcem, pogrešno točno onoliko koliko je pogrešna bila i čitava ideja da on ili bilo tko drugi može preko noći radikalno promijeniti stvari. U klubu s nejasnom hijerarhijom, u kojoj sportski direktor rado preuzima zasluge ali nema nikakvu odgovornost, u kojem predsjednik i većinski vlasnik s javnosti komunicira preko društvenih mreža, u kojem igrači odustaju i raskidaju ugovore nakon promašenog penala — i u kojem je sve to navijačima normalno — nikako ne može biti kriv samo jedan čovjek.

Pet mjeseci kap je u moru vremena, ali se u ovima koji su iza Dudića i FK Sarajevo može naučiti jako puno.

Pet mjeseci koji mogu biti vrijedna lekcija, ali ne samo za jednog čovjeka i njegove odluke koje možda jesu bile loše ili dobre, nego za sve nas; za igrače, za trenere, za ljude koji rade i one koji vode klubove, nogometnu organizaciju, vrijedna lekcija za navijače i sve neutralne promatrače Premijer lige i njenih klubova. Ništa se ne može napraviti preko noći.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.